miris duše ...
27.04.2014., nedjelja
|
KRIST NA ŽALU  Walk with me - Greg Olsen Krist jednom stade na žalu tražeć ljude za velika djela da love srca božanskom Riječi. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. Ja sam siromašan čovjek. Moje blago su predanost Tebi i srce čisto da idem s Tobom. O Bože ... Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kaplje znoja, samoću moju. O Bože ... Ti i ja krećemo danas lovit' srca na moru života a mreža bit će Riječ Božja prava. O Bože ... Karol Wojtyla  Sveti Ivan Pavao II  Sveti Ivan XXIII |
20.04.2014., nedjelja
|
USKRSNA ZVONA  Nemirno su uzdrhtala srca naših zvona, Što zastala su bila od velikog straha. Ponovno im oklopljene nadimlju se grudi, Što su za tri dana bile ostale bez daha. Jer zvona su stara, starija od naših baka, Pobožna i osjetljiva za svačiju bijedu. I nikakvo čudo da su, kad je Isus umro, Zamrla od bola i spustila glavu sijedu. Al’ kad’ je Isus zavoj razvezao tijela I ustao nepobjediv iz pećine one, Uskrsnuše stara zvona i od silne sreće Skoro poludješe: samo zvone, zvone... Rajmund Kupareo |
14.04.2014., ponedjeljak
|
VELIKI TJEDAN ZAPLET I VRHUNAC VELIKE LJUBAVNE PRIČE  Awaiting the Command - Jon McNaughton Piše fra Alen Kristić onima uz čiju ljubav učim voljeti bez straha Jako me zaboli susret s kršćanima otužna i namrštena lica. Rastuži me hladnoća i nezadovoljstvo s kojim u svemu oko sebe otkrivaju neprijatelja kojeg se treba bojati. A do suza me zna otjerati krut svećenik ili sestra koji sa stidom od očiju drugih skrivaju svoju ljudskost vjerujući da je grešna. Umjesto da s povjerenjem podijele vlastitu nesigurnost u vjeri s drugima, često je pretvaraju u lažnu nadmoć i fanatičnu osudu ljudi kraj sebe – prezir svijeta. Izvještačene pobožnošću koja ih udaljava od ljudi ili radom iza kojeg se krije bijeg od sebe teško ih je povezati s Bogom koji je tako ludo rasipan da pristup u Nebo obećava svakome tko Njegovu glasniku pruži samo čašu hladne vode na dar. Ne preostane nego zaključiti da srce takvih kršćana Evanđelje još nije dotaknulo. A tko ga otvori i počne čitati s djetinjim povjerenjem poput Franje, ostat će, doduše, i dalje čovjek ogrnut slabošću, ali više neće moći biti hladan i krut čovjek. Postat će čovjek srca jer Evanđelje nije ništa drugo nego ljubavna priča veća od svih ikad napisanih. Stranice koje govore o Isusovoj muci i uskrsnuću predstavljaju njezin zaplet i vrhunac. Ali ne i kraj. Ona se još ispisuje. I danas kad je smiono imati srce otvoreno za druge ispisuju je oni koji istinski vole. Među njima bi trebali biti i kršćani. *** Početak svake ljubavne priče pun je zanosa i vedrine. Sve je obojeno nadom i vjerom u pobjedu dobra. Drugačije nije ni s Evanđeljem. Ljubavnik o kojem ono govori nije nitko drugi nego sam Bog. Čudesan Ljubavnik ludo zaljubljen u svijet – svakog čovjeka. U ljubavnom žaru taj se Ljubavnik odlučuje na korak mnogim ljudima i danas neshvatljiv. Razdire nebesa i u Isusu iz Nazareta dolazi među ljude s prezirom kršeći svete ljudske zakone po kojima je zauvijek morao ostati dalek svijetu okovan u hladnom nebeskom plavetnilu. Gonjen čežnjom za blizinom ljudi ostavlja On iza sebe čast i slavu nebeskog trona poput bezvrijednog zemaljskog praha. Na sebe uzima smrtno tijelo kako bi mogao ljudski voljeti i patiti. Postaje istinski čovjek jednak onima koje je ljubio. Ali nije sve bilo tako jednostavno. Boga koji se nastanio u očima Isusa iz Nazareta većina ljudi nije željela prihvatiti. Kao što većina ljudi ispunjena strahom okreće glavu od istinske ljubavi jer ona ruši smrtonosnu sigurnost koju čovjek izgrađuje sam svojom domišljatošću zaprečujući vlastit rast u slobodu. Ona čovjeka izvodi u svetu nesigurnost izručenosti drugome. Tko joj se ne preda zbog straha od izručenosti, nesvjesno podrezuje krila svoje duše gušeći u sebi život. Postaje ubojica – samoga sebe. Zato ne čudi da je Isusov govor o Bogu ljubavi površne navodio na podrugljiv smijeh – vidjeli su u njemu luda čovjeka izvan sebe kao što većina u zaljubljenu i danas vidi jedino ludost – a lukave na bijes jer su osjećali da bi mogli izgubiti moć nad onima koji bi povjerovavši u Isusova Boga postali zasigurno slobodni ljudi. Valjda su se ljudi pitali kakav bi to bio Bog koji ljubav daruje čovjeku badava – ta što je još danas badava? Kakav bi to bio Bog kojeg boli da u očima čovjeka koji ga zaziva vidi ropski strah i potisnuti bijes a ne radost i povjerenje da sebe izreče bez uljepšavanja i primisli da će biti odbačen? Kakav bi to bio Bog koji se ne da smiriti u zidinama svetog hrama mirisom tamjana i slovima svetih knjiga nego odlazi na prašnjave ulice i raskrižja, u pusta brda, među grešnike da bi pronašao iskrenu ljubav drugačiju od one lažne umišljenih hramskih svećenika koji molitve i post koriste da bi ponizili braću? Nisu mogli shvatiti Boga koji napušta devedeset devet ovaca kako bi tragao za jednom izgubljenom koja je blagoslovljena po tome što se usudila krenuti vlastitim putem, makar je bio pogrešan, jer Bogu se od ustrašena pobožnika u kutu hrama koji se boji života više mili hrabar grešnik koji slijedi svoje srce hodeći uspravno ovim svijetom. Njega će tako lako dohvatiti ispružena Božja ruka ljubavi jer mu hrabrost srce drži otvorenim a grijeh poniznim. Možda su škripali zubima na Boga koji u nebu dopušta veće slavlje zbog jednog obraćena grešnika nego zbog tisuću pravednih. A opet, može li iskusiti beskraj Božje dobrote itko više od grešnika koji je lutao stranputicama? I nije li svaki ljudski put u konačnici, i pobožnih i grešnih, stranputica – samo što ga pobožni vide pravim pa od te prividne pravosti svoje ni Boga ne vide. Kako li im se morao Bog u Isusu činiti odveć slabim kad su vidjeli da Isus plače za Lazarom, neozbiljnim kad se dao tako jednostavno zaigrati s djecom, nečistim kad je dopustio preljubnici da mu suzama opere i kosom otare noge, odveć osjećajnim kad se dao pogoditi tugom majke koja je izgubila sina jedinca a da je ni poznavao nije, naivnim kad za stol sjeda i prijateljuje opušteno i radosno s carinicima, rasipnim kad ozdravlja i oprašta ne tražeći zauzvrat ništa do povjerenja da je sve moguće onome tko vjeruje. Kako li su bjesnjeli muškarci kad su vidjeli s koliko ljubavi i povjerenja Bog u Isusu iskazuje ženama pozivajući ih da budu glasnice radosne vijesti čineći ih tako snažnim osobama koje se neće uplašiti ni sjene križa? Nisu li morali očajavati u dugim noćima svećenici kad su vidjeli da Bog u Isusu od ljudi ne traži žrtve s kojima će kupovati Njegovu ljubav i ublažavati Njegov bijes? Kako li ih je boljelo kad su se osjetili da im Bog u Isusu oduzima moć da strahom zaglupljuju ljude i da će Bog u Isusu od svakog čovjeka koji mu povjeruje učiniti svećenika koji će bratu u vjeri biti suputnik koji će i sam često trebati ohrabrenje – i da ga drugi ponesu i da za njega vjeruju? A kako li se samo u dušama židovskih narodnih vođa skupljala gorčina kad su vidjeli kako Bog u Isusu ne samo s blagošću gleda strance koji su se od Židova drugačije molili Tvorcu svega nego ih čak i hvali zbog njihove vjere kazavši za jednoga od njih da vjere poput njegove u cijelom Izraelu ne nađe? Vjerojatno im je Isusovo lice snove činilo nemirnim jer su njegove riječi otvarale oči Židovima da su i Rimljani ljudi jednaki njima – a ako to svi shvate, kako će u srcima običnih ljudi procvjetati sjeme mržnje koje su tako brižno u njih polagali? *** A ipak bilo je onih koji su u Isusu osjetili blagu Božju naklonost prema sebi i prema svakom čovjeku s jednakom radošću. Išli su za njim od mjesta do mjesta. Samo ta je družina siromašnih naličila svemu prije nego onome što je ona bila – Bogu koji po Isusu oko sebe okuplja izgubljenu djecu. Dok je u njima rasla radost zbog Božjeg smilovanja makar do kraja nisu ni razumjeli što im se događa u hodu za Isusom, u onima koji su gledali Isusa s mržnjom bilo je sve više nestrpljenja. Odlučiše ga ubiti jer ljubav uznemiruje. Mora joj se odgovoriti – prihvaćanjem ili odbacivanjem. Uvijek je neodoljiva. Na početku radosna ljubavna priča neočekivano poče naličiti na nesretnu ljubavnu priču. A križ i jest to. Vječno svjedočanstvo Božje beskrajne ljubavi koja ne isključuje ni zadnje – one koji su po sudu ljudskom kao Isus na križu prokleti i od Boga i od ljudi – i stravične ljudske zatvorenosti koja je bila u stanju takvoj ljubavi reći ne, protjerati je iz svijeta – na križ! Nemilosrdno kako neki iz svog života protjeruju ljubav. Zato je križ zauvijek znak Božje čežnje da zagrli svakog čovjeka – Boga koji se dao do kraja razoružati i učiniti golim da bi iz ljudskog srca nestalo straha koji zatire povjerenje i guši ljubav. I ljubav se zato i događa samo među onima koji se daju razgoliti jedno pred drugim do kraja – ostajući bez ikakve zaštite – izuzev očiju koje vjeruju i ruku koje su ispružene prema drugome. Zato i jesu goli oni koji iz ljubavi jedno drugom govorom tijela daruju sebe zauvijek. Zato je i Bog na križu bio gol jednom zauvijek darovavši sebe svijetu. Kao istinski Ljubavnik. Ali križ je i vječna opomena o mogućnosti koja leži u svakom čovjeku – da se zatvori ljubavi postajući ili bezbožac koji u ime uzaludnosti života gazi ljude oko sebe ili fanatični vjernik koji u ime boga samo njegovih druge proglašava slugama zla koje treba iskorijeniti s lica zemlje kako bi bila sveta i njihovu bogu ugodna. *** Isus je umro na križu. Ljubavnik o kojem govori Evanđelje doživio je ono čega se pribojava svatko tko voli – da će grubo biti odbijen i povrijeđen od onih pred koje je stupio bez zaklona nudeći im sve ono što jest. Samo Evanđelje ipak nije tužna ljubavna priča. Kao što ni jedna ljubavna priča – ako priča o istinskoj ljubavi – ne završava tužno. O tome svjedoči zora uskrsnog jutra. Ljubav se ne da zatvoriti u grobnicu razočaranja. Poraz je ne uništava jer nije okrenuta sebi nego dobru onih koji je u prvi mah nisu prepoznali. Zato im se vraća ispunjena još većom nježnošću i zanosom. Progovara još ljepšim jezikom. Bog se u uskrslom Isusu koji na sebi nosi znakove raspeća vraća iznova među ljude. Ne kao osvetnik. Ne kao onaj koji želi dokazati kako su drugi imali krivo. Vraća se tiho i neprimjetno. Njegovu ljubav ne prati vika. Ne odlazi na trg jeruzalemski. Ne ide se dokazivati pred svjetinom i vlastodršcima. Ide utješiti one u čijim srcima je mjesto za ljubav načinila tuga i suze zbog rastanaka s Isusom. Ide zauvijek u njima sviti svoje gnijezdo. Od njih načiniti svete voštanice koje će sjaj Njegove ljubavi pronijeti svijetom gotovo nečujno. Da im korak prepoznaju samo oni koji imaju još uvijek uho djeteta koje čuje zujanje pčele i pjev slavuja. Bog se u Isusu vratio u svijet. Ne odustaje od svijeta i ljudi kao što ni ljubavnik ne odustaje od svoje voljene. Čuva je i prati i onda kada ga ona ne prepoznaje. Kada to i ne sluti. Pletući oko nje mrežu satkanu od brižne nježnosti koja će u njoj jednog dana probuditi divljenje i istinsku ljubav uzvrata. Dana u koji će mreža nježnosti postati vidljiva. I posvjedočiti o vjernosti koju ništa nije moglo potamniti. *** Zato je Uskrs blagdan ljubavi. Onih koji odlučiše biti ljubavnici slični Ljubavniku koji je stvorio ovaj svijet. Oni nas pozivaju da se ne damo umoriti u ljubavi. Ni onda kad od nas traži velike žrtve. Ni onda kada se čini uzaludno i besmisleno ljubiti. Ni onda kad ljubav ostaje ismijana i neprepoznata. Ni onda kad je drugi ne uzimaju dovoljno ozbiljno u njezinoj veličanstvenosti. Ni onda kad naizgled ne donosi ploda do boli i suza. Zato ovoga Uskrsa molim da se Bog – taj čudesni Ljubavnik – dotakne srca svih onih koji istinske vole. Neka njihovu ljubav očisti od razočaranja i gorčine. Od povrijeđenosti i straha. Neka plamen njihove ljubavi zauvijek plamenom svoje Ljubavi sačuva od ugasnuća. A molim da se dotakne i srca onih čije je srce hladno… Da se i u njima plamen zapali… Kako bi ipak i oni postali ljudi… preuzeto : www.vares.pp.se/bobovac |
03.04.2014., četvrtak
|
VEČERNJI SUSRET  Isuse dođoh ti reći kako me u grlu guši, od isplakanih suza kako me boli u duši. Dođoh ti šaptat kako mi križ izrani rame i kako ga teško nosim jer je pretežak za me. Dođoh ti se tužit u suton ovog dana, jer me odviše peče i boli ova rana. Kleknuh da ti se jadam, ali me zbuni tvoje raspelo. Žižak ti osvjetli lice, raspeto presveto tijelo. U suzama, izmučen, izboden, raspet i sam, O Bože, što da se tužim, pa mene je pred tobom sram. Gle, ti nijemo šutiš, nikome se potužio nisi, a Tvoje presveto tijelo stravično na križu visi. Probodene noge i ruke, probodeno je srce Tvoje. Kako je tuga tvoja teška i sitne boli moje. Isuse, dođoh ti se jadat u suton ovog dana, ali motreć Tebe, iščeznu moja rana. Velečasni Zlatko Sudac |
