miris duše ...
30.11.2010., utorak
|
GOLUBICE  Vi ste prve jele iz Svevišnjeg dlana I njegova daha kušale toplinu, A kad ste do prvih poletjele grana, Osmijeha vam svojeg darova bjelinu. I jednu je od vas spustio nad Sinom Kad je Ljubav htio da otkrije svijetu. Duh je njegov oganj što plamti bjelinom U vatrenu oku i u divljem cvijetu. Otkrivate vječne zaljubljenih sfere Što ne znaju časa ni prostora vlasti Zar ne, da je sreća ljubiti bez mjere I klonuća strasti? Rajmund Kupareo  |
29.11.2010., ponedjeljak
|
SUTRA  Bethoven - Moonlight Sonata Skriva se u sjemenju, pupoljku, noći. Kotače pomiče neznanog svemira. Izvor je zanosa, zdvajanja, nemira. Sve bi tu zastalo bez njegove moći. Upitnik što želje i nacrte prati, uzrokom je naših ushita i pada, časovnik zvijezda bez kazaljka i sati, polubrat vječnosti, neshvatljiva nada. Rajmund Kupareo |
|
UTJEHA SRCA  Innocence - Kenny G Ne tuži, dušo, što se nisi skrila U dubini nečijeg oka, Što mladost tvoju nije zahvatila Čežnja preduboka. Zamahni rukom pticama kad odu Na pozdrav njihov slatki; Ne prati ribe kad siđu u vodu Uz rub ljepote glatki! Zamoli dijete što bez brige spava Za ruku da te vodi! Zar ne znaš, dušo, da vedrina plava U mrkloj noći se rodi? Rajmund Kupareo (1914 - 1996) |
27.11.2010., subota
|
PUNINA LJUBAVI  In His Constant Care - Greg Olsen učiš me kako da podijelim kruh s vjetrom i kamenom učiš me da tvoju ljubav ne dijelim na život i smrt na tijelo i dušu na radost i bol na dobre i zle na sunce i kišu na svjetiljku i njezinu sjenu učiš me kako da nikoga ne odijelim od tvoje ljubavi Stjepan Lice |
23.11.2010., utorak
|
IGRAČKA VJETROVA  Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan. Tašte su suze, a jadikovke ublazit neće gorki san. Podaj se pjanom vjetru života, pa nek te vije bilo kud; pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud. Leti ko lišće što vir ga vije za let si, dušo stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena. Tin Ujević (1891 - 1955) |
21.11.2010., nedjelja
|
Moj Bog  Našao sam ga i on je našao mene moj Bog koji me voli Našli smo se tražeći jedan drugog i našao sam ga u sebi jer živi u meni i za me i ja se njemu radujem Od iskona bili smo skupa i do konca bit će mi pratilac moj Bog. Josip Pupačić (1928 - 1971) |
20.11.2010., subota
|
SIJEDA DJECA  Sve to što čovjek stvori to još se sagraditi može, ali oni ruše i ono što Ti si stvorio, Bože. Podijelili su i Tebe da lakše vladaju s nama. O, kad bi mogli i zrak bi sapeli s granicama. Kako je čovjek mali, kako zarasto u mržnji, a grana ruža miriši i ruci koja je skrši Kako plakao ne bih, ta puklo bi srce i svecu kad vidim da Majke na svijet rađaju sijedu djecu. Za kakav mir mi je ginut kad mir oduvijek postoji On bi se i sada čuo da ne zveckate oružjem svojim. Za koju mi zemlju je pasti kad ja sav pripadam zemlji I sve nedužne žrtve sahranjene su u meni. Enes Kišević |
18.11.2010., četvrtak
|
PRIČA O GRADU  Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi. Siniša Glavašević (1960 - 1991) |
|
TUŽALJKA  Iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvijek odlaziš. O što će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi? O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom i biti nekom samo žena? Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba? Antun Branko Šimić |
|
MOJA PREOBRAŽENJA  Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem O Bože daj me umorna od mijena preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika Antun Branko Šimić |
17.11.2010., srijeda
|
U SUTON  U suton, kada prve zvijezde I prve gradske lampe sinu, Kad ljubavnik o dragoj sanja, A pijanica o svom vinu - Ja tiho hodam pored kuća U kojima se svjetla pale; Sva zla, i nevolje, i sumnje Najednom budu posve male. I smiješim se u meki suton, Od zapaljenih zvijezda svečan, I osjetim dubinu svega, I da je život vječan - vječan. Dobriša Cesarić |
15.11.2010., ponedjeljak
|
RUČAK SIROMAHA  Jedno pred drugim stide se da sjednu za takav ručak i dokle jedu boje se da ne bi jedno drugom život pojeli. Kad ustanu od stola, tišina i težina Gađenje pred samim sobom unakazi obadvoma lica i svaki misli da je drugom ubica i da je krv što teče kroz njegovo tijelo krv drugog (kao da je jedno drugo jelo). Antun Branko Šimić (1893-1925)  OPROSTI NAM BOŽE okrećemo glavu od bijede i tuge tražimo krivca prozivajuć' druge pa tama u nama ubrza korak što brže može ni zastat' ne želi pred Tobom Bože  |
13.11.2010., subota
|
O JEDNOJ MLADOSTI  Jedna mladost, jedan svijet nade, Raste tiho u srcu tvom. Drugi za te ovaj svijet grade, S malo prave istine u tom. Pričaju ti priče te I svaka ima svoj sretan kraj. Al' prešućuju da taj svijet krade Baš tvog sunca sjaj. Jedna mladost, jedan san sreće, Al' do nje još dalek, dug put. I dok srce na svoj put kreće U taj svijet ocvao i žut. Odjednom ćeš shvatit sve, Kako nigdje nema plamena tvog, Poput mrtve rijeke svijet teče Bez cilja svog. Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet ... Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet ... Možda, tko zna, jedna od sretnih, Jedna od tisuću bit ću baš ja ... Tko da zna ... uglazbili i napisali: Karlo Metikoš (1940 - 1991) i Ivica Krajač |
12.11.2010., petak
|
BUDI SUNCE POEZIJE  Budi vječni valcer vir Vtrlog vjetra nek te vije Budi glazbe dubok mir Budi sunce poezije Budi sve što ja ne mogu Što mi drugi zgazi, uze Vrati u ljubav vjeru Bogu Vrati vatri iskru suze Budi takva kakva jesi Ne mijenjaj se za sva blaga Uvijek nek te miso resi Ona tiha patnja draga Ma koliko bila žena Uvijek više tajna budi Budi šutnja, al' iskrena Nek te vječno slute ljudi I daj duši svojoj strepnju Neka čezne, ljubi, pati Daj ljepoti smrti zebnju I u ljubav vjeru vrati Budi suza na dnu mora Što je osmijeh oka krije Budi žubor sa izvora Budi sunce poezije Enes Kišević |
11.11.2010., četvrtak
|
SUTRA JE NOVI DAN  Smiri se, dušo moja, padne li suza na dlan nije ni drugima lako sutra je novi dan. Smiri se, dušo moja, ako i ostaneš sam, možda je najbolje tako, sutra je novi dan. Sutra je novi dan i život teče, ne postoji bol ni jad što proći neće. Sve će ostati iza nas dok vrijeme leti. Zastani barem malo, svega se, svega sjeti. Sutra je novi dan i život teče, ne postoji bol ni jad što proći neće. Oblaci bijeli što plove susrete donose nove. Nek' ti oči sklopi san, sutra već je novi dan. Oblaci bijeli što plove susrete donose nove nek ti oči sklopi san i ljubav. Smiri se, dušo moja, htjela sam sve da ti dam. Ništa mi imali nismo, sutra je novi dan. Smiri se, dušo moja, o nama sve ja znam: lađe u oluji mi smo, sutra je novi dan. Sutra je novi dan i život teče... Željko Sabol (1941 - 1991) |
10.11.2010., srijeda
|
DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ  Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Moja mati bijelo platno tka. Njen pognut lik i prosjede njene kose Odavna je već zališe suzama. Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: Anđeli s neba, nježnim rukama, Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili. Dugo u noć, u zimsku pustu noć Moja mati bijelo platno tka. O, majko žalosna! kaži, što to sja U tvojim očima Dugo u noć, u zimsku bijelu noć? Dragutin Tadijanović (1905 - 2007) |
|
PJESMA MARIJI  u satima očaja kad nam se učini kako su nas svi napustili zaboravili a breme postane teško i život neizdrživo boli jedna je Majka uvijek budna zbog nas budna i Moli Antun Matošević |
08.11.2010., ponedjeljak
|
SPOZNANJE  Prigno sam pred životom čelo Upoznavši mu mudru dvojnost: Što najjače u srcu peče, Postat će najviša opojnost. Jer život - alkemista stari - Umijeće znade nepoznato. Od muke, bolova i sumnja U mome srcu stvara zlato. Što dublji mi je bio bol, U većem sjaju je umino. I tako vršim poziv svoj: Od suza praveći vam vino. Dobriša Cesarić |
|
O TI DUŠO MOJE DUŠE  O ti dušo moje duše! O ti srce srca mog! Kuda prošla, kamo došla, Pratio te dobri Bog! Tvrda zemlja putem bila Tvojoj nogi mekan mah, Skrotila se ljuta bura Pred tobom na blagi dah! Stvrdnulo pod tobom more, Snizila se strma hrid, Ljuta zima cvijećem cvala, Moja dušo, na tvoj vid! Sav ti život bio Božić, Anđeli te sreli svud; Nikad s oka suza pala, Prostrla ti sreća put! Samo katkad u toj sreći Imena se sjećaj mog: O, ti dušo moje duše, Pratio te dobri Bog! August Šenoa (1838 - 1881) |
07.11.2010., nedjelja
|
PRIČA O PJESNICIMA  Ima nekih kretanja atoma u ljudskom biću koja se redaju neobjašnjivim redom i stvaraju viziju koju je teško izgovoriti. Ti atomi kucaju u krvnim žilama, nose ih u svom tkivu pa negdje iza ljudskog oka nastaje duga koju jednostavno ne možete definirati. Čovječanstvo se od svog nastanka nadalo da će naći odgovor i riječi sa značenjem tog osjećaja. Kad taj nemir osjetite, imate osjećaj da idete na sastanak s voljenom osobom, radujete se i strahujete, sve u isti tren; a kako i ne bi. To blaženstvo koje želite reći, a ne možete, ta radost traženja zapravo je čista poezija. Isto ono što vam preostaje nakon provjere svega što ste ikada nosili u njedrima i ne nađete riječ, nego sjednete za stol ili zastanete na ulici i prošapćete tu bit svijeta, taj svemir misli satkan u samo jednom dahu vlastitog duha. I eto poezije rođene nakon silnih godina što ste ih proveli u neznanju. Kad spoznate poeziju vi, oni od jučer, od maloprije, više nikada nećete biti isti. Ima među ljudima i mnogo onih koji nemaju snage za šapat pjesme, ali sigurno znaju da je ona tu u njima. I sretni su jer se poput djece raduju običnim malim stvarima koje ih okružuju; njihovo oko uočava najčudnije detalje. I nebo, i zemlja, i more, i svaki grm, sve ih to nosi do blaženstva koje ne mogu izreći, a tu je, u njima. Riječ u svom kretanju, glas koji oblikuje, misao što joj daje punoću i nedodirljivost, riječ je ljudska sveukupnost, ona je zapravo osnova čovječanstva. Riječ, čista i jasna, to je poezija. A pjesnici njeni čuvari i branitelji. Ima li čovjeka dostojnijeg i svetijeg poziva?! |
06.11.2010., subota
|
LEUTE MOJ  Dogodilo se to jednoga dana u misecu, tamo neke teške godine, osta si sam, napušten brod, leute moj. Rastočija si se ka barilo, leute moj. I mriža je sagnjila, leute moj, osta si sam, napušten brod. Suze su nestale iz tila tvog, leute moj. A sićanja naviru, leute moj, osta si sam, tužan i tih. Brodovi su isti ka i ljudi zlu moru daju život svoj. (Za tobom umiru.) Brodovi su isti ka i ljudi za suzu daju suze dvi. (Za tobom umiru.) Dogodilo se to jednoga dana u misecu, tamo neke teške godine. Toma Bebić (1935 - 1990) |
|
............. UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI .........................  ......................... ......................... Uhapšen u svojoj magli, ......................... zakopčan u svojem mraku, ......................... svako svojoj zvijezdi nagli, ......................... svojoj ruži, svojem maku. ......................... I svak žudi svetkovine ......................... djetinjastih blagostanja, ......................... sretne mrene i dubine ......................... nevinosti i neznanja. ......................... I na oblak koji tišti, ......................... i na munju koja prijeti, ......................... naša blaga Nada vrišti: ......................... biti čisti. Biti sveti. ......................... I kad nema Našeg duha ......................... među nama jednog sveca, ......................... treba i bez bijela ruha ......................... biti djeca, biti djeca. ......................... Tin Ujević (1891 - 1955 ) ......................... |
05.11.2010., petak
|
LIŠĆE OLUJI  Teško je dijelit pjesmu i pjevače: suza pripada oku koje plače, bol pripada usni, rijeka moru nekom, i lišće oluji. Ona je daleko. Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena i prazna je ruka, ako nije njena. Nož pripada rani, uze svome vratu, raširene ruke - kazaljke na satu. Izgubljena ptica, pripada li jatu? Zvonimir Golob (1927 - 1997) |
|
MJESEČINA  Sad ne miče se nigdje niti list. Dubokih tajna puno sve se čini Na ovoj tako bijeloj mjesečini. U viši sve je podignuto svijet. Grm nije više grm, ni kamen kamen. Dogodila se tajna preobrazba: Iz svake stvari sad izbija glazba. Nju čuje samo srce. Njime bdij, Prepusti joj se sav, i pij je, pij ! Dobriša Cesarić (1902 - 1980) |
04.11.2010., četvrtak
|
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA  Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad ! I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa sto sijaše nad kolijevkom sa dugama i varkama. O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se i ljubavi, i pobjede i lovora i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, Od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna, i on je sam i zapušten. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom, I komu da se potuži? Ta njega nitko ne sluša, ni braća koja lutaju. O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova ! O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam (kada bih mogao biti jak, Kada bih mogao biti drag), no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad! Tin Ujević (1891 - 1955 ) |
