široki pogledi na svijet…
širok osmijeh na licu…
ne uvijek prirodan…
raširene ruke čekaju…
čekaju da daju zagrljaj…
ponekad…
široke zjenice radi premalo svjetla…
svjetla koje bi me vodilo dalje…
prema slobodi…
široki putevi odrastanja…
|
padam… ponovno…
nakon što sam se napokon opet osjećala potpuno…
a bilo je… činilo se tako stvarno…
sunce je sjalo i ptice pjevale…
dani su bili ispunjeni smijehom…
sad… opet u tišini svoje sobe…
brišu se granice između jave i snova…
plaši me sjaj u očima plišanog medvjedića…
umjetan osmijeh… kome vjerovati?
tko je stvaran, tko samo plod moje mašte?
moje bujne mašte…. prepune priča s happy endom…
lijepo je živjeti tako…
negdje gore… među zvijezdama…
na svome oblaku…
i ne osjetiš da si sve niže… nemaš vremena gledati dolje…
opčinjen nečim za što prekasno shvatiš da možda nije ni postojalo…
|