srijeda, 15.10.2008.
Ne znam kako sam se uspjela zaraziti ovim mali slikama gore (ili avatarima, točnije rečeno). Stalno ih stavljam u postove...valjda ih mogu staviti tonu, lako ih nađem, a i imam stvarno dobre slike na kompjuteru.
Sada doslovno nemam o čemu pisati. I ne vjerujem da će ovaj moj post biti nešto pretjerano pametan.Zašto? ZATO jer ja sjedim u svojoj sobi, sa prijateljičinim laptopom u ruci, pokrivena do grla, svakih pet minuti trčem u wc, imam fibru 39....uglavnom, gripa. Koja je usput napala i moj mozak pa se nemojte čuditi...I tako ja provodim dane učeći (iz kreveta), gledajući filmove...tv...i dosađujući se.
Ubrzo će mi rođendan...za par dana. Već sam se počela pripremati (da baš; kad bolje razmislim i jesam! POKUŠAVAM OZDRAVITI!!!). Moje drage frendice mi stalno govore da izgledam sasvim dobro, ali kad bolje proučim svoj odraz u ogledalu....užas. Blijedo lice, ogromni podočnjaci, totalno mršava...Ali opraštam ja te njihove nevine laži. Pokušavaju mi podignuti moral, blažene bile.
Pretpostavljam da ću napraviti neki tulum. Dobro, nije ono što mislite. Niti ću u svoj stan dovesti neke maloljetne delikvente. Moja majka bi poludjela kad bi ijedna stvar bila razbijena. A o susjedima da ne govorim. Oni se žale na gotovo sve. No, neću više o rođendanu.
Imam osjećaj da bih trebala promijeniti dizajn. Nekako mi je dosadio. Ali opet, kad ga idem promijeniti, uvijek se predomislim jer mi je ovaj nekako super i žao mi ga je mijenjati. Ja sam stvarno komplicirana osoba.
Evo, čak i sada pokušavam napisati neki normalni dugi post a činjenica je da mi ne uspijeva. Bar što se tiće onog prvog. Ah, što ću. Moram nešto raditi pošto ne smijem u školu. Niti iz kreveta........
Jeste li gledali ove godine Big Brother? Pretpostavljam da jeste. Iskreno, nemam ništa protiv BB-a, tko voli nek izvoli, ali meni je to ipak malo previše. Ljudi su totalno dvolični (ne govorim samo za ovu sezonu, niti ističem nekoga posebno, svatko prepoznaje dvolične face, pa je nepotrebno govoriti). Prvo glume ono što nisu, lažu sve što mogu i onda kada vide da ne mogu više (što znači, nakon 3,4 tjedna ako ne i manje) puknu i počnu se ponašati čudno, histerično, šute i povlače se ili zauzimaju autoritet. Dok drugi stalno plaču kako hoće doma i kako žele vidjeti svoje. Pa nije ovo prva godina da se prikazuje Big brother!!! Znali su što ih čeka. Ali neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee. Sve za lovu. novac. money. Ma nazovite to kako hoćete. A kada izađu onda govore kako su došli tamo samo zbog avanture. Ove godine će im to prolaziti, jer je napravljeno na Tajlandu. Pa ako ništa drugo (kad te nogiraju prvi tjedan) onda vidiš Tajland i šepuriš se na ulici dok te tvoji sugrađani prepoznaju (neki se vjerojatno smiju iza leđa jer si izbačen prvi). Uglavnom, meni je sve to jadno.
Ali, već sam to rekla. I ponavljam. Tko hoće, nek slobodno izvoli. Ovo je demokracija. Svatko odlučuje o svome životu (i časti u ovom slučaju).
A nama ostalima ne preostaje ništa drugo nego uzeti daljinac i sa zanimanjem pratiti njihove skandale ili okrenuti bijesno program kada navečer ugledamo tu emisiju. (ja uglavnom gledam Foxlife, pa ne trebam puno okretati program tamo čak nema ni reklama. Jeej!)
When September ends by ~byluluka
ponedjeljak, 13.10.2008.
Jesen je već počela. Počela je i škola. Iskreno nemam o čemu pisati i pretpostavljam da će ovo za stalno biti u skicama. Možda je tako i najbolje.
Još nisam uhvatila onaj lanjski ritam učenja i rada. Shit.
Kada dođem doma odmah se zavalim u fotelju u dnevnom boravku i buljim u bezvezne serije. Kojih ima milijun. Onda kada mi to sve skupa dosadi uzmem telefon u ruke i tri sata pričam sa frendicom. Nije ni čudo što nam je račun ogroman. T-mobile sigurno zadovoljno trlja ruke.
electric train 2 by ~sashatrier
srijeda, 08.10.2008.
Hmm, jesen nam se vratila, to sigurno...Jučer kad sam išla kući
(sa nastave) uhvatio me pljusak. Nije mi se baš svidjela ideja da ću doći kući prehlađena plus mokra. Ali nema veze. Ja volim ići po kiši (bez kišobrana). To mi je baš nekako..super...
*
Nemirna welcome back.Nemaš pojma kako mi je drago što si otvorila blog. Ideš odmah u linkove.*
When the cold of winter comes
Starless night will cover day
In the veiling of the sun
We will walk in bitter rain
But in dreams
I can hear your name
And in dreams
We will meet again
When the seas and mountains fall
And we come,to end of days
In the dark I hear a call
Calling me there,
I will go there
And back again
May it be an evening star
Shines down upon you
May it be when darkness falls
Your heart will be true
You walk a lonely road
Oh! How far you are from home
Mornie utúlië (darkness has come)
Believe and you will find your way
Mornie alantië (darkness has fallen)
A promise lives within you now
May it be the shadows call
Will fly away
May it be you journey on
To light the day
When the night is overcome
You may rise to find the sun
Mornie utúlië (darkness has come)
Believe and you will find your way
Mornie alantië (darkness has fallen)
A promise lives within you now
A promise lives within you now
*ovu sam pjesmu kopirala sa jednog bloga (mislim da je iz Gp-a, sigurna sam; pisalo je poviše The lord of the rings) pa ako taj vlasnik bloga bude krivo shvatio ovo (kao da sam ja ukrala, ili tako nešto), meni se ova pjesma svidjela (a film obožavam) tako da nisam imala namjeru (nikakvu) razljutiti ili nedaj Bože kopirati.
Idemo dalje sa postom. Baš imam osjećaj da će biti duži. Inaće ovo mi je osmi post. Još dva...Jedva čekam. deseti post mislim. Pitam se što ću tada pisati...???
Svi su od vas vjerojatno, u nekim teškim situacijama, uvjerili sebe kako možete podnijeti trenutnu shrvanost i da možete shvatiti zašto je nešto takvo kakvo je. To je jedna od maski života. Bijeg od krute i sureov realnosti, bijeg od problema, kad vam život okrene leđa ili jednostavno ne možete shvatiti ljude oko sebe. Nekim ljudima cijeli život je maska. Pretvaraju se da su netko drugi. Da su snažni, pametni, mudri, vješti, iako duboko u sebi znaju da su obični, kao i svi ostali. Katkad uspiju i sami sebe uvjeriti u neku laž, no takve maske ne traju dugo, otkkriju ih oni kojima maske ne trebaju. No ne bi li bilo lijepo da svi barem na jedan dan budemo netko drugi - bogataši, sportaši, pjevači, zvijezde, izmišljeni likovi iz bajki i filmova, junaci...Da se odvojimo od realnosti i nasamo jedan trenutak postanemo ona najljepša želja u dubini našeg srca. Ali, to se neće dogoditi. Ona želja će ostati samo želja. Ostat ćemo samo obični ljudi sa običnim problemima. Ali ako umjesto maske razvijemo samouvjerenost, nećemo morati rješavati od problema. Rješavat ćemo ih.
**oprostite što nisam vratila komentare. nemam puno vremena. počinjem ih vraćati sada.
giddy
