Miškove SF priče
11.11.2010., četvrtak
Bogovi
|
Bogovi Klaus odmjeri znalačkim pogledom djevojku kose boje meda, koja je bila predstraža njegovog oca, Klausa Ledlom IV. Ugledavši Klausa, djevojka kose boje meda ozareno se osmjehne, zubi joj bljesnu, a smeđe oči zaiskre. Savršeno odglumljena sreća zbog susreta s mladim Klausom. - Dobar dan, gospodine Klaus - živahno reče ustajući i obilazeći stol. - Vaš je otac na sastanku i malo će zakasniti. Naredio mi je da se pobrinem za vas. Želite li nešto? - Samo čašu vode - odgovori Klaus. - Sigurno neće mnogo kasniti? - Neće, sigurno - odgovori ona pružajući mu orošenu bočicu s vodom. - Izvolite ga pričekati u njegovom uredu, molim. Dok je hodala ispred njega, Klaus ju je mjerio znalačkim pogledom. Iako vrlo mlad, uskoro će napuniti osamnaest, već je imao bogato ljubavničko iskustvo. Mnoge su žene padale ničice pred njim. Nije se zavaravao kako se to događa zbog njegovog neodoljivog šarma. Kao i uvijek, i sad je u pitanju bio njegov otac. Točnije, očevo bogatstvo i moć koje je postalo legendarno. I koje je svakog dana postajalo sve veće i moćnije. Medena otvori bešumno vrata i uđe u prostranu sobu u obliku velikog slova U. Ograđena neprobojnim staklom sa tri strane i tu gore, visoko iznad ulica i nesnosne buke koja je neprekidno odzvanjala pod njima, na devedeset i prvom katu, osiguravala je savršenu tišinu. Čitav se grad rasprostirao ispod Klausa: toranj u kojemu se nalazio očev ured, bio je najviši na čitavoj Zemlji. Njegov otac nije trpio da nitko gleda na njega nadvisujući ga. - Osim boga - rekao je jednom u šali prije više od deset godina Klaus, dok je s ocem šetao uz malen potok koji je žuborio kroz očevo imanje. - Boga? - Otac je zastao okrenuvši leđa potoku i zagledao se negdje u daljinu, prema plavičastim brdima nad koja je polegla tamnosiva magla. - U mom svijetu, ja sam bog. - Kako to misliš? - Baš onako kako sam rekao. Zar to nije očito? Poželim nešto, zatim to i ostvarim. Ti poželiš nešto i ja ti to ostvarim. Zar to nije božji način? - Ne znam, tata - odgovorio je Klaus osmjehujući se. - Ali sviđa mi se. Drugim riječima, ništa nije neostvarivo. - Shvatio si! - Klaus Ledlom IV je zadovoljno klimnuo: mali će biti dobar nasljednik, kad za to dođe vrijeme. - Slabićima je bog potreban. Da bi mu se molili za ostvarenje svojih želja. Ja ih ostvarujem sam. Što će mi onda bog? - Kakav je to osjećaj? - Đavolski dobar! - Klaus stariji se nasmijao. - Ne brini, doživjeti ćeš ga. Ne žuri. Imaš vremena. - Ne žurim, tata - odgovorio je Klaus. Otac ga je zagrlio, pa su ponovo počeli koračati kroz vlažnu travu, dok je potok tekao prateći im korake. Klaus je volio i jako cijenio ove trenutke provedene s ocem. Bili su vrlo rijetki. Bilo je pravo uživanje udisati čisti zrak, biti daleko od bučnih i zagađenih gradova, osjećati mekoću zemlje pod nogama. Dva puta godišnje, na početku proljeća i na početku zime, Klaus Ledlom IV bi sebi dodijelio jednotjedni odmor i proveo ga sa sinom, svojim nasljednikom. Po mogućnosti u prirodi, pričajući mu o nekadašnjem životu, baš kao što je njegov otac njemu pričao, dok bi ga on, tada sasvim mlad i nezreo, slušao gutajući svaku očevu riječ. Nikada mu nisu dosadile priče o lovu, o uzbudljivom traganju kroz šumu, o susretima s raznom divljači. I bilo mu je beskrajno drago, što je njegov sin, Klaus V, naslijedio tu ljubav prema avanturističkom životu u prirodi. Mladi je Klaus gledao u potok i po prvi ga je put istinski vidio. Odjednom je postao svjestan, kako ni čitavo očevo bogatstvo, ni moć, ne mogu ovom malom djeliću vode vratiti život. Nikad više neće se ribe praćakati u ovom potoku. I ne samo u ovom: u nijednom. Nema više riba. Ni u moru. Nema više uopće životinja, točnije, divljači. Nestala je. Poput dinosaurusa. Nije ih više bilo. Umjesto nepreglednih krda koja su pasla po prerijama i savanama, sada je samo hujao tužni vjetar. Naravno, postojala su velika uzgajališta pod strogom kontrolom vlade, u kojima su se uzgajala goveda, perad, a bilo je riblje populacije. Konačno, ljudi su morali jesti. Ali divljači nije bilo. Nestala je. Zauvijek. Već je sto i petnaest godina tako i ljudi su se navikli na neuobičajeno tihe šume. I beživotna mora. Mladi se Klaus zamišljeno zagledao u potok, a misao, kako potoku ne može vratiti život ni čitavo bogatstvo ovog svijeta, sijevne mu u umu. I zaboli ga ta misao. - Što se dogodilo? - upitao ga je otac, osjetivši promjenu. - Ništa. - Reci. Ne zadržavaj to u sebi. - Ah, samo sam pomislio ... - zamucao je mladi Klaus, a onda je provalilo iz njegove najskrivenije dubine: - Uh, tata, baš je šteta što nikada neću osjetiti slast lova! Nikada nanišaniti jelena, pumu ili medvjeda. - Odluči se - rekao je otac smijući se sinovljevom licu sa kojeg je istovremeno sijalo oduševljenje i tuga. - Što bi volio loviti? - Medvjeda! - odlučio se dječak, a oči mu zablistale. Vrata se bešumno otvore i Klaus Ledlom IV stupi u svoj stakleni ured. Hod mu je bio brz i elastičan, a lice odavalo zadovoljstvo. - Još jedan uspješan posao - reče zavalivši se u svoju udobnu stolicu. - Ni nebo mi više nije granica. - Već si više od neba - reče Klaus i mahne rukom pokazujući na panoramu grada ispod njih, znajući da će mu ocu to pričiniti zadovoljstvo: nije mu smetala očeva taština, volio ju je. - Sjećaš li se našeg razgovora o lovu, od prije deset godina? - upita ga otac netremice ga gledajući. - Kako bi mogao zaboraviti? - E, pa, pripremi se - zadovoljno reče otac. - Nadam se, da si redovito vježbao gađanje. - Znaš da to nikad ne propuštam. Ali ne razumijem što mi želiš reći. - Ubiti ćeš svog medvjeda. Klaus ništa ne reče. Nije mogao. Znao je da njegov otac nikad ne govori u prazno i zahvati ga silno uzbuđenje. Ako mu otac obećava nemoguće, to samo znači kako mu je otac to učinio mogućim. - Ali kako ... - promuca, pa otpije malo vode. - Kao što znaš - reče mu otac Klaus Ledlom IV ustajući i polažući ruku na sinovljevo rame - sve je moguće. Za neke. - Za izabrane - reče Klaus. - Molim, objasni mi. - Postoje tajne lokacije na kojima genetičari uzgajaju rijetke primjerke životinjskog carstva. Za lov. Za uživanje. Kojeg ćeš osjetiti za koji dan, za tvoj rođendan. Osamnaesti. To će ti biti moj poklon. - Medvjed - promrmlja mladi Klaus. - Dobiti ćeš svog medvjeda! Mladi Klaus, koji će jednog dana postati Klaus Ledlom V, zahvalno se zagleda u oca, Klaus Ledlom IV. Sreća mu ovlaži oči, dok mu je pogled milovao oblake. - Kome treba bog - upita tiho i gledajući u oca - kad ima takvog oca? |
- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Globalno zatopljenje John Zerzan Primitivci budućnosti Vrijeme tuge Vrijeme ... Protiv tehnologije Katastrofa postmodernizma  ATEIZAM je pozitivna i oslobađajuća alternativa religiji u kojoj se neprekidno strahuje od viših sila. SETI Veljača 2014 (1) Studeni 2011 (2) Rujan 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Siječanj 2011 (1) Studeni 2010 (1) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (7) Lipanj 2010 (11) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||