Afrika priča
fra Vjeko Čurić
Ubojice našeg sina, oprošteno vam je
U večeri 31 siječnja 1998 franjevac i svećenik Vjekoslav Čurić večerao je sa dva gosta u njegovoj župi u Kivumu, Ruanda, te ih je iza večere odvezao svojim autom u Kigali. Kada je auto usporio ispred crkve Svete obitelji njih dvoje su ga ubili sa sedam metaka sa boka i leđa.
Do danas nitko ne zna tko su oni bili niti zašto su ga ubili: budući da ih je pozvao na večeru pretpostavlja se da su bili «prijatelji».
Slijedećeg ožujka franjevci iz cijele istočne Afrike i dalje susreli su se u Kivumu na proslavi svete mise. Htjeli su da, kako se jedan od njih izrazio, «osvježe sjećanje na njihovog preminulog brata, da se očiste od svake želje za osvetom na način da oproste ubojicama, i da preuzmu nasljedstvo koje im je njihov brat ostavio.»
Porijeklo
Brat Vjeko je treći franjevac koji je izgubio život u Ruandi. Prva dva bila su Ruanđani: Juvenal koji je bio ubijen 4. travnja 1994. dok se spremao ući na Secular Institute of the Kingship of Christ; brat George Gashugi ubijen je deset dana kasnije.
Vjeko je rođen u Lupoglavu – Žepče, 26 travnja 1957. Pridružio se franjevcima 1977., a zaređen je za svećenika 21. lipnja 1982. 1983. zamolio je da se pridruži prvim franjevcima poslanima u Ruandu.
Nakon što je vidio uvjete u novoj misiji htio je studirati za doktora na Ruandskom sveučilištu ali nije bio primljen. Smjestio se u Kivumu, prvom fratarskom ustoličenju u Ruandi gdje je osnovan i novicijat, zatim je bio sa aspirantima u Nvina w'Imana, te opet u župi Kivumu do njegove smrti.
1994. tijekom cijelog genocida ostao je u Ruandi. Išao je dva ili tri puta tjedno za Burundi uz pomoć međunarodnog Crvenog križa i drugih nevladinih udruga te potajno prevozio ljude u sigurnost i natrag dovozio hranu za gladne. U to vrijeme otprilike trećina klera bila je pobijena, trećina je pobjegla a trećina je ostala u Ruandi.
Vjeko je postao i ekonom biskupije. Time Magazine objavio je u to vrijeme na svojoj naslovnici naslov «Nema vragova u paklu, svi su u Ruandi», ali fra Vjeko je uključivao obje etničke skupine u zajednički solidarni rad. U zemlji koja je bila rastrgana etničkim konfliktima i u potrazi za osvetom on je išao protiv struje, i znao je da je na popisu za ubojstvo. Ali je nastavio voljeti i služiti. Njegovi prijatelji bili su vojnici, visoki državni dužnosnici, narod. A posebno siromašni, stalno ih je posjećivao u njihovim nastambama i jeo s njima.
Projekti razvoja
Omogućio je čistu pitku vodu za župni centar, od izvora na brdu usmjerio ju je u dispanzer/centar za prehranu gdje su držana djeca 15 dana ili mjesec dana da bi ih se uhranilo.
Započeo je tesarstvo, zidarstvo, pekarstvo, projekt zečeva. Od brda je pravio terase za grah i banane, različito povrće. Bio je uključen u gradnju i obnovu 1400 kuća za povratnike.
Poticao je udovice da same sebi pomognu i da preuzmu poslove koje nikad prije nisu radile: sada rade u stolariji izrađujući vrata, prozore i građevinski materijal.
U kući Nazaret udomio je 360 djece, 12-toro u svakom dijelu, sa jednom gospođom/udovicom koja se o njima brine kao majka. Škola može primiti 600 djece od kojih su svi siročad te su neka od njih pokupljena za vrijeme genocida kada su njihovi roditelji ubijeni u bijegu. Vjeko je pomagao i u lokalnom zatvoru, jednom od najvećih u biskupiji: gradio je skloništa u ustanovi da zaštiti zatvorenike od sunca i kiše te im omogući medicinsku skrb.
Propao pokušaj
Jedne noći 1996. dvoje ljudi ušlo je u samostan i pištoljem naredili mu da klekne i stavi ruke iza glave. On je zatražio da ga ubiju unutra. Kada su spustili pištolje on je u trenu nestao unutra, došao do prozora blizu stabla i pobjegao u sigurnost. Vojnici su nastavili pucati ali u mraku nisu mogli pronaći svoju metu. Seljani su dotrčali a vojnici nestali.
Kasnije su seljani rekli Vjeki da su na tom istom stablu mnogi bili obješeni tijekom genocida i da ga je njihova krv spasila. Vjeko je zahvaljivao «bratu stablu» što ga je spasilo.
Pravda da, osveta ne!
Brat Vjeko Čurić pokopan je u župnoj crkvi Kivumu, koju je i izgradio. Kršćani toga mjesta sami su tražili biskupa Kabgaya da brat Vjeko bude pokopan u njihovoj crkvi kao uspomena na njegovu žrtvu. Misa je slavljena na otvorenom jer crkva nije mogla primiti tisuće ljudi koji su htjeli odati zadnju počast njihovom bratu i župniku koji im je neprestano služio posljednjih petnaest godina.
Vjekina obitelj: otac Petar, majka Ana, braća Anton, Ivo, Niko, Drago i sestra Ljubica poručili su: «Iz svoga srca opraštamo ubojicama iako je to užasno teško izreći.»
Po povratku u Rim nakon sprovoda generalni ministar reda fra Giacomo Bini napisao je pismo Msgr. Anastase Mutabaziju, biskupu Kabgaya: «Mi franjevci reda male braće, u ime Isusa na križu, i zajedno sa svojim bratom Vjekom, koji smo se oduvijek borili protiv svake vrste nasilja i osvete, opraštamo ubojicama našega brata, onima koji su organizirali ovaj zločin i koji su ga izvršili, te još uvijek tražimo da se pravda izvrši i da se dođe do istine. Na tome inzistiramo, jer se jedino u svjetlu istine može izgraditi budućnost mira.»
Ministar je naglasio da je «Mir plod ljubavi, opraštanja i međusobnog razumijevanja koji je sposoban okrenuti etničke razlike u bogat izvor izgradnje Novog Svijeta i nove zemlje.»
Ruanda je opisana kao «zemlja tisuću brežuljaka i tisuću problema». Papa Ivan Pavao drugi u Ruandi 1990. nazvao ju je «zemljom tisuću rješenja». Sveti Franjo Asiški vjerojatno bi ju nazvao «zemljom tisuću blagoslova».
Na misi generalni ministar franjevaca zamolio je narod za pomirenje a narod je tražio da ih franjevci ne napuste. On je poštivao njihovu molbu i 20. veljače poslao 11 fratara da zamijene jednog Vjeku. Deset dana nakon dolaska vlasti su zamolile petero od njih da odu, ali s Božjom pomoću posao koji je Vjeko započeo će se nastaviti.
Fra Fabian D'souza OFM, Mbarara
