16.12.2004.

MEET MY NEW BAND: TITS, ASS AND MONEY

Ima glazbe koju slušamo jer nam je uhu ugodna, plesna i/ili neobvezujuća, ima glazbe koju slušamo jer nas tjera na osjećanje, a ima glazbe koju slušamo jer ima nevjerojatno dobru poruku, ili, zgodno rečeno, slažemo se s njom. Moram priznati da su dani kada sam mislila da ću promjeniti čitav svijet iza mene, i da više ne vjerujem da mogu živjeti u svijetu gdje su svi jednostavni, nesebični i otvoreni. Tu sad u cipelama za step na nevjerojatno krakatim nogama i s polucilindrom upada moj Pogled Na Život, i umjesto da plačem, ja uživam u nebuloznosti svega oko sebe i nerijetko zahvaljujem nebesima što je svijet baš takav. Kakve sad ovo veze ima i sa čime i koji k**** ovo filozofiranje radi na mom blogu? Ehehe (!), ima jedno albumče izdano 1994. (Alternative Tentacles) godine koje je idealan partner za stepanje i rađenje škarica u zraku gorenavedenom Pogledu. Album se zove Prairie Home Invasion i izvode ga nitko drugi nego utjelovljenje punka osobno - Jello Biafra i tip koji se opisuje kao "fat, fucked up, and forty-something" - Mojo Nixon. Glazba je krajnje jednostavna, honky tonk-bluegrass-country poskočice, sa hrpom "obrada" - tako je npr. Love me, I'm a liberal obrada istoimene pjesme Phila Ochsa sa ponešto izmjenjenim tekstom (original je tu a nova verzija je tu) a Will the Fetus be Aborted? je zapravo Cashova Will the Circle be Unbroken?. No, ono što je mene oborilo s nogu je kako su odlično spojili glazbu koja se najčešće asocira sa hillbilly desničarstvom i Jellove neurotično-liberalne stavove u stihovima. Tako se u Buy My Snake Oil obračunava sa grungeom, fanovima, starim bendom. glazbenom industrijom i svime što mu padne na pamet, pa malo kasnije u Atomic Power kritizira američko "igranje Boga" (šta je pogotovo aktualno danas..) a u Hamlet Chicken Plant Disaster priča priču o radnicima koji su izgorjeli jer su bili zaključani u tvornicu. Svaka pjesma je socijalno angažirana, ali na način na koji ja to volim - ismijavaju sve i apsolutno ništa im nije sveto (a christian showed her a bloody fetus and she said "thats fine i'll have one of those"). Meni najdraže pjesme su definitvno Plastic Jesus (o tipu koji ima malog Isusa naljepljenog u autu, pa ide okolo i gazi pješake i sl. dok ga ovaj "čuva") i Atomic Power sa himničkim refrenom koji me jednostavno tjera na pjevanje. No najdraže mi je to što album daje jedan luđački pogled na ovaj iskrivljeni svijet u kojem živimo, pa se možete ili hvatati za glavu i plakati ili jednostavno obući cipele za step, zanemariti gorak okus u ustima i uživati u vožnji. Wee-Ha.

11.12.2004.

MINI KONCERTNI IZVJEŠTAJ

Bih na Haymarket riot predvođenima Yes Pes Bih na Antenatu i Figli di Madre Ignota (Kocka, ST)* Bih na Mambu Kurtu ** Bih na Däleku predvođenima Gezundheitom Bih na In Memoriam EKV (Petak)*** *i bi dobro. Kao što sam već odavno ustvrdila, ska, kojem inaće ne prilazim na milju daleko, je zakon uživo. Pogotovo kad ga izvodi skupina smiješnih Talijana sa turskim kapicama, i još u Splitu gdje sam okružena poznatim licima. Mislim da bi summary bio: Sutra su me jako boljele noge od silnog skakanja. **i bi ludo. KSETovska publika je mislim ove večeri stagediveala više nego ikad, u jednom trenutku je čak troje ljudi istovremeno crowdsurfalo. Nažalost (?) nisam bila ni približno dovoljno (tj.uopće) pijana, i propustila sam izvedbu Van Halenove JUMP!... no Mambo je krasan svejedno, sa svojim genijalnom setlistom (sviralo se sve od Slayera do Modern Talkinga) i mini plastičnim disko kuglama poput ove na slici (I WANT ONE! Mislim da bi mi odlično pristajala uz lava-lamp). ***i bi prekrasno. Bila sam sa dragom A. s kojom nisam bila odavno van i skakala ko luda čitav koncert (osim kad su izveli onu stvar sa Dum-Duma - taj mi album nikako ne ulazi u glavu) te poslije pričala sa Rakom u Limbu. Jedina čudna stvar je što sam u KSETU skupila hrpu prijezirnih pogleda ljudi oko sebe, kojima je očito smetalo to što ih na koncertu netko dotiče (majkuim), pa jedan veliki GET A LIFE!!! svima koji se prepoznaju.