Vis - Split 2019

27 srpanj 2019

Dinin novi pokušaj preplivavanja 54 km od Visa do Splita planiran je odavno. Zapravo još od prošlogodišnjeg pokušaja koji je isto bio krajem srpnja.

Pazili smo na sve, mjesečeve mijene, karte struja i vremensku prognozu. Pretpostavljam da smo prognozu za planirane dane pogledali bar miljun puta.

Konferenciju za novinare smo napravili u ponedjeljak, 3 dana prije planiranog plivanja. Napravili smo je u gradskom kotaru Kman i to se pokazalo kao odlična odluka. Prostor po svemu taman za ovako nešto, došli svi oni koje smo pozvali.

Dinu smo poslali na Vis u srijedu ujutro sa trajektom u 9:00 da se dobro odmori. Pred sam polazak, uletila je u Dobro jutro Hrvatska, svi penzioneri u državi su saznali da sutra pliva.

Na Visu je bilo super, dočekali su nas domaći sa programom i dječicom, okupilo se dosta ljudi. Večera i odlazak na kratko spavanje. Dina i Željana i dva člana posade u hotel Tamaris, a mi ostali u planinarski dom Hum.

Prije 2:30 smo se svi skupili na rivi, došlo je puno ljudi iako je to bilo u gluho doba noći. Adrenalin svima radi, osjeća se nervoza u zraku, Dina i Željana rade zadnje pripreme.

Brod pomorskog fakulteta je nakrcan opremom + Željana i Mladen M. Brod HGSS-a sa Davidom i Borisom koji su došli malo prije je tu i ja ulazim u njega.

Točno, ali baš točno u 3:00 Dina ulazi u more i kreće, tišinu probija aplauz okupljenih i uzvik "Ajmo Dina!"

Ona s noćnim plivanjima ima iskustva, prati brod koji joj je desno. Na glavi joj je bijelo svjetlo da mi svi ipak znamo gdje je u svakom trenutku.

Oko 5:00 sviće, do 6:00 su nam najljepši prizori, sunce izlazi tamo negdje iz Hvara i Brača. Dina ide dobro, more je mirno. Prvi put prolazi Petar Hektorović i trubom nas pozdravlja. Svi smo u zanosu tim više jer vidimo ljude na palubi koji oduševljeno mašu. Kasnije smo saznali da je kapetan svaki put kada je prolazio pored nas, preko razglasa upozoravao ljude što se događa.

Javljam se u programe Hrvatskog radija, radio Dalmacije i tome slično. Na pitanje radio Dalmacije "Jeli Dina baš točno u 3:00 krenula sa Visa?" ide moj odgovor "Je, je točno ka porezna uprava!". Na to moja posada skoro pada u more!

Stizale su mnogobrojne poruke podrške od svakud i od znanih i neznanih. Sunce se sve više dizalo i bilo je nepodnošljivo za nas na brodovima. Dina se i dalje dobro držala iako smo osjetili da je usporila i to nas je zabrinulo.

I onda, pred sam ulazak u Splitska vrata, nakon 35 km plivanja samo je stala i počela jako kašljati, pa još jače, pa povraćati i tako bar 15 minuta. Svi smo zanijemili i gledali kako ona čeka da se stvari smire i da krene plivati.

"Ne mogu disat" rekla je i popela se na brod. Privila se uz mamu i tog trenutka je bila samo naša beba i ništa više. Težak je to trenutak za sve nas u pratnji, ali još teži za nju. Svi znamo koliko je uložila truda u sve ovo. Veliki je pritisak očekivanja bio na njoj, ipak je ovo drugi pokušaj.

Dok smo se vozili prema Splitu nije ništa govorila, možda pokoju riječ dok nismo došli kući.

Legla je na kauč "Sada najrađe nebi izašla iz kuće do Japana" rekla je i mi smo je tješili a možda je trebalo tješiti i nas.

I onda, tog dana i iduće dane krenula je lavina toplih poruka koje su joj dokazale da se nema čega sramiti. Nije se bojala neuspjeha a to je najteže savladati.

A sada, završni dani priprema za operaciju Japan i organizacija maratona na Istu...

Mladen

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.