Jacky Terrasson mi je najdraži jazz pijanist. Kad se nakupim nervoze i stresa njegova mi "Javanaise" s albuma " Jazz a Saint Germain" uvijek popravi dan. Prijateljici i meni je trebalo cirkaoko tri i po sekunde da se odlučimo otići čuti ga u Sarajevo kad sam vidjela da dolazi na Jazz fest i to na neradni dan. Familija, šef i radne kolege su se razletjeli na sve strane da nam pomognu pri realizaciji. U konačnici smo dobile plaćen put, plaćen smještaj i plaćene ulaznice. Ja ne znam što je razlog ovakvoj gesti; jesmo li mi bile tako dobre i sve to zaslužile ili su svi jedva dočekali da nam vide leđa?

Došavši u Sarajevo ostavile smo stvari u hotelu i otišle podići ulaznice za Terrasona i Mercan Dede (izgovara se merdžan dede) secret tribe koji su nastupali istu večer pa je bilo šteta propustiti priliku. Veselu djevojku na prodaji ulaznica sam pitala da nam preporuči gdje bi u blizini mogle popiti kavu i ona nam preporuči Operu udaljenu svega par metara. Sjele smo uz prozor, gledale prolaznike i navijale da padne snijeg. Bilo je jako ugodno; puštali su uglavnom jazz i kava je bila za pet. Osim što mislim da je to neko lokalno "fensi mjesto", a takav sam dojam stekla po konobaru koji nas je pozdravio bez i najmanjeg traga osmijeha u očima dok nam je pomno skenirao crte lica i pravio usporedbe s osobnom bazom podataka gdje su pohranjene lica svih koji nešto znače u showbizu i šire. Kako mu je ugasli pogled u očima govorio "no match", nismo dobile ni osmjeh a niti riječ dok nam je kameno lice kasnije naplaćivalo račun (bez bakšiša, hihihi). Sasvim nesvjesne svoje ništavnosti zaputimo se na Baščaršiju i tamo junački svladamo jako ukusnu miješanu porciju sirnice (ne pince već savijače od sira) i zeljanika (savijača od špinata). Slijemo još jednu brzinsku kavu u sebe i kao i svi pravi provincijalci dođemo na koncert 45 minuta ranije da zauzmemo mjesta u prvom redu.

Na ulazu u dvoranu direktor festivala se skrušeno ispričao jednoj mami s djetetom i nama što će nas pustiti unutra tek za 5 minuta - dok završe probe kamere i tona. Kad su prošle te minute ušle smo i sjele u prvi red skupa s onim djetetom i beljile u "steinway & sons" i prazan stolac. Neke šašave djevojčice pored nas su kratile vrijeme raznim dosjetkama tipa "Jel mu to njegov klavir?...- Pa da, vidiš da je na sklapanje…"

Jacky Terrasson se pojavio na vrijeme i ne obazirući se na pljesak odmah počeo svirati. "Njegove izvedbe krasi odlična tehnika, istančan senzibilitet i iznenađujuća sposobnost promjene raspoloženja" piše na službenoj stranici jazz festa i to je ono što je i laiku jasno dok ga sluša. Vrhunskom tehnikom vodi nas gore-dolje po ljestvici osjećaja, od elegične tužbalice do zahuktale euforije, potom nas opet obavija nježnim zvucima smirujuće uspavanke. Ritam i harmonije razlaže do najsitnijih djelića od kojih sastavlja nove pazle zatim ih nanovo ruši i vraća se početnoj temi čije nam je mrvice otpočetka povremeno ostavljao da ga možemo pratiti. Ostavljeni bez daha počeli bi pljeskati tek par trenutaka poslije završene kompozicije što bi on svaki put samozatajno prekinuo i tek pred zadnju kompoziciju je, oklijevajući i tražeći pomoć od publike, u par rečenica naveo što je izvodio. Uspjeli smo ga dobiti na jedan bis. Izašle smo tužne što nema više i zaputile smo se k Bosanskom kulturnom centru gdje su nastupali Mercan Dede Secret Tribe…O čemu ću drugi put.





prilog - par jako loših videa snimljenih mobitelom (sjedile smo odmah ispred klavira pa nisam htjela koristiti blic):

može i bez tipki :)
ulomak 1
small talk :)