Zoran Oštrić ovako piše na svom blogu:



…i ovako je ljut:

Skrušeno priznajem da su moja razmišljanja bila tu negdje; iako sam oduvijek, dokle seže moje sjećanje, pazila i voljela prirodu nikad nisam dala svoj glas niti jednoj ekološki orijentiranoj stranci…iz gore navedenih razloga. Okrutno bolna je činjenica da sam i ja glasala ne iz osobnog uvjerenja već samo za one koji imaju izglede za pobjedu. Trenutno sam sita politike. Političari bleje a glasačko stado sluša dok je mozak na ispaši i ne vidi dalje od prsta ispred nosa. Na predstojećim parlamentarnim izborima ću glasati za zelenu listu zato što se zalažu za način življenja kakav se meni sviđa. Bez obzira što su "maleni" i teško da će preći prag. Tko zna, možda se ipak iznenadim ;)



prilog - američke parole sa majica koje su postale popularne poslije izbora busha za predsjednika:

svaka ličnost je slučajna
velika pomoć kad idu u inozemstvo
jedna globalistička
...i jedna sa autobusa :)

Moja netrpeljivost prema televizijskim prijenosima nogometnih utakmica je kao rukom izbrisana. Požudno nabrajanje prezimena u falsetu tjeskobnog komentatora mi uopće više ne ide živce. Strašna je volja potrebna da bi se izliterarizirala sva ona uvaljivanja lakata, podmetanja stupica i spominjanja bliže i dalje rodbine dok pomahnitala gomila sa tribina recitira uzvišene fraze začinjene raskošnim ukrasima narodnog jezika, tako svojstvenim ovim našim zemljopisnim dužinama i širinama…a pogotovu visinama. Nekakvog mi smisla sad ima i to trčkaranje po terenu. Čak sam našla za shodno upitati, a onda i dati si truda i (puuuno) vremena i naučiti ono "…u trenutku upućivanja lopte, napadač mora imati najmanje dva protivnička igrača ispred sebe…" Hoću reći, ta igra ima smisla. To je sport. To je zdravo. Ako me još jednom sile svemira natjeraju da u društvu buljim u ekran, neka to bude nogomet! Neću postavljati glupa pitanja, bez riječi ću odgledati cijelu utakmicu. I produžetke. Sve, samo da više nikad ne moram gledati prijenos iz one kućerine!