Mišo Pećarić: Elegija

U U samom centru grada, u ulici s najskupljim dućanima i popularnim caffeima, između dva elegantna izloga poznatih brendova, sivila su se mala vrata i prašnjav prozor.
Zaposlenicima iz okolnih poslovnih carstava i mladim "trendsetericama" u subotnjem šopingu ovo malo pročelje s izblijedilim i nečitkim natpisom izazivalo je nelagodu pa su brzo odvraćali pogled na drugu stranu i pokušavali misliti na nešto veselo i lijepo. Mogla bih se okladiti da se do kraja ulice više nisu sjećali ovog primjera društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja.
Vrata otvara muškarac u klasičnom sivom odijelu, silazi niz dvije stepenice i pridružuje se mršavom čovjeku za visokim šank-stolom koji preko crvenog pulovera nosi izlizani sako od tvida. Konobar, ne čekajući narudžbu, donosi badelov brandy i manirom savršenog dvorjanina stavlja ga na stol.

Sako od tvida: "… otišlo k vragu. Hierosolyma est perdita. Nitko se više ne sjeća Čuda u Milanu, kako reče moj uvaženi istomišljenik. Pogledaj kroz prozor. Izgled, samo izgled je važan. Image, kako to danas vele. Knjiga se cijeni samo po koricama. Pa i ti dobri moj prijatelju, svaki dan oblačiš to odijelo i stavljaš kravatu misleći, valjda, kako će ovaj homo novus što upravo prolazi ispred prozora vjerovati da si dan proveo u onoj staklenoj nakaradi preko puta, a ne ovdje unosio znatnu količinu te, ne baš tako plemenite tekućine u sebe. Vanitas vanitatis et omnia vanitaa!"

Odijelo: "A ne, moram te razočarati; moji su razlozi daleko prizemniji. Naime, kad krenem kući odavde gurajući se s konjakom po ulici pa završim u jarku pored ceste, vrlo brzo me netko podigne govoreći "gospodinu se omaklo", a kad svojoj toaleti ne posvetim pažnje satima ležim. Jednostavno, kad me vide takvoga svi kažu "svinja se opet napila"...

Više nema ovakvih prostora u prvoj zoni.
Koeficijent zarade je suviše velik da bi ovakva rupa čamila neiskorištena. Ili je srušena zbog novog Konzuma ili preuređena u fensi braseriju.
Više nema ni ovakvih tihih drinkera koji svoje nezadovoljstvo toče u elegiju; ovi današnji pljuju, psuju, vrijeđaju . Njihova vika nije ni pjesma ni dokaz.
Kroz glavu mi blica, dok se Prijateljica konja (i moja, naravno) i ja u bašti gradske kavane uplašeno trznemo u šoku kad elegantni konobar u uniformi s potpisom baci pepeljaru na stol kao da psu baca kost, kako više nema ni konobara koji će pozdraviti svoje goste francuskim frazama. Pravilnim (za razliku od Del Boya ), bez obzira što ste zalutali u najveću "rupu" u gradu.






Za lakši vremenski skok prilažem malo starog, dobrog Gustava:
Gustavus wants to save humantity
Gustavus and alienation
Gustavus and the fly
Gustavus is cheating
Gustavus wants to marry
Gustavus interioriority complex

klik na sliju:


i onda se vidi skoro cijela muirgheal

Isplovili smo prema poziciji na kojoj je potopljen parobrod Tihany. Na taj uron su išle sve grupe zajedno i postojala je velika vjerojatnost da se bar dvoje troje neće izbalansirati kako treba i pri tom se zabiti u dno što znači da će vidljivost biti slaba od podignutog mulja. To se, međutim, nije dogodilo; moja grupa je prva zaronila i uspjeli smo obići cijelih 45m metara nesretnog Tihanija prije dolaska ostalih. Vidjela sam dva zaljubljena bačvaša, jednu usamljenu škarpinu i svu ono floru i faunu što tu živi još od 1917-e.
Nisam baš luda za "čoporativnim" uronima i velikom gužvom ali kako sam već uspjela vidjeti najbolje od Tihanija nije mi smetalo kad su ostali banuli kao djeca na školsko igralište za vrijeme velikog odmora. Blitzkrieg taktikom zaposjeli su čitav brod i kamo god sam se okrenula bila su tijela u pokretu. Netko je vrlo ozbiljno, u stavu mirno, lebdio u kabini na komandnom mostu i službeno pozdravljao a posebno optimističan prvi časnik je pokušavao poslati u strojarnicu naredbu o usporavanju kretanja.
Dekompresijski zastanak na tri metra je bio malo duži i ja sam viseći o sidrenom konopu grijala stare kosti u već toplijem površinskom sloju mora i još uvijek se uvijek se smješkala.
Ko ovo more platiti! :)

Kako izbjeći klišeje kad govorim o ljepotama podmorja? Odmah mi padnu na pamet sve same banalnosti: veličanstveno; nestvarno; spektakularno; fascinantno…prekokrasno… Mislim da mi je najbolje i ne opisivati, na kraju krajeva, svi su gledali Cousteaua, National geographic ili Hrvatsko podmorje. Uz ovaj vizualni užitak ništa manja nije ni ljepota i sloboda pokreta. Divno je kretati se u tri dimenzije; mada mi se čini, dok sam dolje, kako tu ima još koja dimenzija ;).
Međutim, uz ove poznate čari ronjenja, za mene ima još jedna jednako važna. Ja, živi Jeremija i općepoznati smotaner, dok ronim, ne osjećam nikakvu glavobolju, nije mi mučno i ne sjećam se problema. Misli su mi sređene, ne blicaju više kroz glavu i ne osjećam živčanost. Bez obzira na tragedije i godine problema iza mene, jedino što dolje, u moru, osjećam je sreća, čista zgusnuta sreća. Taj osjećaj je još uvijek živ i dok se penjem na brod i plovim ka obali. Paleći cigaretu (to jedno od rijetkih pravila koje svjesno kršim) mislima sam još uvijek dolje i kroz glavu mi prolazi sve što sam vidjela. Sretna sam i mislim evo, u ovome sam povlaštena i moram biti zahvalna na tome. Komu ili čemu biti zahvalna, nije mi baš jasno – moru, valjda.
I to još nije sve (sad će onaj set noževa :)). Ronioci su uvijek dobro društvo. Na organiziranim ronjenjima ne može se ništa vaditi iz mora; tu nema zarade i u pravilu dolaze samo oni što vole more i prirodu. Ponekad, kažu, zaluta koji pozer, ali ja mislim da i taj brzo zavoli "ljepotu doživljaja" (omiljena uzrečica moje sestre:), i s tim motivom nastavi dalje roniti ili odustane.

Jules Verne u "Dvadeset tisuća milja pod morem" kaže:

Godinu dana čekam zadnji tjedan u svibnju i opet sve obavljam u zadnji čas; pet dana trčim naokolo kao sumanuta, kuću okrećem naopačke i panično smišljam što im sve može zatrebati doma dok sam ja na putu. Par sati pred put na trenutak me hvata panika; zašto taj referendum mora biti baš dok sam je dolje i hoće li sve to mirno završiti, ali srce junačko je izdržalo kraće kolebanje "ići ili odustati" i tri strašna ronioca kreću prema jugu.
Vozimo se dugo i ja uživam u najljepšem pogledu. S jedne strane more i otoci a s druge kamen i zelenilo. Mogla bih danima ovako, mislim se, i jedino što me još muči je što će biti na graničnom prijelazu. Ta briga se pokazala bezrazložnom jer su na granici bili ljubazni i nisu pravili probleme oko ronilačke opreme. Sad, kad je nestalo i te zadnje nelagode u stomaku, oduševljeno buljim kroz prozor, baš kao i sickofitall u svom postu "Cypress Hill".
Čekajući trajekt u Kamenarima naručili smo kavu. I dok je stigla kava stigao je i trajekt i mi smo, ne znajući kako bukvalno svakih 10 min ima novi, panično poskakali sa stolaca ostavljajući za sobom nedirnutu kavu. Dok smo se ukrcavali stigla nas je konobarica noseći plastične čaše u koje je prelila kavu da možemo piti na trajektu.
Za dva sata (uključujući par pogrešnih skretanja :) stigli smo u Rose.
Prije nisam dolazila u Crnu Goru, sve mi je tu novo i ja sam oduševljena prirodom i ljudima. Mislim da bilo gdje na svijetu mala mjesta žive svojim posebnim životom i van standardnog vremena traju u nekom paralelnom svemiru. A Rose, sa svojih par kuća su živi primjer za to. Pored odličnih podmorskih terena i izuzetno niske cijene ronjenja pokazalo se da su Rose i idealno mjesto za riješiti se svakodnevnog stresa. Tih sedam dana tamo vrijeme je stalo i ja se nadam se kako ću opet doći.
A ronjenje...to je priča za sebe.