Sve ovo je Luc Besson uspio prenijeti i onima koji nisu nikad stavili na sebe te čudne boce i cjevure i otisnuli se dolje, u dubine; na trenutak nam je odškrinuo vrata Edena i zato smo mu zahvalni. Mislim da tu leži tajna uspjeha filma Big Blue. Ove impresije je nadogradio odličnom pričom i studioznom razradom karaktera. O kompleksnosti Encove ličnosti govori scena u kojoj on prolazi pravu traumu gledajući pogibiju Žakova oca i Žakov očaj. Znači, duboke emocije se kriju ispod vanjštine seoskog grubijana. Neću sad obrazlagati koji nas to kompleksi tjeraju biti najjači, najbolji pod svaku cijenu – i u ovim krajevima vlada sličan mentalitet. Ne znam koliko je to poznato, ali glavni likovi su stvarne osobe iako im je životopis skoro sasvim izmijenjen. Pravom Encu se nije svidjelo Bessonovo viđenje njegovog karaktera (zbog toga njegovo prezime u filmu glasi Mallorca, a ne Maiorca – tako je LB riješio problem) i dugo se borio za zabranu prikazivanja filma, barem u Italiji. Tako su Talijani kasnili s premijerom Big Blue par godina (čini mi se da je premijera bila tek 2003., ali nisam sigurna). Imam premalo podataka da bih stala na bilo čiju stranu, a kako ovaj film doživljavam jako emotivno, pa gledala sam ga nebrojeno puta, bilo mi je jako žao zbog ovakve situacije. Nažalost, dogodilo se nešto puno gore i od toga. Poslije duge i stalne borbe, depresija je pobijedila i Jacqes Majol se ubio u Livornu 2001. Je li nepravedno i površno na njega gledati na način kako ga je Besson vidio? Vjerujem da jeste, ali moram priznati kako ga ja i danas, poslije svega, još uvijek vidim identično liku iz filma. Ako ništa, jedno je sigurno – bio je istinski zaljubljenik u more i delfine.
P.S. Prije dvadesetak godina sam pročitala rad vodećeg ruskog znanstvenika koji se bavio istraživanjem delfina, tj. njihovom inteligencijom. Zaključak je bio kako se u moru milionima godina prije pojavio inteligentni oblik života i razdvojio se u dvije grupe. Jedni su "izašli" na kopno i tamo nastavili svoj razvoj, a oni inteligentniji su ostali u moru.

Pročitala sam jednu instant mudrost s onih magneta za frižidere koja glasi: Srednjevječnost je kad širok svjetonazor i uzak struk zamjene mjesta, pa me onako lagano obli hladan znoj, čak i ako mi ta slika ne odgovora 100%, na dobrom sam putu. Sve manje trpim glupost i tuđe greške za koje sam prije nalazila opravdanje, ali trudim se učiniti nešto po tom pitanju. Međutim širok svjetonazor ne znači biti tolerantan prema fašizmu pa čak ni kad je u pitanju umjetnik kalibra Leni Riefenstahl.
Sažetak biografije Leni Riefenstahl možete pročitati na moljcu .
O Leni možete još čitati na velikom broju drugih adresa, ali uglavnom bez prljavih detalja. Često se ponavlja mišljenje :
"Njen igrani film Tiefland, u kojemu se ona kroz alegoričnu radnju odriče Hitlera, prikazan je tek 1954., deset godina nakon početka snimanja. Obilježena pogrešnim poslodavcem, velika redateljica se nakon završetka rata potpuno povukla iz filmskog svijeta. Posvetila se snimanju afričkih plemena i podvodnog svijeta, o čemu je objavila nekoliko izvrsnih i vrlo cijenjenih fotomonografija."
Jodie Foster je o svojoj ulozi u filmu o Leni izjavila da je to najizazovniji film u njenom životu i da se previše prostora posvećuje vezi Leni Riefenstahl s Hitlerom, a zaboravlja da je bila velika žena.
Na Leninoj službenoj stranici piše kako joj je "Trijumf volje" krajem rata upropastio karijeru i da više nije bio poznat kao umjetničko djelo nego kao propaganda nacional-socijalističke partije (šta nije!!!?).
Obilježena pogrešnim poslodavcem!!? Jodie Foster, koju iznimno cijenim kaže da se zaboravlja da je bila velika žena. Po čemu je ona velika žena? Stvorila je nedvojbeno vrhunska umjetnička djela, ali po čemu je velika žena? Cijeli život je posvetila samo sebi i svom guštu. Išla je samo lakšom stranom, kako voda nosi i nikad se nije ni na trenutak okrenula oko sebe i pogledala što se to zbiva i kakve implikacije ona donosi svojoj okolini. Uopće ne znam kakve je to ona konzekvence imala zbog te "mrlje" u svojoj karijeri; zbog tog "malog kiksa"? Putovala je po cijelom svijetu, družila se s Jaggerom i Biancom i ostalim pripadnicima high society, radila što je htjela; dobila mnoge nagrade i priznanja za svoje fotografije koje je objaviljiva u The Sunday Times Magazine, Paris Match, L'Europeo, Newsweek, The Sun i naravno u Sternu. U 71. godini je naučila roniti i odmah snimila odlične podvodne fotografije i odličan film. Ima li na tom svijetu pravde? Zaista jest veliki umjetnik ali tim gore, zar onda ne bi trebala biti senzibilnija i svjesnija ljudi oko sebe? Živjela je u Africi u vrlo skromnim uvjetima i snimala Nube ali samo zbog svoje umjetnosti, a "njene" Nube su od toga imale više štete nego koristi.

Zoran Predin u pjesmi prekrasno kaže:
Leni, oh Leni,
What have you done!
You presented the Nubas
To the primitiv man!

(They were so beautiful and free
They were happy without me.
I was merciful enough I couldn't see,
I'm killing them with my charity.)

Evo što mi je najgroznije u toj priči. Kad god se spomenu Nube, razgovor prirodno završi na Leni; kako je samo fenomenalna ženska, koje oko, ma fotografije su joj mrak… eh, ma je ona snimila onaj film za Hiću, pa takva su vremena bila…a ona jadna mlada i naivna… A nitko, baš nitko osim Zorana Predina (zamislite samo: šarmantan, pametan, darovit, politički korektan; pa ima li taj čovjek mana?!) ne spominje Tomu Križnara, a što se tiče moje okoline nitko nije niti čuo za njega. Taj svjetski putnik i altruist je također došao do Nuba, ali nije samo iskoristio njihova prekrasna tijela kao savršen motiv za svoj objektiv već se potrudio i shvatiti ih, naučiti o njima i od njih. Rezultat svega toga su predivne fotografije, za mene nemjerljivo bolje od Leninih, jer osim fascinantne ljepote imaju i dušu. Križnarevu monografiju "NUBA čisti ljudje" nisam uspjela naći u knjižarama, kao što nisam uspjela naći niti jedan tekst o njemu na hrvatskom na internetu. Po svemu sudeći nas ne interesira tamo neki Slovenc koji putuje svijetom na svom biciklu i koji dirnut ljepotom i ljudskom patnjom ostavi zapis svojim fotografskim aparatom ali ne zatvara jedno oko već pokušava pomoći. Organizirao je humanitarnu pomoć Nubama, odležao u zatvoru u Adis Abebi jer se muvao i snimao gdje "ne treba" i dobio mnoga međunarodna priznanja. Ali to nas ne interesira, Leni je kul!

U mom malom mediokritetskom životu nije se događalo baš puno tog uzbudljivog, barem ne u pozitivnom smislu. Kako sam nesanicu popunjavala čitanjem, sve manje knjiga, a sve više blogova, i ja sam odlučila predati se tom novom poroku iako sam kompjuterski šupak, kako to moja sestra kaže. Vidi, molim te samo na što liči ova stranica! Zadani predložak, od glave do pete! Pa i oni nestručniji su nešto promjenili, barem font, ali ja -jok! Sve je to meni viša matematika. U stvari kakva sam dobro sam uspjela doći i do predloška. Da budem sasvim iskrena nije mi uspjelo od prve…:(… Moja sreća što se ne bira najružniji blog, dobila bi vjerojatno specijalnu nagradu žirija. Nema veze, nek se pleše! Uglavnom, za početak sam samo htjela napisati par stvari koje su me oduševljavale "na duže staze", kao na primjer Where the Wild Roses Grow, ta Caveova pjesma koju niti jedan ozbiljan ljubitelj Cavea neće uvrstiti u izbor omiljenih mu NC pjesama. A meni je žao jer bez obzira na lake note i status hita ima itekakvu dubinu (nikad se Cave ne smije uzimati olako! :)). O koncertu naravno nisam ni sanjala zbog financijske, obiteljske, vremenske i zemljopisne situacije. Međutim, prvi put nisam zavidjela Quintani (koliko samo dobrih stvari on stigne pogledati, pa to je stvarno hohštaplerski!) dok sam čitala izvješće s koncerta. Kao grom iz vedra neba "desio" mi se prekrasan put, prvi odmor poslije dugo godina i evo još uvijek ne mogu vjerovati da se sve to baš meni dogodilo. Kako sam baterije napunila do vrha, spremna sam za nove radne pobjede.

U jednoj televizijskoj emisiji sam čula pjesmu o maslini. Pjesma me toliko dirnula da sam čekala reprizu emisije i zapisala stihove ali ime pjesnika nisam misleći kako je to izlišno i kako ću se uvijek sjećati tako velikog umjetnika. Nažalost, godine su prošle i došao je zaborav, pa sad ne mogu reći tko je tvorac ovog vapaja:

MASLINA GOVORI


ČOVJEČE MOJ
POD PROZOROM
TVOJIM RASTEM
I MIRIS RASLINJA
I CVJETA MOG UŽIVAŠ
NA PRAGU TVOM
KORICU KRUHA
TI PRUŽAM A TI
ČOVJEČE ZA NJOM IDEŠ
U DALEKI SVIJET
OSTANI SA MNOM
POLOMI SUHE GRANČICE
MOJE I ODSTRANI
PODAMNOM SVE KOROVE
A JA ĆU OSTAT
UZ UNUKE TVOJE

jučerašnji komentar: