muirgheal

subota, 30.04.2005.

IMOTSKI HAIKU

Večeras sam gledala Večernju školu. Dodatno sam se smijala jer sam se sjetila sms-a što sam ga dobila od prijateljice:

IMOTSKI HAIKU

Zima je…Pivac stoji na jednoj nogi.
Vitar gonja lepušinu po guvnu.
Je ladno, krvi ti isusove.
- 00:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 29.04.2005.

shakespeare, millais i cave

Umijeće umjetnosti

Nekad je ideja bila velika stvar. Umjetnost, a i znanost su bile dostupne samo malobrojnim, vladaru i njegovoj kliki. A prosta svjetina se bavila samo pukim preživljavanjem. U današnje vrijeme razlika je blago rečeno "derastična". Okruženi smo umjetničkim djelima, dobrim ili lošim; zahvaljujući medijima sve nam je dostupno, pa čak i vrhunska umjetnost. Sve to upijamo i htjeli-ne htjeli stvaramo vlastite stavove. Tako mislim da svatko u životu ima bar jednu dobru "ideju", a ono po čemu se umjetnici razlikuju od nas je tehnika kojom su nam je je prenjeli. I svakako rad.
Mene oduševljava način kako se umjetnici različitog izričaja i iz različitih vremenskih epoha mogu baviti istim osjećajima i imati iste stavove.
Sramota me je priznati, ali ljubav prema Shakespearu usadila mi je Erica Jong. U moje vrijeme ona je bila must read uz Hessea i Bukovskog. U školi sam za lektiru morala pročitati Romea i Juliju. Naglasak je na morala. Nikako mi nije išlo, strašno me je nervirala sva ta melodrama. Romeo, zašto si Romeo, Julia je sva očajna. Koja tragedija! U to vrijeme sam i ja bila ljutit mlad čovjek, tj. žena i za mene je tragedija bila kad ona Bowiejeva starica krade hranu u samoposluživanju i nada se kako će bog gledati na drugu stranu jer zna da je ona dobra, i kad je "dobri i bogobojazni ljudi pravedno" osude, ona i dalje ponavlja God knows I am good. Ili kad McMarphyja konačno slome samo zato što se ne ponaša prema pravilima, bez obzira na to što je udahnuo život i najtežim mentalnim bolesnicima. Ili vladavina svinja (ne samo u Životinjskoj farmi). A tamo Julia cmolji zbog nesretne ljubavi. Neš ti tragedije, nek ode u samostan. A onda sam pročitala Serenissimu. Njena fasciniranost Shakespearom je bila tako duboka i iskrena da mi uopće nije bilo jasno kako takva kulerica može biti opsjednuta tom olujom u šalici kave. I tu ja odlučim pogaziti zadanu riječ i ipak još nešto pročitati od Barda (mrskog li izraza!).
Hamleta sam pročitala u hipu (konačno sam i ja otkrila toplu vodu). Zaista bi bilo drsko, prepotentno i nadasve okrutno da sad ja pišem osvrt o Hamletu, pa ću to svesti na minimum neophodan mi za nastavak priče. Bila sam potresena osobnim tragedijama i briljantnim prikazom bolesne ambicije zakrinkane u domoljublje (deja vu). U bezobzirnom opisu Ofelijine smrti najjasnije se vidi kako je bila čista njena duša i kolika joj je patnja bilo živjeti. Ofelijino tijelo blistave ljepote nose rijeka i grane vrbe. Nema žaljenja, tu ona pripada.

Sir John Everett Millais, Ophelia<br />

Kad sam prvi put vidjela Ofeliju koju je naslikao Millais (Sir John Everett Millais, 1829-1896), ostala sam zatečena njegovim umijećem da kistom stvori na vlas iste osjećaje i priču za koju se Shakespeare služio perom. Prije toga sam vidjela Delacroixovu Ofeliju i nije mi se svidjela; patnja na njenom licu u trenutku smrti nije imala ništa zajedničkog s pjevajućim odlaskom u smrt Shakespearove Ofelije. Millais je dugo radio na slici. Pomno je birao svaki detalj, mjesto, vrste cvijeća koje krasi Ofeliju i koje je ona prije smrti nabrajala…Tu rastu i skromni cvjetovi divlje ruže, imenom kojim ju je Laert zvao.
S istom bravuroznošću kojom je Millais naslikao Shakespearove stihove, Nick Cave je oživio Millaisovu sliku. S Rocky Schenkom, režiserom, uspio je Shakespearove stihove dovesti u tri dimenzije. Where the wild roses grow govori o onoj istoj bezvremenoj ljepoti, o uzvišenoj čistoći duše koja ne zaslužuje da se još pati u ovom ružnom i grešnom svijetu. S istom neminovnošću (all beauty must die, kaže Nick Cave) kao Ofelija i Caveova Kylie odlazi u smrt. Za razliku od života, sad napokon zna da pripada tu, u rijeku s rascjvetalim obalama, u zagrljaj vrbe i dok još pjeva "They call me the wild rose" čini se kao da je već odavna mrtva. On je tužan samo zato što je više neće više vidjeti. Nije uzeo život; samo ju doveo tamo gdje je više nitko neće povrijediti. Gdje bi uostalom mogla biti sretna divlja ruža osim tamo gdje rastu divlje ruže…
nick cave and kylie minogue WHERE THE WILD ROSES GROW

- 08:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 23.04.2005.

Claude Lelouch

un homme et une femme


Producent, Distributer, Izdavač, Režija: Claude Lelouch

Scenarij: Claude Lelouch i Pierre Uytterhoeven

Uloge: Anouk Aimée, Jean-Louis Trintignant

Glazba: Francis Lai


Oku ugodna filmska priča. Slike se smjenjuju, jedna ljepša od druge praćene nezaboravnom glazbom. Slučajni susret scenaristice i vozača auto-utrka rađa ljubav nad kojom vise žive sjene prošlih ljubavi. U filmu je jako malo riječi, ali Lelouch majstorski vodi radnju i na licima protagonista lako se vide unutarnje dvojbe. I to bez dramatične gestikulacije i rječitih izraza lica što često viđamo u filmovima i serijama na programu HRT-e. Kako je nastajao u prijelaznom vremenu između CB i filmova u boji, Lelouch je poetski iskoristio novu tehnologiju (i nedostatak novca) i sve enterijere snimio u crno-bijeloj tehnici, a scene na otvorenom u boji.

Negdje sam pročitala, nažalost ne mogu se više sjetiti gdje i od kojeg kritičara, vrlo lošu kritiku ovog filma. Čovjek ga je ocrnio samo tako, pa onaj tko ga nije gledao vjerojatno će pomisliti da se radi o jednom od najbezveznijih filmova ikad. Kako se ja tu nađoh osobno uvrijeđena :) odlučila sam navesti neke od nagrada koje je osvojio iako znam da to nije uvijek mjerilo kvalitete (Nije to ništa; ništa to nije; al' nije da nije).

Nagrade:
British Academy Awards : 1967: Anouk Aimée najbolja strana glumica
New York Film Critics Circle: 1966: Claude Lelouch nominiran za najbolji strani film
Directors Guild of America: 1966: Claude Lelouch nominiran za najbolju režiju
Golden Globe: 1966: najbolji strani film
Anouk Aimée najbolja glumica-drama
Claude Lelouch nominiran za najbolju režiju
Francis Lai nominiran za najbolju glazbu
Oscar 1966: najbolji film na stranom jeziku
Claude Lelouch najbolji scenarij
Pierre Uytterhoeven najbolji scenarij
Anouk Aimée nominirana za najbolju glumicu
Claude Lelouch nominiran za najbolju režiju
Cannes International Film Festival 1966: Grand Prix


Kako sam željela pogledati i ostale Lelouchove filmove, čula sam za "neki" Randesvous. Ali nikako nisam mogla dobiti malo podrobniju informaciju o kakvom se filmu radi. Čak sam jedno vrijeme mislila kako se radi o dezinformaciji, kako ne postoji, jer ga tada (prije interneta) nisam uspjela pronaći na meni dostupnim popisima njegovih filmova.
Film postoji, ali je bio obavijen velom tajne. Postajale su piratske kopije na VHS ali po astronomskim cijenama, sve do 2003 kada Spirit Level Films objavljuje da su pustili re-mastered verziju filma na DVD. Evo o čemu se radi.



C'ÉTAIT UN RENDEZVOUS


Francuska, 1976
Trajanje: 8minuta i 50 sekundi
Redatelj: Claude Lelouch
Scenario: nema
Kinematograf: nema
Editor: nema
Glazba: nema
Uloge: nema

Rano jutro u kolovozu. Sjenke se još nisu sasvim povukle s ulica Pariza. Kamera je u žiroskopskom kućištu pričvršćena na prednji kraj bijesne mašine. Najvjerojatnije na Ferrari 275/GTB. I kreće jurnjava, divlja i samoubilačka. Pri brzini većoj od 100 milja na sat vidimo kako se približavaju crvena svjetla semafora. Vozač prolazi, ni ne pokušava smanjiti brzinu. I tako svih devet minuta filma, iako mi se zbog adrenalina i želuca vezanog u čvor činilo kako traje dosta kraće. Poslije filma sam zapalila cigaretu.
Autofreakovi Rendezvous svrstavaju među tri najbolja filma auto-potjere, odmah pored "Grand Prix" (1966) Johna Frankenheimera i "Le Mans" (1971) Lee-a H. Katzina sa Steve McQueenom.
Cijeli film je snimljen u jednom kadru. Nema specijalnih efekata. Film nije ubrzavan. Soundtrack je goropadna grmljavina strašnog Ferrarijevog stroja. Na internetu sam naišla na popriličan broj priča vezanih uz ovaj, sad već mit, ali manje-više to su sve kopije jednog te istog teksta. Tako i jedina kritika ovog filma koju sam ja pronašla na hrvatskom, nije ništa drugo već doslovan prijevod tog istog članka. Nalazi se na adresi: http://www.filmski.net/vijesti.php?kat=3&idn=735 . Ništa nije mjenjano (osim što je par stvari pogrešno shvatio) i prilično sam sigurna da "autor" tog teksta uopće nije pogledao film. Valjda bi onda imao barem jednu svoju opasku. U svim tim člancima ponavljaju se ista pitanja koja prate ovaj film:
Da li je to zaista Ferrari 275/GTB ili neka druga sportska zvjerka?
Da li je zaista Claude Lelouch osobno vozio (neki zastupaju tu ideju zbog previše grešaka u vožnji koje pravi pro F1 vozač ne bi napravio) ili je tu ulogu povjerio profesionalnom F1 vozaču (Jacques Laffiteu ili Jean-Pierre Beltoiseu)? Neki čak tvrde da je za volanom talijanski taxi-vozač.
Da li je istina kako je Lelouch uhapšen poslije premijere? Navodno je načelnik policije, izašavši s projekcije osobno to učinio.
Kako bilo, poslije premijere nije više bilo projekcija (zabranjen?). Rendezvous je otišao u podzemlje. Naravno, širenju ovog mita najviše je doprinio sam Lelouch. "Branio" se šutnjom. Nije ništa poricao niti potvrđivao, pretpostavljam kako se samo smješkao kao Mona Lisa. Ono malo šturih informacija je dobiveno iz druge ruke od njegovih poznanika.
Čak i veliki oktanski ovisnici priznaju da je Rendezvous, najblaže rečeno politički nekorektan. Hoće li danas-sutra nekoj drugoj budali pasti na pamet da to ponovi i pri tom vjerojatno ubije sebe ili nekog drugog?
Istina je ipak malo drugačija. Prvo, pomno je odabrao vrijeme snimanja. To je bio dio godine i dio dana kada je na ulicama Pariza najmanja gužva. Lelouch je imao promatrače s radio uređalima (nekad popularni walkie-talkie) koji su penosili informacije. Doduše i s tim je to i dalje jako opasan pothvat, samo ne tako brutalan kao što se to čini na prvi pogled. Pogotovo ako je istinita informacija da je Lelouchov asistent, Elie Chouraqui, koji je stajao pored Louvra, na izlazu u Rue de Rivoli, imao nezgodu s uređajem. Tu je naime bio najopasniji dio rute, preglednost jednaka nuli i Elie je trebao signalizirati dolazi li neko vozilo u susret. Kako Chouraqui nije signalizirao opasnost, snimanje je završeno prema planu. Kad se Lelouch vratio da ga "pokupi" Chouraqui mu je rekao da se taj komad smeća (walkie-talkie) pokvario odmah na početku.
A u stvari zbog čeg je taj Francuz nosio glavu u torbi i čemu sva ta trka?…Jednostavno,to je rendezvous!
- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker
Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje