nedjelja, 02.12.2012.
Nek ti bude
|
|
subota, 01.12.2012.
I nije važno...
|
|
- "...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
/ Safiris /
Netko je jednom s razlogom rekao
kako je
stvaralački duh prirode
u usporedbi s ljudskim djelovanjem
poput Beethovenove simfonije u usporedbi
s cvičanjem miša i bio u pravu.
O daj,samo diši da dišem i ja
Navikla kiša da se javlja pred ponoć,
ugašeno nebo u dubokom snu,
ulice prazne s obje strane,
ptice zaspale,zrikavci bez glasa,
na uglu napušteni bar iluzija,
blijedo svjetlo odnekud sija,
na šanku čaša prelivena,
otiskom usana boje maka,
ko da ih sreća nije dotakla.
Hoću nazad u stvarnost,
neka nebo javom zatreperi,
oživi me u stihu svom,
kad me nema nek postojim.
Trebam više nego ikad,
jedan zagrljaj sunca,
trebam nešto neobično,
što nije obojeno snom i javom,
trebam jednu melodiju u plavom.
Oživi me samo da postojim,
možda sam više od jave htio,
tako mi ponekad zrak oduzimaš,
o daj samo diši da dišem i ja.
/ Autor M.MASSAL /
pečatnjaci moje duše:
franje, plonke, grdelini
All right reserved @ gali
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
/ T. Kesovija /