Čestit Božić i sretna Nova godina svima koji su čitali, koji je još čitaju i onima koji će tek početi čitati ovu web stranicu. Dao vam Bog svima sreće, zdravlja i naravno koju kintu u džepu. Ova 2009. godina je praktički gotova i ja mogu zaključiti da i nije bila tako loša. Barem meni. Ja znam da je u ovoj godini nastala recesija, da se dosta otkaza podililo, da je dosta obrtnika i firmi stavilo ključ u bravu i da je uveden famozni harač da narod vrati lovu što su je "popalili" oni političari za koje je taj isti narod glasao.

Međutim ja kad bi reka da sam loše živio ovu godinu, onda bi to bila laž. E sad da me nebi netko krivo shvatio evo kako ja taj svoj komentar obrazlažem. Ove godine sam izašao iz kredita za onaj moj famozni motor sa kojim sam skita po Africi. Nije to šala, svaki mjesec me pritiskala rata od nekih 1600 kuna. Zatim zaposlio sam se u predstavništvu zagrebačke pivovare u Splitu. Radim kao vozač i sve u svemu nije toliko ni loše. Plaća je oko 5000 kuna, zatim zagrebačka pivovara se prodala ali taj novi gazda navodno i neće biti toliko katastrofalan koliko sam se ja preplašio, zatim ono što mi je posebno uljepšalo ove blagdane je božićnica.

Za razliku od mnogih firmi u državi koje uopće možda nisu ni davali božićnice ili su ih davali u obliku nekakvih bonova kao da smo u razdoblju neposredno nakon drugog svjetskog rata u zagrebačkoj su se pivovari bogami mašili junački za džep. Svaka im čas. Pokazali su da se ne jebu za novce i da ne skrivaju svoje pozitivno poslovanje iza one parole recesija je i nema se pa ne možemo dati puno itd.

Nama su lipo svakome isplatili božićnicu u gotovini 2500 kuna a da stvar bude do kraja profesionalna isplatili su nam i trinaestu plaću koja je u mom slučaju iznosila 2560 kuna. Tako je na mom računu u prosincu osvanilo 5060 kuna. Prekrasno nema šta i sad bila bi sramota da kukumačem da loše živim. Nemam žene ni djece, skroz solidno zarađivam, nisam postanar, nemam kredita na grbači, jebiga, živim dobro i recesiju nimalo ne osjećam. Živim puno bolje nego 2007. godine kad nisam imao posao i mora sam žicati u majke pare za popit pivo u gostioni a tobože nije bila recesija.

Naravno kako nikome nije savršeno u životu pa tako ni meni. Naime u studenome ove godine dijagnosticirana mi je Sleep Apnea. To je jedna od najnovijih bolesti današnjice a kod nas se zove poremećaj spavanja. Imam prestanke disanja u snu i po svim pravilima morat ću kupit jedan aparat sa maskom i vjerovatno ostatak života spavati sa njim ali šta je tu je. Ima i puno gorih stvari koje se ljudima dogode. Čovik treba da se pomiri sa nekim činjenicama i da gura junački naprijed dok god može.

Kad završim još neke medicinske pretrage i kupim taj aparat napisat ću jedan članak o Sleep Apnei odnosno poremećaju spavanja. Živili!

vidi motorobi.com

Ljudi moji uhvatila me ljuta muka. Ne mogu nigdje da kupim pošteni komad robe. Nekidan ja napunim novčanik do čepa i odem u šoping. Računam ja da je došlo vrijeme da kupim malo garderobe, prvenstveno koju košulju i majcu. Naravno gdje ću otići nego u Jokera. Međutim koliko god sam oduševljen sa Kerumom kao gradonačelnikom toliko sam razočaran sa Jokerom. Uša sam u 5-6 butiga u Jokera u namjeri da kupim koju majcu i košulju međutim što mi se god svidilo za uzeti nije bilo broja. A opet s druge strane tamo di je bilo broja taj mi se komad robe nije sviđa.

E sad nešto mi tu nije jasno, zašto uvjek i vječno fali velikih brojeva, bilo da je riječ o cipelama ili odjeće. Ima već trista godina uvjek isti problem. Ja nikad nisam čuo da je neko manjeg rasta doša u butigu i da su mu rekli da nemaju broj L nego da je ostalo samo XXL, možda se to nekim slučajem nekad i dogodi ali to je prava rijetkost. Obično mi "normalno" razvijeni muku mučimo. I onda se ja pitam zašto butige kad naručuju robu ne naruče par komada velikih brojeva više a par komada malih brojeva manje i tako naprave kvalitetniju ponudu. Ma ja znam da sam ja debel, u to nema sumnje. Imam 120 kila i 191 cm, ali ima još dosta ljudi koji su građeni slično ko ja i svi mi istu muku mučimo. Činjenice kažu da su veliki brojevi vječno problem i da izgleda nijednog trgovca koji prodaje obuću ili odijeću to puno ne briga.

Vjerovatno dovoljno dobro zarađuju i ovako pa ih nije briga za nas skladno popunjene. Nakon dva dana odem ja opet nekim poslom u grad i dok sam šeta gradom naiđem na jednu butigu koja prodaje robu samo za krupne ljude. Odlično kažem ja i uđem unutra. Nakon što sam malo njuška po butigi zapne mi za oko jedna lijepa crna košulja. Pitam ima li broja i prodavačica mi da jednu košulju broj 52. Ja je probam i budem i više nego zadovoljan. Kažem sam sebi evo napokon da sam naša komad robe koji mi se sviđa i da mi još usto paše. Kad ono loša sreća. Botun na toj košulji bio je isčupan a druge nisu imali. I šta reći na kraju nego katastrofa.

vidi motorobi.com