Dnevnik Mo'šmislit Bezprezimene

https://blog.dnevnik.hr/moshmislit

utorak, 31.07.2007.

Prilika za novi post, ali ne onaj kojeg već danima pripremam...

Draga moja seko,
puno zdravlja, ljubavi i svu sreću svijeta, želim ti!
SRETAN ROĐENDAN!

Moja seka danas navršava 40 godina!
Od mene je starija 11 godina i 19 dana (je, i meni je rođendan skoro! Za 19 dana :)).
Velika je to razlika.
Iako sam uz nju razvila ljubav prema stvarima koje moja generacija uglavnom ne cijeni, ipak je ta razlika utjecala na naš odnos - s njom nisam tako bliska kao sa svojom mlađom sekom.

Moja starija seka dugo je bila jedinica, ali taj joj se status nije sviđao i bila je presretna kad je napokon dobila mene.
Mogu slobodno reći da mi je bila poput mame; čuvala me je, hranila, presvlačila, šetala i ponosno pokazivala prijateljicama. Seko, hvala!
A kada sam "odrasla" odvela me u moj prvi izlazak - u Kulušić! Seko, hvala!
Posuđivala mi je svoju odjeću.
Posuđivala mi je svoju šminku.
Posuđivala mi je svog Yugića (al Sparka ne da, miša joj!).
Hvala! Hvala! Hvala!
U osnovnoj školi spasila me od jedinice iz likovnog - neki su mi radovi falili, a ostatak nije bio za pokazivanje - cijelu je noć crtala.
Hvala!
Davala mi je da igram igrice na njenom laptopu. Hvala!
Posuđivala mi je svoje ploče i kazete! Hvala!
Kopirala mi je Sudoku, Talijanke i Teške prstenaste križaljke. To i dan-danas radi. Hvala!
I dan-danas me razveseli novim Dylanom Dogom. Hvala!
I, tu i tamo mi tutne parsto kuna u džep. Hvala!

Draga moja seko,
hvala ti za sve što si učinila za mene i za ono čega se sjećam i za ono čega se ne sjećam.
Želim ti puno ljubavi, zdravlja i svu sreću u životu!
Seko, sretan ti rođendan!

- 10:00 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (15) - Pali printer! - Permalink

petak, 27.07.2007.

Do novog posta

Imam vremena (relativno).
Imam volju.
Imam temu.
Čak već imam i poduži tekst - al zapetljala sam se negdje, otišla na krivu stranu.
I tako, sad prepravljam... dorađujem... prerađujem...
(koji mi je qurac da sam zapela baš za to? A mogla sam pisati, recimo, o vremenu...)
Nije da vas je nešto puno i nije baš da ste mi fanovi, svejedno osjećam dužnost zabavit vas do novog posta.
Nisam Seve, stoga vas neću zabavljati kućnim porno-uratkom, al zato, evo, igrica.
Slobodno kliknite, ako vam se ne svidi postoji crvena kućica s bijelim X-om, tako da vas samo jedan (a ne 150) klik dijeli od slobode ;)
Cilj igre je "uloviti" brojeve, po redu, od 1 do 33. Brojevi lete po ekranu, na njih ne morate kliknuti, dovoljno je mišem samo prijeći preko njih.
Eto.

Moj prvi rezultat bio je 69 sekundi, a najbolji do sad 37 :)
Koji je vaš?

- 13:29 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (14) - Pali printer! - Permalink

ponedjeljak, 23.07.2007.

Nije bilo kako smo planirale, al nije bilo ni loše...

Ne.
U petak nismo nikamo išle :(
Kad od tri babe tražiš da se nekaj dogovore, mo'š se slobodno kladit da od toga ne bu bilo niš.
Ne, u petak nismo nikamo išle.
Cijeli dan je bio baš grozan i jadan. Iščekivanje, nada, vrućina, auto je ok, idemo, auto nije ok, ne idemo, postaje sve toplije, sparnije, nepodnošljivije, idemo busom, ne idemo busom...
U vrijeme kad smo po prvotnom dogovoru trebale već biti na putu, a nismo, uhvatio me je PMS - dobrih 20 dana prije vremena. Baš sam bila jadna.
Ero je došao iz fuša, smrdljiv i prljav, a ja sam se prije njega uvalila u kupaonicu i sat vremena provela pod tušem. Plačući. Trebalo mi je.
Onda se jedna sjetila - idemo u subotu u toplice!!!!
Yes! Yes! Yes!

Moj posao je naporan, težak, stresan, ali još nikad nisam osjetila takvu potrebu za odmorom ko nakon skoro osam mjeseci provedenih s mojim Micekom. Znam da ružno zvuči, al isto znam da će me sve mame razumjeti.

U subotu, oko 9h, došla je po mene.
Otišle smo do DMa po kreme za sunčanje. U DMu sam ostavila 150kn. Trebam li napomenut da krema za sunčanje ne košta 150kn? (Trebala sam još i četkicu za zube, zubni konac, kremu poslije sunčanja, gel za tuširanje, vlažne maramice...)
Zajedno smo otišle po treću. U Samobor.
Di ćemo?
Čatež je najbliži.
Ajmo.

Oko podneva, sretne i presretne, ušle smo u zemlju čudesa.
Karta je skupa, al u Europi smo pa se ne računa :)

Smjestile smo se u hlad, u sjenu tobogana.
Bućnule u toplu vodu.
Meni je odgovarala - ja ne volim hladnu vodu, da doma imam bazen bio bi natkriven, a vodu bi grijao i ljeti - dok nisu rekle da je topla ko pišalina. Tad se i meni malo zgadila.
Onda smo skužile da do tad nismo ništa jele, pa smo si priuštile hot-dog i pomfri. Htjele smo girice i pomfri, al girica nije bilo. Zato je pomfri imao okus girica.

Nije nam se dalo brčkati u toploj vodi - otišle smo do "Lazy river", uvalile guzice u rupe gumenih kolutova i prepustile se struji, nek nas voda nosi.
Zbilja gušt.
Napravile smo puno krugova... satima smo plutale... Jedna od nas je lijepo izgorila.
Ja, naravno.
Njih dvije, crne i u duši, nikakav zaštitni faktor njima ne treba, fino preplanule.
Ja?
Hmmm.
Izgorilo mi prednji dio nogu. Crta razdvajanja jasno se ističe. Prednjica roze boje, odzada bijelo.
A škemba?
Strašno.
Nakon poroda dobila sam još dva šlaufa oko struka. S guzom u rupi gumenog koluta, to se fino zgužvalo, a izgorjeli su istaknuti dijelovi - tako sada po trbuhu imam pruge; od ruba gaćica do cica - red rozog, red bijelog.

U strahu od žileta odlučile smo ne ići na tobogane, a onda smo otkrile jedan niz koji se spuštaš u gumenoj osmici. Ajme kako je to bilo super!!!
I tu smo napravile par krugova. Sram me, al moram priznat da smo se preguravale.

Ne bi nas tri bile nas tri da nismo privukle mušku pažnju :). Tri ausrijanca. S obzirom koliko su godina imali, na nas tri trebalo ih je barem 9.
Ne znam kakve su u Sloveniji kazne za pedofiliju, a nismo ni htjele saznati. Uputile smo ih na curice njihovih godina, no te curice nisu imale cice, tak da im nisu bile zanimljive.
A nama nije bio zanimljiv osnovnoškolski tip zavađanje - čupkanje, gurkanje, cerekanje... Hebi ga, nije kliknulo, tri srečka ostala su slomljena.

I onda "closing time".
Vrijeme je da se pokupimo i vratimo u stvarnost, a tako nam se nije dalo. Uopče nam se nije dalo doma.
Jedna veli; ajmo van, pa možemo prespavati u stanu njenog budućeg. On je na putu - stan je prazan.
Možeeee!!!! Joj, yes, spavat ću do poslije 6 u jutro!!!!

Prvo idemo na večeru. Pizza. Pizzerija Maslina, na Cvjetnom naselju. Nisu me platili da reklamiram, al su zaslužili. Pizze su im tako velike sa smo nas tri uspjele pojesti tek jednu od dvije naručene.
Kad ih je konobar donosio rekla sam da to nisu naše; pa nismo naručile jumbo.
Drugu su nam spakirali za doručak.

U autu, na putu do stana, kužim da gorim. Peku me leđa, peku me noge, naramenice grudnjaka i haljine urezuju mi se u kožu... krepana sam, spava mi se... "Cure, ja vam večeras više nisam za niš."
Prvi put me u životu netko nazvao partibrejkericom.
"Ali, daaaaj... doma bumo si spile flašu vinčeka, pa pijane na narodnjake...."
Da nisu spomenule narodnjake, možda bi me još i nagovorile. Ovako, poterala sam ih vanka, a sama se izvalila na udoban kauč, s nogama na stolu i oblozima od octa na nogama. Smrdilo je gadno, no svejedno je godilo.
Zaspala sam uz TV i upaljenu lampu - vidjela sam nekog pauka kako švrlja po stanu. Nisam željela da me iznenadi u mraku.

Dvije pijane koze nalegle su na zvono oko 3 u jutro.
Ustala sam se otvorit im. Bez naočala, sve mi je bilo mutno, al sam uspjela skužit obris muške glave na vratima stana preko puta. Povukla sam ih unutra.
Lude babe sjele su se na pod u hodniku i pokušavale mi kroz cerekanje opisati kako im je bilo. Niš ih nisam skužila, spominjale su 40-ogodišnjeg ujaka i pelinkovac-prijatelja iz parka, poterala sam ih na spavanje.
Jedna se legla u jednu sobu, druga ošla na WC, a ja se zavalila na kauč. Htjela sam si namočiti krpu za novi oblog, u pripremljenu mješavinu octa i vode, al sam u nutra našla komad pizze.

Cca. pol sata kasnije skužila sam da još uvijek gori svjetlo u kupaoni. Ustadoh se provjeriti i zatekoh jednu kako spava na školjci!!! "Maco, ajd u krevet" (o, Bože, zar i na slobodan dan moram biti nečija mama?), "Evo, sam da se popišam...hrk..hrk...", "Diž se, popišala si se još prije pol sata... ajde..."
Smjestila sam ju u krevet, te i sama napokon zaspala.

Probudilo me u 6.
Krasno.
"Guuu-guuu".
Okrenem se prema zvuku i skužim goluba kako se šeće po stanu!!!
"Iš van, 'bem ti!" metlom sam ga potjerala.
Koju minutu kasnije vratio se s frendom.
Oterala sam ih obojicu i zatvorila balkonska vrata.

U ovih skoro osam mjeseci navikla sam se ustajati u 6h, tako da mi nedjeljno buđenje i nije teško palo, ali, naivno sam pomislila kako je zatvaranjem balkonskih vrata moj problem riješen i da mogu nastaviti spavati. Naivno. Meni nije suđeno da se ikad više naspavam.
"Meni se bljujeeee" viče jedna, "dobila sam menguuuu" viče druga.
Meni treba kava.
Dižem se, i dok ove dvije zadovoljavaju svoje fiziološke potrebe, pristavljam džezvu s vodom.
U momačkom stanu možete naći namještaj, možete naći i tave i lonce i tanjure i žlice i sve to... ali namirnica nema.
Nema mlijeka.
Dogovaramo se koja bu do dućana.
Nemremo se dogovorit. Ove dvije mamurne, ja izgledam ko pečenka.
Al dobre smo mi frendice i u avanturu izlaska iz stana krećemo zajedno.

Uz ulaz zgrade - birtija.
Yes. Jebeš mlijeko i tursku kavu.
Na terasi i par mama sa kolicima, realnost nas je zaskočila nespremne i tresnula nas tam di najviše boli.
"Cure, ajmo mi ovo popit na brzaka, pa idemo svojima..."

- 13:53 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (9) - Pali printer! - Permalink

petak, 20.07.2007.

Ne daju mi auto :(

Danas bih s prijateljicama trebala ići na more.
Naravno, iskrsnuo je problem.
Jednoj auto već dugo nije bio na servisu i nije preporučljiv za dugu vožnju. Drugoj je auto već danima kod mehaničara. Mehaničar se uopće ne javlja, pa brijem da joj je auto kidnapiran.
Pitam Eru za našu Vektru - veli mi da nekaj lupa. :(

Hm.
Ok. Ići ćemo nas tri i autobusom ako treba. Dvjema je to prijeko potreban odmor od pelena, hranjenja, izbijanja zubića, ali i prilika da tatama pokažemo što znači biti doma s malom bebom.
Trećoj to dođe kao uvod u djevojačku.
Samo, mi bi rađe išle autom - i jeftinije je i praktičnije - a auta ni za lijek (iako, ne znam što bi se autom moglo liječiti).

Zovem jučer mamu. Kobna pogreška.
"Mama, ideš kam za vikend, mislim, treba li ti auto?"
"Što, treba tebi? Pa nema problema, nikam neću ići"
"E, super, mama! Hvala! Hvala! Znaš, idem s curama malo na more..."
"ŠTO? E, za to ti ga ne dam!"
"?????"
Mame ko mame, zauvijek ostajemo njihovi mali, bedasti klinci.
"Ali, mama..."
"Ne! Ja iz solidarnosti neću nikam ići za vikend. Auto će biti pred kućom. Možeš ga vozati po Zagrebu. Ali ti ga ne dam za na more... Pa znaš li kako ti luđaci voze... pa vidiš ti što se sve događa....? Ne, ne dam ti ga... da vam se nešto desi meni bi bile na savjesti..."
Loš tajming, rekli bi. Par minuta prije no što sam ju nazvala razgovarala je sa svojom kolegicom o njenom upravo punoljetnom sinu koji želi auto.
"Ali, mama, ja nisam friški vozač... odgovorna sam i zrela..."
"Ne dolazi u obzir! Dođite svi skup meni na vikendicu, odvest ću vas na bazene..."
"Ali, mama, to nije isto... Ma nema veze...Ajde, pusa... :*( šmrc"
Plus što mi je uvalila osjećaj grižnje savjesti što ostavljam bebača na dva dana.

Niš, šaljem poruku starijoj seki "Pliz, ajd mi posudi auto prek vikenda..."
Zove "Joj, Mo'šmislit, ne usudim ga se tebi dati...."
Tijekom razgovora zaključila sam da se više brine za auto, nego za mene. Rekla je "Ajd, da je yugić...." Al, ona više nema yugića. Ona danas vozi Spark.

Eto. Moja mama i moja seka nemaju povjerenja u moju vožnju.
Ja, priznajem, imam problema s parkiranjem i rikvercom, al ovo ostalo mi baš leži. Osim toga, idem s dvije iskusne vozačice kojima mogu prepustiti volan u kritičnim situacijama. Ali, eto...
Moram li reći da su mama i seka gore vozačice od mene?
Mama je vozač tipa "boli me špaga" - ulazi u zabranjeni smjer s isprikom "kraće je... pa nema nikoga...", a kad je zgrebala nečiji auto na parkiralištu rekla je "Ko mu kriv kad se stao tako blizu mene". Užas.
A seka? I nakon dvije godine, Sparka još uvijek vozi kao Yugića. To se ne da opisati, to se mora doživjeti. Mogu samo reći da će vas u autu, s njom za volanom, ziher obliti znoj i po najhladnijoj zimi. Apaurin za putnike - obavezna oprema.
Naravno, ništa od tog nisam smjela iskoristiti kao argument.

Velim, nisam najsjajniji vozač, ali obzirna sam prema drugima, stalo mi je do svog i tuđih života, svjesna sam svojih mogućnosti, al eto, auto smijem voziti samo po Zagrebu.
(Pauza. Idem promijeniti jednu pokakanu pelenu).
I što sad?
Je l' vi kužite kako sam ja odgovorna?
Mogle bi ići s autom koji već dugo nije bio na servisu. Mogle bi ići i sa Vektrom u kojoj nešto lupa. Ne idemo daleko, cca. 3 sata vožnje, uključujući i stajanja kako bi se auto malo odmorio. To je put koji ti auti ionako svaki dan pređu. Ali, eto, odgovorna kakva jesam, htjela sam noviji i sigurniji auto. No, moje to ne kuže.

Eto.
Ja se sada idem spremati.
Danas idem na zasluženi odmor, pa makar i autobusom.

- 09:25 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (7) - Pali printer! - Permalink

četvrtak, 19.07.2007.

Toplinski udar - kako se nosim s njime

Je l' te, to je danas aktualno.

Da, svi znamo da je vruće, da je jakooo vruće, i s vrućinom se borimo na različite načine.
Netko ima klimu, netko ima ventilator, netko se hladi u moru, jezeru, kadi....

A ja?
Ništa od toga.
Ja živim u potkrovlju.
Iznad mene su lamperija, staklena vuna, par dasaka i šindra.
Živjeti u potkrovlju po ovakvim vrućinama je gadno.
Dlanovi su mi znojni. Znojim se ispod cica. Kontaktne leće mi se skoro pa rastapaju.

Moja polovna klima stoji u prizemlju i već dvije godine čeka da ju netko montira.
Moj ventilator, star i raskliman, zimus je završio na krupnom otpadu s nadom da će njegov odlazak potaknuti Eru da napokon angažira frendovog oca - montažera rashladnih uređaja.
S obzirom da žene uopće ne poznaju muškarce, iznenadilo me je kad je Ero bacio oko na novi ventilator. Da ga barem onda kupi.
Svaka voda stajaćica mi je daleko, brčkanje u kadi si ne mogu priuštiti jer Miceka ne mogu ostaviti samoga.
A, brčkanje u kadi sa bebom koja jedva i na suhom sjedi sama? Nije preporučljivo.
I tako.
Zamislila sam si jednu igru.
Pravim se da sam fina koka koja drži do sebe i drži do IN stvari.
Pravim se da sam u sauni.
Zbog toga mi nije ništa hladnije.
Ali se osjećam "posh".

- 07:54 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (6) - Pali printer! - Permalink

petak, 13.07.2007.

Dvije, tri kao Uvod

Mislila sam se preselit sim za svoj rođendan, kao ono; rođendan, dvajstdeveti, specijalna prilika, zagazila u tridesetu, vrijeme je za ozbiljne promijene, odluke i slične drekove. Al, niš od toga. Da mi je suđeno uozbiljiti se, uozbiljila bih se već odavno, a ne odjednom, na svoj dvajsdeveti rođendan.
Nikad nisam čula da se netko, jedno jutro, ni zbog specijalne prilike, ni iz čista mira, probudio pametan, ozbiljan, odgovoran...

Danas mi nije rođendan. I nije nikakva specijalna prilika. Preselila sam se zato što mi je baš tako došlo. Odjednom. Iz čista mira.

Hmmmm?
Zaprav ima prilika.
Novi menstrualni ciklus.
Eto.
Proglašavam današnji dan Danom Menstrualnih Ciklusa. DM-C.

DM.
Svrbe me prsti. danas bih u DMu mogla ostaviti lijepu cifru. Srećom pa sam broke.

Znate što je sranje nenadserivo (oprostite na izrazu, al moram tako)? Mislila sam da je moja svadbena torta najjadnije što mi se može dogoditi. Al nije.
Sranje nenadserivo je kad s nestrpljenjem očekujete da vam na račun sjedne povrat poreza.
A onda saznate da ste isti već potrošili. Prije mnogo dana. A niste ni skužili.

Eto, sad vas ostavljam da se zamislite nad svojom financijskom situacijom.
Ako imate viška, molim da podijelite sa mnom. Ako vam fali, molim, ne žicajte od mene.

- 11:01 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (15) - Pali printer! - Permalink