28.06.2006., srijeda
ZOO
|
evo jos jedna od starijih prica... sad cu pocet dopisivati novije... ZOO Vrtilo mu se u glavi, nije znao gdje je. Sjecao se samo snaznog bljeska kroz vjetrobransko staklo automobila dok se vozio kuci s posla. Ležao je na nečem tvrdom, zavezan remenjem oko zglobova na rukama i nogama. Oko njega nalazila se samo tama i mrtva tišina osim sporadičnog šuma nekakvog uređaja za kojeg nije znao što radi. Svaki je šum bio popraćen slabašnim povjetarcem koji je prelazio preko njega i osvježavao zrak koji je disao. Iz toga je zaključio da zvukove proizvodi pročiščavać zraka. Pokušao se osloboditi. Trznuo obje ruke kako bi potrgao remenje, ali nije uspio. Isto se ponovilo i sa nogama. Nije bilo izlaza, morao je pričekati da ugleda svoje još tajanstvene tamničare. Sekunde su mu prolazile kao vječnost dok je sav napet isčekivao dolazak do sada još neviđenih neprijatelja. Osjećao je strah duboko u kostima, frustraciju koja proizlazi iz zatočenosti, razočaranje, sažaljenje nad samim sobom i na kraju je pao u san, shrvan osjećajima i umorom izazvanim napetim isčekivanjem. Probudilo ga je jako svjetlo i žamor grlenih zvukova. U prvi mah nije shvatio što ga okružuje i onda mu je polako do uma došla slika koju su oči gledale. Onesvjestio se od straha, a nekoliko očiju istog bića gledalo g aje sa zanimanjem. Dugačak krak bolesne ljubičasto-plave boje podigao je skalpel sa stola i počeo svoj krvav posao. Ovoga ga je puta probudila intenzivna bol u svakom mišiću, svakoj kosti. Prsni koš mu je pucao od boli. Otvorio je oči i odmah ih zatvorio, navrle su mu suze, bol ga je natjerala da vrisne. Sve četiri ruke su mu se zgrčile i duge kanđe nasađene na njegove nekad ljudske, sada duge i člankovite prste, zarezale su duboko u metal stola pod njim. Iz čeljusti na prsima izašao je vrisak, visok, dugotrajan, pun boli i patnje. Dugački šiljasti zubi zaškrgutali su i čvrsto se stisnuli jedni uz druge. Bez ikakve nade zatvorio je oči, želeći svoju smrt. Ljigavo, krakato biće zadovoljno je promatralo rezultat svog eksperimenta i odlučilo u koji će kavez smjestiti svoj novi zoološki eksponat. |
27.06.2006., utorak
smrt
|
Evo, jos jedna malo starija prica... Smrt Osjetio je ruku na ramenu. OPROSTI ŠTO KASNIM. ZNAŠ, NISAM VIŠE ZA OVAJ POSAO. BIT ĆE DA STARIM. Okrenuo se. "Smrt?", upitao je. DA. Nasmješila mu se bijela lubanja ispod tamne kapuljače. DRAGO MI JE. TI SI PRETPOSTAVLJAM HARRY. JOŠ JEDNOM OPROSTI ŠTO KASNIM, ALI SAM IMALA ZBILJA PUNO POSLA. LUDI BOMBAŠ MI JE PRIBAVIO OKO TRISTOTINJAK MUŠTERIJA. VJERUJ MI, NIJE LAKO OBJASNITI TOLIKOJ MASI DUŠA DA SU MRTVE. "Dakle, zbilja sam mrtav?" DA. "Kvragu!" EJ. PUSTI MI STRICA NA MIRU. NEMA ON NIŠTA S TIM. "Maloprije si rekla da stariš. Kako Smrt može starjeti?" ZNAŠ ONU IZREKU DA NEKE STVARI POSTOJE ODUVIJEK I ZAUVIJEK? "Da." E, TO NIJE ISTINA. ČAK NITI PRVI BOG NIJE POSTOJAO ODUVIJEK I ZAUVIJEK, PA KAKO BI ONDA JA KOJA MU NISAM NI U BLIŽEM SRODSTVU? "Čekaj, pa tko će onda tebe naslijediti?" DJED MRAZ. ŠTA JA ZNAM TKO. NETKO SPOSOBAN. NETKO TKO SE RAZUMIJE U POSAO. HARRY, ŠTO SI TI BIO PO ZANIMANJU? "Grobar." SAVRŠENO. HOĆEŠ LI MOLIM TE POĆI SAMNOM? * * * Osjetio je ruku na ramenu. BOK. JA SAM SMRT. "Ja sam mrtav?" DA. DOBRODOŠAO U ZAGROBNI SVIJET. MENE SI SLOBODNO PREDOČI KAO NEKU VRSTU TURISTIČKOG VODIČA. "Pa jel' nije Smrt žensko?" DOBRO. JA SAM HARRY, SMRT SE POVUKLA IZ POSLA. MOLIM TE, POĐI SAMNOM, VODIM TE U BESPLATNI OBILAZAK SVIH DEVET KRUGOVA PAKLA A AKO BUDEŠ POSEBNO DOBAR, VIDJET ĆEŠ I ČISTILIŠTE... |
knjiznica
|
evo dakle jedna stara prica... napisana pred oko pet godina :) za pocetak... Knjižnica Šetao je ulicom i zadivljeno promatrao zanosnu arhitekturu bliskoistočnog grada u kojem se nalazio na poslovnom putovanju. Jedino što mu se nije sviđalo bila je stravična gužva na ulicama. Tisuće i tisuće ljudi koji se gurkaju i prestižu da bi što prije stigli Bog-zna-kud bio je vrlo iritantan prizor za jednog Europejca. Naišao je na veliku okruglu građevinu koja ga je podsjećala na knjižnicu. Vođen čistom znatiželjom, ušao je unutra i ustinu, bila je to knjižnica. Prošetao se između prašnjavih polica ispunjenih raznovrsnom literaturom. Očarano je razgledao stare kožne korice vrijednih izdanja nekih filozofskih rasprava. Šetao je dosta dugo i sjećao se mnogih knjiga koje je pročitao. Misli su mu vrlo brzo odlutale i kada se je ponovo skoncentrirao na police, u njih mu se uplela zanimljiva činjenica... Još je uvijek bio na slovu A. Osvrnuo se i pokušao pronaći put natrag otkuda je došao, ali iza njega u nedogled su se nastavljale potpuno jednake, teške drvene police ispunjene masom papira. Ponovo je svrnuo pogled na korice knjiga. Poslagane abecednim redom, na svakim je koricama bilo ispisano jedno ime. Nekih knjiga bilo je istog imena, ali različite starosti što se vrlo dobro vidjelo u debljini naslaga prašine na njima. Znatiželja ga je ponukala da pokuša pronaći knjigu sa svojim imenom. Uskoro ju je i našao. Otpuhnuo je s nje prašinu, izvadio je iz police i okrenuo prvu stranu. Počeo je čitati. Čak i sama činjenica da čita knjigu naslovljenu njegovim imenom bila je dosta čudna, ali saznanje da ona sadrži njegov životopis nasmrt ga je uplašilo. Prolistao je prvih par stranica i pročitao kako je krenuo u vrtić, malu školu... Hoće li ako dovoljno daleko prolista moći pročitati svoju budućnost? Koji čovjek ne želi znati što će mu se dogoditi za neko vrijeme? Ali, opet, što ako će mu se dogoditi nešto jako ružno, a on će to znati i neće moći promijeniti svoju sudbinu? Odlučio je saznati. Primio je listove knjige između palca i kažiprsta i sa izrazom straha na licu prolistao nekoliko listova. Došao je do sadašnjosti. Tekst u knjizi započinjao je sa riječima: " Šetao je ulicom i promatrao zanosnu arhitekturu bliskoistočnog grada u kojem se nalazio na poslovnom putovanju..." Vrijeme mu je stalo. Budućnost mu je postala sadašnjost, zamrznuta u vječnoj petlji prašnjave knjige u isto tako prašnjavoj knjižnici, na samoj granici postojanja. *** Na ulici ispred vrata knjižnice, svjetina se tiskala i probijala, da bi što prije stigla Bog-zna kud. |
