morska osa

Priče iz knjižnice

Gospodin u poznim godinama, u knjižničnim kuloarima zvan Brko redovito nas je posjećivao. Čitao je uglavnom novine ili knjige na stranim jezicima, mahom staru germansku literaturu, pritom bilježući grafitnom olovkom dijelove rečenica ili riječi u mali blok ručno istkan od trgovačkog papira. Ljudi u prolazu i knjižničari su ga mahom samilosno pogledavali svraćajući najčešće pogled na njegov brižljivo ispeglani rukav sakoa koji je potjecao otorilike s početka sedamdesetih godina. Bio je vrlo tih i neprimjetan, a ipak gotovo svatko od zaposlenika čuo je topot kožnih gležnjača kad bi Brko ulazio u knjižnicu. Gotovo ste mogli osjetiti jezu u zraku, iako vam nitko ne bi sad naglas priznao da se išta mijenjalo njegovim dolaskom. Ponekad bi nešto upitao ili tražio, knjižničari bi ljubazno odgovorili, ne zaustavljajući pogleda na njegovim očima. Da li su bile kao krijesnice, pa ih je bilo nemoguće uhvatiti ili je u pitanju nešto drugo, treće, ne znam. Valjalo bi naći svjedoka, što je, uvjerena sam, nemoguće. Zašto je izabrao baš ovaj grad, također, ne znam. Prijelomni događaji u životu nekog čovjeka, napor koji uloži u taj isti događaj, a možda i poneka zaostala ljubav, ako ste skloni vjerovati da ne postoje ljudi poput Brke, a da mu istovremeno ljubav nije infinitiv koji nije mogao ostati nesvršen ili ne daj bože tajna zakopana u prašnjavoj riznici knjižnice. Brko je znao za internet, ali internet nije znao za njega, kao ni za njegove posjete ovoj istoj knjižnici. Priznajem nisam ni sama ostala imuna na žmirkanje njegovih očiju, što me nije sprječilo da usnem najživopisniji, najmučniji i najdragocjeniji san, ako se iskustvo susreta sa tuđincima i istodobno s vlastitim demonima može smatrati dragocjenim. Naime, putovala sam vlakom Zagreb- Sarajevo. Imala sam dvije suputnice i suputnika, tj. Brku. Jedna od njih dve je izvadila sendvič od suhog peciva i komada izrezanog Gauda sira, spomenuvši da joj je strina ispekla sirnicu prije puta. Prije nego će izvaditi sendvič iz torbe rekla je da je strina, možda ne baš ta od sirnice, poginula zajedno s mnogim njenima dolje u Bosni. Putovala je na sahranu stricu. Valjda jednom od preživjelih, jer teško je reći tko je tu bio na nebu, a tko na Zemlji. Brko je zasigurno bio na Zemlji, a bilo mu je jasno da sam i ja negdje ondje, iako smo u snu, a oni su često nadrealni ili ih samo tako imenuju da bi se opisala budna stanja o kojima je bolje šutjeti. Htjedoh reći gospođi da sam i ja nekoć imala tetku, ali sam pretpostavila da je popis njezinih živućih tanak kao fitilj i da je bolje da prešutim tu smrt. I tako i bi. Iako oni putuju za Sarajevo i nadala sam se da ću na nekoj od ruta moći govoriti o tetki iz Sarajeva sa potpunim strancima, pa i sagledati konačno iz redovnog voznog puta nepravilnost u kojoj je nestajala iz godine u godinu. Htjela sam ih pitati: Da li i vi još uvijek plačete kao i ja za nekim koga ste poznavali tek svojih prvih 14 godina, i da li vaši mrtvi rastu s vama, pa primjetite da su bili slabije obrazovani nego vi, brzopletiji i naivniji, često neukusno odjeveni, a da ste sve to mogli iskonstruirati iz maloljetničkog sjećanja do 1991-e. Da, htjela sam ih pitati da li vaši mrtvi žive zajedno sa vama, kao ona sa mnom, unatoč gotovo nadljudskoj transparentnosti mojih suputnica. I da li vi uopće vjerujete u smrt i tko bi uopće bio tako lud da u nju povjeruje, pa nije religija masovna hipnoza, pobogu, radi se o milijardama ljudi koji bi se morali roditi neoglušeni na glupost.Tada primjetih Brkine oči. U polutami vagona činile su se tople i sveprožimajuće, i unatoč što sam godinama sanjala isti san, da se ona vraća i objašnjava mi zašto je nije bilo, i zašto su nam objasnili da je mrtva, Brko je ponudio konačno objašnjenje. U to ime sam ga morala upoznati. Naime, on i ja imamo tajnu i trajnu sklonost, strast, nazovite to kako hoćete prema hazardu. Čak i u smrtnom strahu, kad čovjek ne zna jeli na nebu ili na Zemlji još, znatiželja ga goni prema preživljavanju pod cijenu svih mogućih scenarija koji ga čekaju. Suputnica je i dalje žvakala suho pecivo s sirom, napominjući da je fina ta njena sirnica, a ja nisam imala razloga da joj ne vjerujem jer naposljetku nalazili smo se u snu. Da li je Brko imao kakve posebne namjere prema nama suputnicama, ne znam. Činjenica je da sam sama birala vagon i da su se njegove oči krijesnica vraćale u našu knjižnicu u potrazi za presudnim poglavljima svog života, makar ih on i dalje marljivo ispisuje. Na kraju krajeva možda baš mene bude tražio da mu preporučim knjigu po svom izboru, ili otkrijem tajnu riznice, kao što je on mene u vlaku u snu upozorio da je gotovo i da nema odgovora. Neće biti na internetu jer Brko zna za internet, ali internet ne zna za njega. Ja znam za Brku, a vi možete povjerovati u moj san i ne morate. U knjižnicama i snovima nikad ne kupuješ. Dolaziš po nadahnuće i informacije što je često eksponencijalna jednadžba hazarda. A vi možete u to povjerovati i ne morate. Za odgovore, reći će stari cinik, uvijek ima vremena, kao i za ljude koji se tek trebaju pojaviti da bi nam ih dali.

10.8.2012.