more nade

Ja: Dobar dan, jel tu živi gospođa N. Ljutić?
Ona: Živi! (smijeh)
Ja: Pa, gospođo Ljutić kako ste danas?
Ona: Dobro sam, evo kuham rajčicu.
Ja: Pa, što vam bi?
Ona: Nisi uzela ni jednu teglicu kečapa, a i mesa nisi ništa uzela… Jel imaš luka? A bijelog luka?
Ja: Znaš da nemam gdje staviti.
Ona: Dobro, a u smočnicu si mogla staviti teglicu.
Ja: Dobro, uzet ću teglicu da Dragi proba i vrećicu mesa za nedjelju.
Ona: Jel dolaziš sama ili ….?
Ja: Dobro, doći ću sama.
Ona: Samo nazovi da budem kod kuće.
Ja: U redu.

Izgleda se gđa Ljutić udobrovoljila.

Kad neće razumjet pustim je dan-dva nek se kiseli. Kad s tatom prežvače par puta temu „Naša kćer neće uzet hranu“, smislim šaljive razgovore kako je udobrovoljiti i nasmijati. Tako je razoružam. Al ovo sam je prvi put nazvala gđa Ljutić. Stvarno postajem djetinjasta….još mi smješnije da se nije dodatno naljutila. Huh! Sreća!