Povratak životu u riječima ludim
wow, sjetila sam se i korisničkog imena i passworda!!! Ne vjerujem!
I haven't been around for years. What can I say I was on a vacation ;)
And so as you can see I am back again. Why on Earth sake I' writing in English. Have I lost my mind?
I hope not, but a women can dream ;) LOL
No da se vratimo dobrom, starom, hrvatskom jeziku i njegovim inačicama.
Nisam pisala dugu, jako dugo. Zanijemila sam. Strast i kreativnost je nestala. Humor pisanja je utekao niz ulicu i od onda ga tražim. Fuck, gdje je nestao? Ne znam točan odgovor na to pitanje,ali mislim da ga je dotukao život zvan svakodnevica. Posao, kuća i obrnuto...poznato, znam. Ali što da kažem, jednostavno sam zanijemila. Govor je nestao, ali misao je lebdjela negdje u bezdanu. Yes it happened to me too!!!
Zaboravila sam tko sam...na trenutak sam odustala od sebe. Odustala od snova. Odustala od sebe. Odustala od snage. Prepustila sam se struji...jer mi to ide najbolje. Prepuštanje poznatome. Linija manjeg otpora, hahaha...koliko puta sam čula tu frazu, koliko puta sam povjerovala u nju...o da, previše. I sada kada je pao snijeg, osjećam rađanje novog dana.
Osjećam hladnoću svježeg zraka na mojim obrazima. Veselim se šetnjama, veselim se miru. Dugo vremena nisam osjećala mir. Imam osjećaj da me život bacao svugdje po malo, čisto da vidi kako ću se dočekati na noge. Vjenčanje, operacija, jedna, druga, posao, traženje vlastitog glasa...pritisak očekivanja drugih. Uf, kako mi to ide na živce. Pa kad ćeš ovo, pa kad ćeš ovo....What the fuck? Mind your own business!!! Savjetodavci su na svakom koraku, hm, i oni dobri i oni još bolji...a ja sam nebitan faktor, samo se radi o mome životu, pih prava sitnica.
Mislila sam da ću u ovim godinama imati neke odgovore. A nekad mi se čini da je samo više pitanja! :) Zar nije to ironično. Ponekad moj život nije ni generalna proba, nego odlazak na sahranu. Nisam u depri, hahaha, možda ponekad, ali ništa tako ozbiljno. Previše analiziram, ubiše me vlastiti mozak. LOL
Imati dijete ili ne? Jedno od onih stotinu pitanja. Ja naginjem onom ne, ali svi ostali kažu da. Godine idu, ti postaješ zarobljenik svoga tijela. Ono se nadzire kao logično "rješenje" za sve probleme.
Dijete u mojim godinama je normalna i prirodna stvar. Žao mi je pričati o djetetu kao stvari. Mislim da je svaki život dragocjen. Bez pogovora. Ali ja ne osjećam želju za majčinstvom. Ni malo. Zašto? Jednostavno ne osjećam. Ništa, nula, prazno. Kao kad buljite u prazno. Prazne glave, bez emocija. Toliki je intenzitet moje želje. I zašto je to tako? Ne znam. Čak se ne osjećam loše. Zbog sebe bar ne....ali ja ipak nisam sama. Tu je on, moja ljubav. Moj oslonac, moja utjeha, moja snaga. Moj Hrvoje. Osoba izrazite snage i upornosti. Toliko jaka osoba, čvrsta, nepokolebljiva, a opet toliko nježna i emotivna. Predivan spoj osobina. Meni toliko blizak. Uz njega se osjećam prihvaćeno u potpunosti. Najljepše jest to, što on zna da ja buljim u točku u prazno. On zna što ja mislim...i želi da ja želim...ali mi stalno ponavlja: "Zaboravi što drugi misle, zaboravi što ja mislim. Ti si najvažnija. Ono što ti želiš je najvažnije!!!" I kako ga čovjek ne bi volio. Toliko povjerenje jednostavno ne možeš zanemariti. Obožavam se sklupčati u njegovom naručju. Obožavam dodirivati njegovo lice svojim obrazima. Obožavam taj osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti. I beskrajno sam zahvalna životu, što imam njega. No, dosta o njemu, idemo malo o meni....hahahahaha....no hard feelings...it was just a joke!
Moje prijateljice imaju djecu, više manje , sve, ako ne i mali vrtić...a one koje nemaju dijete...žude za jednim malim šmrkljavcem, da im trči po stanu. Hm, kakva romantična slika.
On, ja i bar jedan mali šmrkljavac....hm,kao iz neke sapunice. Čak kad stavim tu sliku ispred sebe osjećam se toliko lažno. Nikad nisam imala predstavu u glavi u kojoj sam ja majka. Jednostavno to ne postoji. Nekako mi ne ide. Voljela bih da je drugačije, ali nije. Bojim se ako se dogodi, što kažu, ups...desilo se...ako se desi da će se promijeniti sve iz temelja. Što hoće, ali da li ja to uistinu želim? Mislim da na to pitanje neću znati odgovor dok se ne dogodi.
Razmišljajući sada o tome, sjetila sam se svojih blic slika moje podsvijesti. Točno što je to bilo ne mogu vam objasniti . Uglavnom idem ja spavati i taman da ću zaspati ispred mene se otvori slika ili bolje rečeno prizor: "ja i muško dijete od kojih četiri ili pet godina". Mali plavi dečkić i ja sjedimo u nekoj sobi i smijemo se. Imala sam feeling kao da gledam u sebe u budućnosti. Imam osmjeh na licu...sretna sam...i u svjesnom mozgu se približavam tom prizoru jer znam da gledam svoje dijete. Realno, živo i prisutno, ovdje i sada. I želim ga vidjeti. Vidim ga i prepadnem se. Bolje rečeno userem se u gaće i progledam. Srce mi lupa, kao da će iskočiti iz prsnog koša. Dišem ubrzano, ali sam svjesna da Hrvoje leži pored mene. I ne mičem se ni milimetar. Ne znam da li bi skakala od sreće ili što???? Vidjela sam potencijalnu sliku budućnosti. Koliko god sam vesela toliko sam isprepadana od mogućnosti da ponekad stvarno vidim stvari prije vremena. Da li je to moguće? Sljedeće jutro sam rekla suprugu svoju sliku. Poslušao me i prihvati ju recimo kao jednu dobru anegdotu. Jer kako čovjek uopće može tako nešto shvatiti ozbiljno. No, da se vratim na temu.
Nisam se nikad vidjela kao majku, osim možda u ovoj milisekundi...čudnog susreta sa svojom potencijalnom budućnošću.
Ali neću duljiti u analizu, jer možda sutra dođem sa nekim drugačijim mislima o istome. HM, život zna tako iznenaditi i na istu stvar doživljavaš različite emocije od onih kakve si očekivao ili priželjkivao. Ali jebiga, to je život.
