|
Postoji trenutak u svačijem životu, kada shvatimo da nam Neko treba, da taj neko mora da bude Onaj pravi, da taj neko mora da bude Samo Jedan koji će znati voljeti, davati, ljubiti i sa tobom plakati.
Taj Jedan mora prepoznati da si baš ti ta devojka ili baš ja ta žena, kojoj je potreban baš On da je uhvati za ruku i povede po toplom pijesku sa njegovim dlanom preko njenih očiju samo da bi ona uživala u dodiru toplog pijeska na njenim tabanima.
Taj Jedan bi morao osjetiti kada je potreban samo zagrljaj, samo jedna riječ, samo miran pogled, samo nježan dodir, samo ćutanje, tišina koja ućutkuje drugu tišinu tako bučnu i nametljivu.
Jedino ovaj osjećaj ulije mi snagu i sigurnost svaki put, iznova i iznova, kao nepresušni izvor koji uvijek zna šta želim i šta mi treba da bih se oporavila.
Pružaš mi ruke i stežeš me oko struka toliko jako da osjetim da tlo puca pod nama a nebo otvara dok se gubimo u nekom bezdanu, prostoru i mjestu koji ne postoji u vremenu koje još uvijek nije zapisano, samo ti, ja i ljubav, daleko od svih drugih.
Pokušavam osjetiti mrak koji nas je zagrlio ali nema ga, jer sve što vidim su samo dvije užarene zjenice iz kojih je sunce širilo svoje ruke svuda po mome licu, i ulivalo mi onaj isti osjećaj topolote koji mi je dugo nedostajao, a dvije ruke oko moga tijela sigurnost kojoj svako od nas teži.
Slušala sam vreo dah na svome vratu uz riječi koje su nastajale na tvojim žarkim usnama i gubile se u poljupcima.
Strah, nisam ga osjećala, jer sve što sam sada osjećala bila je toplota tvoga tijela, snaga tvog zagrljaja... sigurnost... ljubav, to je jedino što sam osjećala, što osjećam i što ne želim nikada izgubiti.
Treperim od ljubavi koju više ne mogu smjestiti u grudi, od sreće koju više ne mogu ni opisati, od tvojih usana, pogleda, dodira... tebe...
A onda se nekako uvijek, sasvim očekivano, nadoveže i onaj drugi trenutak u kome potvrđujemo intuicijsko biranje Njega Jednog, trenutak kada uhvatimo sebe kako se tiho molimo da se ne probudimo sa osmijehom na licu i shvatimo da je On san. Neostvarenost. Čeznja. Potreba! Trenutak u kome stavljamo sve na kocku: saberemo sve i dobijemo zbir 20, igramo protiv krupije-a u kazinu Života, a on ima Asa.
To su trenuci raskršća, skretnica, prekretnica, trenuci koji nas ponekad navedu u jednosmerne ulice ili Under construction bulevare prekopane uzduž i poprijeko.
To su trenuci u kojima prepoznajemo sebe u nečijim očima i shvatimo koliko smo voljeni...
E tek tada dodje onaj glavni trenutak u kome se jednostavno prepustiš... 
Dubrovnik `09.
|
