|
|
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam Tanja, imam 16god., idem u jednu šugavu turističku školu...
živim u jednom učeničkom domu...
jebiga, to je sve šta trebate znati... 
| adopt your own virtual pet! |
nisam već neko vrijeme pisala jer sam bila bolesna... ja sam opet promijenila dizajn bloga jer sam takva da mi sve brzo dosadi i postane sivo... makar ispadam staromodna, al fakat volim linkinovce... al nekak imam osjećaj ko da mi nešt fali... ili NETKO... gdje god se okreneš vidiš neke happy parove s isprepletenim rukama i umjesto da budeš sretan zbog njih ti imaš osjećaj ko da su ti se noge oduzele.... i sve ono što te čini sretnim te napusti...
nadam se postoji netko ko razumije kako se osjećam...
kak je to kad ti netko u rano jutro prije škole istrese hrpu tračeva o tebi u facu...
... ili kad se svako malo probudiš s krvavim nosom i glavoboljom...
... ili kad te boli svaki dan i misliš da su te svi napustili i da si sam...
... ili još bolje - kad ti se čini da nisi mogao pasti dublje nego što jesi i da ne može biti gore, kad ono
se desi nešto još gore i samo poželiš zaspat al da se nikad ne probudiš?
samo... ja nikako da zaspim... a malo je toga šta me drži budnom...
E ja sam još uvijek u šoku, znate ono kad ste totalno pesimistični pa ostanete paf na rezultate?? bingo! ma nema šta, tekma je bila fenomenalna, onaj autogol mi se najviše svidio, hehe... 
svaka čast našoj reprezentaciji, u domu je nastala prava ludnica i svi su otišli van... PA JA NE MOGU VJEROVAT!!! upravo se polovica njih vratila u dom totalno pijani i neki od njih su se bacili na trgu u fontanu u znak pobjede!!! e oni nisu normalni... sad se ne mogu prestat smijat...
nekak je čudno bit u domu prek vikenda. preprazno je. još uvijek sam umorna i spavam na mahove al sam još uvijek pod dojmovima te italije. najteže mi je bilo dić se u 4 ujutro da bi obavila sve što trebam i stigla na autobusni jer sam spavala samo 2 sata i još k tome morala pazit da ne probudim cimerice. u autobusu je već u 6 kad smo krenuli vladalo uzbuđenje i veselje. mene je najviše veselilo to što smo bili u autobusu na kat pa smo tea, petra i ja sjedile skupa i imale čak stol pa smo žderale i smijale se ko lude! 
vožnja je bila duga, s par pauza na odmaralištima al ne dosadna. mislim čak da smo nas 3 bile najglasnije... uglavnom. već na granici sa slovenijom je bilo problema jer nas janezi nisu htjeli pustiti preko dok svi ne izađemo i pokažemo putovnice, a i bili su prilično arogantni prema nama. onda smo stigli u tu famoznu italiju. mene osobno je začudilo kolko je malo ljudi bilo na ulicama. ono malo što smo ih vidjeli je bilo svakih 5-6km ili na onim šugavim vespama ili na biciklima. odmah smo krenuli u padovu gdje smo posjetili crkvu sv. antuna padovanskog i neki trg sa valjda 70 ogromnih kipova. onda smo pošli u veronu gdje nam se svidjela arena iz 1.stoljeća al posebno nam se svidjela julijina kuća. tamo je nastala opća euforija oko trljanja julijine lijeve sise i potpisivanja svog i imena voljenog na zid njezine kuće za navodnu sreću u ljubavi. ja osobno ne vjerujem da su ona i romeo uopće potojali, a ako jesu, onda sigurno njihova životna priča nije bila onakva kakvom je shakespeare navodi al bilo je nekako zabavno potpisivati se na zid s milijardu drugih imena i slikati se s julijinim kipom kad je svima ruka na neprimjerenom mjestu. nakon cijelodnevnog hodanja, napokon smo pošli u hotel gdje smo slabo večerali jer smo bili puni slatkiša i tih nezdravih sranja i zaspali. kako ko zapravo. 
e da. sutradan nas je čekao onaj najbolji dio - the slavni gardeland. već na samom ulazu smo svi počeli drhtati jer smo vidjeli dio plavog tornada, nešto 100 puta bolje i opasnije od vlaka smrti. već kad smo ušli provozali smo se na nekakvom velikom vrtuljku za zagrijavanje, a kasnije... ovo ne mogu nazvati vlakom smrti već vlakom jer je bio prilično dobar al nije bio onaj vrijedan povezivanja sa smrću. e onda.. nekakva ljuljačka za 40-ak ljudi koja nas je isprva samo vrtjela jedan krug, a onda 3-4 zaredom. osjetiš želudac u grlu i gutaš ga par puta dok se ne vrati na mjesto, al nije mi pozlilo ni jednom. slobodan pad mi je bio predobar. sjedile smo nas 4 i dižu nas do vrha te nekakve kule do vrha odakle se vidi cijeli gardeland, drže par sekundi, a onda puste takvom brzinom da smo dolje za točno sekundu! najbolje je to šta ne stignemo ni vrisnuti, a ni ne osjećamo tijelo! na gotovo sve vožnje smo išli po par puta dok nismo skupili hrabrosti da odemo i na plavi tornado. tu je fora da sjediš i nemaš naslona za noge, isprva se penjemo do nekih 40-ak metara visine i onda se obrušavamo velikom brzinom, vrtimo u spirali i okrećemo pod nenormalnim kutovima. to još nikad nisam prije vidjela... i išla sam 4 puta na to.
umjesto oko ponoći, na autobusni smo se vratili oko 2 ujutro. nitko se nije naspavao jer nam je bilo teško zatvoriti oči ; uvijek bi imali osjećaj da smo opet na tornadu ili na onom vlaku. na granici su nas janezi opet napali al mi smo bili preumorni da bi im se kreveljili kroz prozor... na kolodvoru su mnoge dočekali roditelji, a mi koji smo u domu smo svi stigli sretno i jutros se javili svojim roditeljima. sve je bilo dobro, osim nekih par sitnica. al to je manje važno. meni je najvažnije da sam se dobro provela, kupila suvenire i par poklona i da imam bar 1000 slika za uspomenu. sjećate se kad sam blatila po tehnologiji? zaboravite to. ŽIVJELA TEHNOLOGIJA!
