Kolovoz...

O njemu mi ne treba puno ono u detalje. Niti na široko.

Znamo, majketi, kakav je to mjesec. Pogotovo ako si kao nikad prije izašao s onom vrstom ljudi koja te iz neobjašnjivih razloga pojavom razveseli i kroz izvale ti onako - odsrcativno razvali centar smijanja, ugrozi smjehuljak do predfaze pregorenosti, a svih „osamdeset-i-njizi-kol'ko“ mišića na faci zaduženih za smij natira da radu štagod. A i one za mrštenje aktiviraju, samo se oni držidu, ne daju se. Al' trzaju pi**e jer je i njima smišno..! Nadoće, pomalo..!
Točnije, to bi Vam bili oni nezreli srednjoškolci sveznalice s kojima ste indirektno kovali te neke planove... jer eto Vas se pita. Suštinski slične. Otprilike. I uspješne, naravno. Dok niste shvatili kako neke stvari ipak funkcioniraju. Van najbezbrižnijih veselih vrata šarene obrazovne ustanove.. U World Top Destinationsu – Full of Life. Hell YEEAAAH!!

[UZDAH] Eh, di smo ono stali ?! Aha, u Podaci! ;) Najlipšoj na svitu.
Lokal uz more. Najsimpatičnija konobarica. Onaj sezonski smijeh i osmijeh. Kad te satravenog posjete ljudi koje znaš.
Aha, da.. i suze svetoga Lovre - u iščekivanju. Skoro zaboravio. Ove godine nebeski spektakl najavili su nam dan ranije zbog prijestupne godine – ili su se uštimale za nas šta smo konačno uspili naći termin da smo svi slobodni i sastali se. Nebo časti, što da ne..?! Ma garant ovo drugo...

Slavica i Ivana. Oli Ivana i Slavica.. Ma svejedno, bitnije je da su jednako bolesne, premda su tu i tamo ostale i normalne. To je lijepo. Osim šta su mi očekivano zamirisale das Autić ljetnim parfemima, atmosfera tijekom vožnje nije ništa manje mirisala na lito. Otvoreni. Samo hitovi. Neke nove situacije. Nove priče. Onako, lipo sročene i prepričane..

Sunce je već zašlo. Stigli smo. Nije nas čekalo. Ženske se spremale.. I neka su. Ne izlazi se ovako svaki dan. A di ćemo parkirat? Ajme autaaa, šta je ovo. A mogli smo i doli. Bliže malo, daj..! A kako ćemo izać kasnije..? Glupi turisti. Šta je je. Ma goni ih. Ma ne triba se zavlačit doli'! Aj ode ćemo. Izlazi! Šetaj! Dobro, aj.



Malešan brod zaplesao po Vali prateći lagane taktove vjetra. Bura uopće nije kvarila ugođaj ljetnje večeri. Još jedan diplomirano-osposobljeni hotelijer kolega čekao je tik uz onu dalmatinsku debelu žilavu poludilu palmu šta ne smiš ni u ludilu samo pomislit posadit oko kuće jer će dignit temelje. I šta onda?! Ajde šta ti je...
Na skretanju. Darjan je, inače. Čeka jadan već. Kao odgovaranje u srednjoj. Ni približno s tolikom dozom nervoze - više one ugodne. Kad znaš da si naučio. I da će dobro proći. Ali šta jebote ako staneš i ne znaš šta ćeš reć' dalje. Hoćeš imat o čemu pričati..? Nismo se dugo vidjeli i to je možda bilo najbolje od svega. Vjerojatno bismo si onako srednjovjekovni brzo već i dosadili da smo se češće viđali... Kao navodno ja kriv jer se ne javljam, pa eto nije se otišlo nikad. Dobro, možda malo. Ili još mrvicu više..



Zauzeli poziciju. Najsavršenija paleta dalmatinskog akrilnog seta zalaska prelivena u pogled priko ramena. Znate, one večeri boje naranče. Ljudi to skupo plaćaju. I putuju po „dvaessati“. Valjda ćemo imati i dovoljno detalja da upotpunimo to naše „C'Est La Vie“ remek-djelo. Pa di si šta je? Dnevna doza dalmatinskog averaža. U biti večernja u ovom slučaju.. Tu smo, dobro smo! A evo... snalazimo se. A šta'š. Ae.. E da... Koju pizzu? Šta piješ? Neću, vozim... Ne seri. Senzacija i orahovac. I gemišt... Može, naravno!! Nije, neneneee, vozim... A koju ono pizzu? Konobarica već luda. I ljubazna. Ne bi ja s kapulom, hvata me žgaravica. Ozbiljno! [SMIJEH] Šta'š, ostarilo se, haha. Ma koju ćemo. Aj neka izaberu tamo u kuhinji. Konobarica i dalje pristojna. Uh što volim ljeto..




Priča po priča, uspomena po uspomena... Situacija na situaciju. Tri sata nekako su se uspjela nagurati u svega pet minuta. Netko se zaigrao tamo u tom Međunarodnom Vremenskom Institutu. To su oni Vladini plaćenici koji prate kad ti je dobro pa jednostavno ubrzaju vrime. Samo da narod pati. To mi neteoretičari zavjera mislimo da tako to proleti s gore definiranim tipom najdražih bolesnika. Ali nije.
U detalje priče i neću, svašta smo...!! I puno. I još iza toga nastavili. U ništa manje lipom Zaostrogu. Samo nije Farukovo ljeto- onaj Zaostrog '88 ili koje već. Daleko je od toga. Ali ne po godinama. Po priči šta smo čuli. Skoro smo tako do zore. Popadali su i piloti i konobarice. I suze svetog Lovre. I naše suze smijalice. Ali pali su i neki budući planovi. Makar generalni za slična nam druženja. Pa neka se i ostvare.



Nekima već odgovaraju duže suknjice, neki bi već pastiravali, čuvali blago. Povratak prirodi. Ma najbolje, stari. A mobiteli. Uh... Prođe mi brzinski onako kroz glavu, između ostalog, kakvi su to događaji i situacije istjerali sve uspjehe i planove, ta silna putovanja.. Daleko od žgaravica i pastira. One misaone uvijek-skromne snove o svemu. Preko više od dalmatinskih gora i brežuljaka.. Ima bit da smo odrasli, jebote! Jesmo. Ali nismo spomenuli ništa oko nas šta nas je natjeralo na ovo naše ekspresno sazrijevanje. I nema potrebe. Niti kvariti ovaj osvrtić. Samo kratko odali, eto, priznanje i počast mladim ljudima - našim vršnjacima iz drugih zemalja koji bezobrazno bezbrižno putuju i guštaju. Krevelje se. Žive za taj neki tjedan kad će uteći negdi. S nekim. Pa eto i mi ćemo..! Valjda nekad. Ako i nikad – onda sigurno tu uz onaj dalmatinski skupi akril u režiji gospodina Kolovoza i pizzetinu bez kapuletine. Žgaravica zna bit zajebana. I uz dva-tri gemišta. Možda orahovac. ili neka babina rićeta. Makar takva druženja na one sve padalice jednostavno moraš se sitit poželit od svetoga Lovre. Makar jedna padalica da ispuni te neke želje i prilagodi malo okolnosti nama. I to opet brzo... prije nega nam počnu smetat' ovi današnji tinejdžeri. I njihovi tinejdžerski snovi. O svemu.

Oznake: kolovoz, ljeto, lito, izlazak, odrastanje, srednja skola, prijatelj, ekipa, more, Dalmacija, makarska rivijera, Podaca

Stigao je SMS: Umro je trener Bobo.

????????

Ispočetka uopće nisam doživljavao tragično zbog procesa "doglavatizacije".
Uhvatim se za prepametni telefon i javim onima za koje mislim da ih se možda tiče.
Ali, vidiš, odmah mi sine kako se zadnjih mjeseci nisam javio ni tebi, a možda sam trebao.
I sve to kad sam čuo kako te boli, mislio sam pa što je to za tebe...!
Mislio sam da ćeš diskvalificirati onako odlučno to što te je napalo.

Kako se sada oprostiti..?!



Teško mi je oprostiti se od nekoga tek tako.. preko noći..
Da budem iskren ja se od nikoga ni ne znam oprostiti. Od tebe pogotovo..

Možda jer sam kukavica.. a možda jer je to bilo najbolje razdoblje moga života. I jedna stabilna luka. Mislim, naravno, na onu u koju sam znao da se uvijek mogu vratiti. Onda kada mlade životne "obveze" uzburkaju već dovoljno turbulentne srednjoškolske hormone! U ono vrijeme kada je bio dovoljan tek jedan skoncentrirani kibadachi i pravilo disanje, ili tamo neka tvoja podbadalica ispod onog polusijedog brka da se oraspoložim i zaboravim na ono sve van treninga. Pod tvojom karataškom diktaturom.. Pod budnim pogledom za koji se trebaš preznojiti, i za pozornost koju trebaš zaslužiti. Za disciplinu i upornost koja me i danas prati. I siguran sam - ne samo mene.

I sada znam da su boje pojasa, koje su nam nekoć značile sve, zapravo najmanje bitne. Jer, ono što smo imali svaki drugi dan od 7 do 9 na hladnim podovima pločanske dvorane vjerujem, svima nam redovito prolazi kroz glavu.. I opet bismo za tebe, samo da te možemo još jednom vidjeti onako bosi, obukli kimona koja su rijetko kome bila po mjeri. Dal' zbog tvoje dioptrije ili neke lude japanskokineske mjerne jedinice kada bismo naručivali - ne znam. A možda i zbog individualnih neurednih genetskih karakteristika koje si nam uredno upakiravao sa stilom! Strpali bi ona zubala iliti isušivače usne šupljine, umorili se do iznemoglosti i umrli od usavršavanja desnog lijevog bloka udarca mawashija kružnih gerija.. i opet bismo čekali kad ćete ti i Vlaho izaći da uhvatimo barem molekulu zraka i da one zgrčene jadne napaćene nazovi mišiće izmasiramo i opustimo.. I opet bismo jedva čekali kad ćeš doći i reći da se u subotu ide u Zadar... S onim markantnim južnojapanskim pogledom prema kojem sam imao strašno poštovanje.



A možda je to samo jedno lijepo sjećanje još ljepše napisano!!
Uvjetovano mnoštvom ružnih stvari koje sam gledao, gledam i što ću ih se tek nagledati..

U biti, kada te dođem pozdraviti zauvijek, tada ću valjda konačno i odrasti! Bilo bi vrijeme, da ti priznam.. Vidjet ću da je Danijela skinula fiksnu i da ima lijepu curicu. I tvoja luda Kata koja te je uvijek srčano nasmijavala.. Bobo i ja sjetit ćemo se posljednjeg susreta tamo oko tragedije Hirošime.. Da Tomo, "pozdravoseljački" rastura klavir.. Da će Martina ove godine diplomirati.. Da Pavo ostvaruje zamišljeno, a da za Miju, Karla, Fantu, Kežu i Duju nemam pojma di su.

Samo, i nakon tog pozdrava teško će mi biti povjerovati da te opet stvarno nema, da nema kluba, dvorane, polaganja, "itijedne" borbe bez tvog suđenja.



Ti si se borio, ali presuda je pala.
Glupo je i stvarno malo jadno reći HVALA! To nema cijene.
Toliko toga nažalost nisam rekao i ne znam ni reći..

Nema veze idemo dalje... Ima još puno borbi i natjecanja - tako si govorio kada bismo izgubili i tako bi nas tješio..Ali uvijek je bilo teško pogoditi što misliš, jebemti i zato i je bilo zanimljivo... Nikad nismo znali koliko nam vjeruješ i koliko vjeruješ u nas. Uvijek sigurno više nego što smo sami u sebe.

I još uvijek očekujem neku ludost u tvom stilu. Vjerujem i svih ovih ostalih malo
koliko nas ima ne misli da te stvarno više nema... I da vidiš sad kako sam ovo sastavio, udario bi me prvo po glavetini, a onda pitao kakva su ovo pederska sranja, nasmijao se i odšetao u svom stilu......

Ali, takvi ljudi valjda nikad ne odlaze, zar ne?

Prije bih zamolio da pustite pjesmu dojma radi:

http://www.youtube.com/watch?v=vUSzL2leaFM

Ugodan travanjski vjetar lagano se provlačio kroz pokoji bor i palmu autobusnog kolodvora u Pločama. Otišao sam s tatom promijeniti rezervaciju na kartu. Dok sam izlazio iz auta, tako graciozno, u jednu ruku obećavajuće mjesto zjapilo je prazno. Samo ga ja i nisam baš gledao tako nostalgično kao on. Meni je normalno da je tako prazno. Uvijek je bilo. Slučajno sam ga pogledao jer sam mu išao nešto reći i primijetio sam otprilike takav pogled. Dobro, ne tvrdim sada baš da je bio takav.
U popodnevnim subotnjim satima nisam bio siguran niti da ćemo naći jednu djelatnicu na jednom šalteru. Ostao je pričati sa starom prijateljicom baš na šalteru dok sam se ja, onako „a priori“ ubrzo udaljio od tema tko je od njihove generacije još tu, tko je umro, eventualno doživio raznorazne udare, stresove i slično. Kad sam bio manji, ne tako davno ajde, to me je uvijek smetalo jer sam mislio da tračaju. Dok i sam nisam dočekao dan da ne znam što se događa s onima s kojima sam svaki dan bio cijeli dan. Nije da su tračali. Nije ni da su bili onako kritično raspoloženi.. Više bih rekao da su bili zatečeni.. Faca znači: zar je toliko puno vremena prošlo tako brzo i neprimjetno.



Zatim se vratio u auto, smanjio Radio Ploče, i upitao me znam li možda kako je nekad izgledao taj, danas i ne tako slavan kolodvor u Pločama. Pa, valjda isto ovako – odgovorio sam mu. Nasmijao se onako, kako da to objasnim, a da bude razumljivo i shvaćeno… iskusno se nasmijao. Stariji znaju kako se nasmijao.. E da.. Onako iskusno kao da je nekad tu bilo nešto drukčije od ovoga sada. Njemu je ovaj prizor valjda bio i pomalo šokantan. Nisam znao zašto, stvarno.
Za one koji ne znaju, a možda čitaju, odmah iza autobusnog nalazi se i željeznički kolodvor, a nekih 80-100 metara dalje pristaje i trajekt.

Započeo je priču o nekakvim nazovimo-ih šipkama na kolodvoru, pregradama kao za držanje reda kada je tu previše ljudi, ne znam sada kako se to zove. O prodavačima raznoraznih majica, narukvica, suvenira.. o nekakvim malim ugostiteljskim objektima, i najbitnije od svega o ljudima. Gdje, u Pločama na kolodvoru – nisam izgovorio, ali onaj nekakav glas u glavi bio je dovoljno glasan da mislim da ga je i on uspio čuti. Onda je pričao o nekakvoj luci koja je radila i više nego dobro, a nekakvim brodovima koji su stajali u tu luku, o nekakvim ljudima koji su silazili sa perona, iz vlakova, dolazili iz Novog Sada, Frankfurta, Mostara, Sarajeva, Beograda.. O nekakvim mladima koji su dolazili u ljetnim danima u grupama i ljetovali tu na obali. O nekakvim postrojenjima koja su proizvodila i dijelovima koje su izvozili.. O gradskim parkovima valjda punih ljudi, o traženju slobodnog mjesta u kafićima.. Što je priča dalje išla, bio sam uvjereniji da se radi o nekom drugom gradu.

Zatim je krenula priča o njegovim milicijskim i policijskim danima, o sviranju gitare u večernjim satima negdje na otvorenom, o masama, grupicama, ljudima kojima nije valjda bilo bitno imaju li Audi, trokatnice, za ljetovanje, najnovije modne kolekcije, ljudima koji nisu znali što je to 10.000kn minusa na Americanu, Dinersu.. O ljudima koji su pjevali i družili se, igrali nogometa svaki tjedan, imali bezbroj utakmica i koncerta, toliko da se svih ne mogu ni sjetiti.. kojima je politika bila sporedna tema, onima koji se nisu dijelili na Srbe, Bosance, Hercegovce.. da skratimo, valjda su ti ljudi uživali u životu a ne preživljavali iz dana u dan. I on i mama nerado pričaju o tim danima. Valjda jer ih, ne baš pretjerano, ali redovno pere ta neka nostalgija. Drago mi je zbog njih, jer bih volio i ja kada bi me mogla prati, otkuhavati, hladno ispirati..

Meni se odmah javilo pitanje u glavi kako me može onako lagano na pred-pranju držati nostalgija za nekim vremenom u kojem uopće nisam živio, niti bio planiran, planetarno galaksijski totalno daleko.. Niti znam zašto sam uvijek i volio slušati te priče. Mozda da i ja mogu možda svojoj djeci nekad ispričati priče njihove bake, i njihova djeda, jer me je moje pomalo i sram. Ali ne jer sam ja kriv. U biti, jesam. Jer sam skupa sa svima to dopustio. Sve mi je jasnija priča madame Bovary i pojam Bovarizam. Volio bih da sam se tada rodio.. Možda ne bih sada znao niti koristiti ovo s***e na kojem upravo pišem, i vjerojatno bi mi se rugali jer ne znam što je to gprs, wireless, mms.. ali, barem bih mogao jednu malu knjigu napisati.. seljačkim, laičkim jezikom.. ali bih imao ŠTO napisati. I moja generacija bi imala što pročitati.



Vjerojatno bih, isto tako, da sam to prozivio, i da sam sada ti borovi i palme tražio način da pobjegnem s tog mjesta, a da sam taj vjetar, isto bih vjerojatno još lakše pobjegao i ne bih se nikad više vratio. Niti bih zažalio.

This is the end, my only friend!