nedjelja, 11.10.2020.
Ljudi cesto misle da je zivot negdje drugdje
U mom slucaju to je i tocno ako gledamo moje mjesto rodjenja. Zagreb. Velegrad. Metropola. Svi idu u njega, ja iz njega. Cirkus
Pita me susjeda hocu li stvarno biti tu preko zime. Kako cu izdrzati. Izdrzati sta, pitam ja? Pa dosadno je, kaze ona. Ma kaki dosadno, u Zagrebu vlada iluzija dogadjanja, kazem. Zapravo se nista ne dogadja. Ljudi su izoliraniji u velikim gradovima, nego u malim mjestima. Da izadjes van i vidis prvog susjeda trebas izac iz stana i iz zgrade. A vecinu sadrzaja velegrada ne koristis. Radis, juris, nemas vremena. Ni volje.
I tako setam plazom koja je sad drugacija nego ljeti. Osjeca se smiraj, voda cakli, blista pod suncem. Pardon, more… Da me cuju…. Put kroz borovu sumu mokar je od jucerasnje kise. Zemlja i iglice mirisu, mahovina se zazelenila. Carolija.
Drugacije je moje misto u jesen. I pitam se zasto bi ikad itko pozelio otici odavde. Slusala sam godinama zaljenje na dugu i dosadnu zimu i zeljno iscekivanje sljedeceg ljeta.
A evo ja sam docekala jesen i cekam prvu zimu u svom mistu. Mistu u mom srcu.
- 11:24 -
