21

petak

listopad

2016

Molitva pred bolnicom

Ne sjećam se točno kad sam prvi put čula da se organizirala molitva pred bolnicama za nerođene. Uglavnom, ima od toga nekoliko godina. Kad sam za to čula, nije mi bilo drago. Nisam osjećala otpor prema tome iz razloga što bih to osudila, nego jer se doticalo moje rane. I pozivalo me unutar mene da i ja stanem s njima, i izmolim od Boga da neka druga žena odustane od onog što sam ja učinila. Ignorirala sam to i odmicala od sebe. Kad je nakon Mise jednog dana čovjek koji je započeo u Hrvatskoj tu inicijativu, za ambonom govorio, oduševilo me i ojadilo u isti mah, jer ja nisam bila spremna za to.
Ne samo da me u nutrini pozivalo, nego mi je bilo neugodno. Imala sam u glavi slike iz američkih filmova, gdje protivnici abortusa nose transparente i viču na žene koje ulaze u kliniku za abortuse. Znala sam da to nije tako,.al pomisao da ću stajati s nekim ljudima i moliti naglas, i držati transparent u ruci, i da će me netko od prolaznika prepoznati, i neće razumjeti nego će me gledati kao čudaka, pokazivala mi je da se bojim. Bojim se osude i poznatih i nepoznatih prolaznika. Vjera kojoj pripadam čitav život, nije bila živa dugo godina. Nije u meni od malena, i često se moram boriti sa sobom zbog toga. Počev od prekrižiti se kod stola pred onima koji nisu žive vjere iako su katolici pa nadalje.

Molitva pred bolnicom. Mnogi kažu da se moli u svojoj sobi i u crkvi. Mnogi ovu molitvu doživljavaju kao neki protest. A ona nije to. Treba savladati sebe i doći, izložiti se, učiniti koji korak više. Tu Božja milost dolazi ususret. On podupire naše htijenje i čistu nakanu srca. Osim toga, u crkvi ili u sobi neće nas vidjet žena koja ide na aborus, pred bolnicom hoće. Da je netko stajao pred njom i molio za mene, odustala bih od abortusa. Jer trebao mi je netko da mi kaže na neki način NEMOJ.
Činjenica je da ova molitvena inicijativa čini upravo to i u svakoj toj akciji bude spašenih života. Molitva u kojoj čovjek čini ono malo više pokreće milost Božju i ona se izlijeva na druge i stvara u njima promjene.

Jednog dana sam se odvažila. Vidjela sam na plakatu da je molitva cijeli dan,.a vikendom i noću. Nikom se nisam javljala, nego se uputila pred rodilište. Srce mi je tuklo. Hodala sam spuštene glave. Kad sam podigla pogled vidjela sam nekoliko ljudi i stala uz njih. U rukama su imali transparente na kojima su bile slike beba i mama, i lijepi citati iz Biblije.
Molila sam pomiješanih osjećaja. Nelagoda što sam tu je bila prisutna, ali je polako iščezavala kako je molitva dalje tekla. Osjećala sam povezanost s ovim ljudima, s Bogom, s ljudima u bolnici,.sa ženama i djecom za koje molimo. Nosila sam svoju ranu,.znajući da sad nešto činim dobra, i da me Bog ljubi unatoč svemu,.i da jednako tako ljubi svako svoje dijete, grešno, zalutalo, izbavljeno...
Osjećala sam još otpor uzeti transparent u ruke. Nakon malo vremena savladala sam sebe i u tome. I bilo je u redu.
Kad sam odlazila s molitve nakon nekih sat vremena, srce je bilo ispunjeno mirom. Svaku sam riječ molitve osjećala u sebi.
Ne idem često jer nemam dovoljno vremena. Jednom sam išla noću. Učiniti tu žrtvu, ustati iz kreveta i poći, to je jedan prinos Bogu. Jedna žrtvica za majke i djecu. Kad je čovjek u vjeri prinosi svoje žrtvice, molitve, postove, prikazuje ih Bogu. I Isus je prikazao žrtvu za druge. Žrtvu samoga sebe da nas spasi. Bez žrtve ljubav ništa ne znači, ona se kroz žrtvu očituje. Sebičnost žrtvuje drugoga. Kao što je moja sebičnost žrtvovala moje dijete.

Ja sam raskajanog srca. Svoj sam grijeh predala Bogu. On mi je oprostio. Zagrlio me i oživio. Pokazao mi da me neizmjerno voli. No rana koju nosim posljedica je grijeha i zadovoljština za grijeh. Tako jednostavno mora biti. I nisam sama. Istu ranu nose i druge žene....neke poznajem...

Ova rana ne ometa me u radosnom življenju. Ne baca me u očaj niti depresiju. Oprošteno mi je, oprostila sam i sama sebi. Znam da raj nije izgubljen. No valja živjeti s onim što je učinjeno, svoju ranu prikazujem kao zadovoljštinu za moje grijehe i spas čitavog svijeta.
Moje srce nikog ne sudi,.a i kako bi to smjelo...
Moje srce samo zahvaljuje Bogu i moli za druge. Ne samo za nerođene i njihove majke, nego za sve nas, obraćene i neobraćene. Svi smo potrebni Božjeg milosrđa.

17

ponedjeljak

listopad

2016

Abortus je ubojstvo

Stavljam ovaj naslov ako netko ugugla tu rečenicu, da ga dovede na ovaj blog. Ne znam hoće li ikome pomoći ovo što iznosim,.ali to je cilj postojanja ovog bloga. Inače ne bih ovdje pisala. Atmosfera među ljudima mi ne odgovara.
Otvorila sam ovo područje svog života i iznenadila se količini boli. Tako je to s nepovratnim. Možeš oprostiti sebi, možeš započeti iznova, možeš se u življenju radovati, ali ta rana postoji. Možeš je i ne biti svjestan u punini, dok joj se ne približiš i dok ju ne dotakneš. A sad ju dotičem, radi drugih. Da netko promijeni stav čitajući iz prve ruke što znači počiniti abortus.

Nakon abortusa bila sam mrtva. Odmah mi je pozlilo. Prijateljica je bila sa mnom. Samo smo plakale. Ona je par godina prije mene počinila abortus. Bilo mi je žao kad se odlučila na abortus jer je bila s čovjekom kojeg voli. Nisam ju odvraćala, samo mi je bilo žao i nadala sam se da će odustati. Bile smo vrlo liberalnih pogleda na život a ovo se uklapalo u naša razmišljanja i stavove. Ona nije htjela još imati djecu, to je sve.

Nakon što sam došla sebi i ustala sa stola u svlačioni gdje smo plakale, otišla sam na posao. Bila sam mrtva iznutra. Baš mrtva.
Nikad više nismo razgovarale o tome.

Moj suprug nije želio da to učinim ali me nije ni odvraćao. U to vrijeme imali smo puno svađa. Mislili smo da naš brak ide svom kraju.
No, živjeli smo i dalje zajedno.
Nakon nekoliko godina vratili smo se srcem jedno drugome. I on nosi istu ranu.
I on zna vrlo dobro zašto ponekad molim pred bolnicom, i sa mnom ide. Mi smo se vratili jedno drugome iako ne možemo ispraviti počinjeno....
S njim jedinim razgovaram o ovome. Ne krivimo se međusobno, jer od tog nema ništa.
Da smo to činili, nikad se ne bismo mogli vratiti jedno drugome. Ovo je zajednički grijeh. Moj više nego njegov.
Oprostili smo i primili oprost. Ipak, bol je ostala....i žal...
Danas mi je lakše pisati o ovome nego jučer.
Da...svjesna sam da u Raju nema zamjeranja i da me moje dijete ne krivi. Svjesna sam da mi je Bog dao novu priliku i da vrata Raja nisu zatvorena za mene, jer sam se pokajala i zatražila oprost. Padne mi na pamet kako će to biti kad se susretnemo jer gledam iz ove perspektive, ali u sebi znam da tada neću imati u srcu krivnje ni srama nego samo ljubav. I da će me tamo dočekati samo ljubav. Dok sam se pet godina poslije vraćala polako Bogu, pala sam na koljena i ispovjedila grijeh. To još nije bio potpuni povratak, još sam padala i opirala se, još odlazila i vraćala se..ali onog dana kad sam se ispovjedila znala sam da to više nikad neću, ni u kojim okolnostima, učiniti.
Nastojim biti bolji čovjek. Praštati, razumjeti one koji me ne razumiju, ta bila sam i ja drukčijih shvaćanja, nastojim učiniti što više dobra, nastojim nadoknaditi što mogu, nastojim ne suditi nikoga nego samo čin, nastojim moliti da drugi promijene svoje živote. Zato i ovaj blog.
Lakše danas pišem, iako srce tuče...
Kad više ne budem imala što reći, samo ću se povući a ovaj blog ostaviti tu...Možda je ovo taj zadnji post, ne znam. Vidjet ćemo.

16

nedjelja

listopad

2016

Živjeti s tim

Već neko vrijeme osjećam u sebi želju da podijelim ovo iskustvo s drugima. Ne mogu ispraviti ono što sam učinila. To znam. Al bih voljela nečim nadoknaditi. Pomoći možda nekome da, čitajući iz prve ruke takvo nešto, možda promijeni stav o abortusu.
Nisam ni slutila koliko boli nosim u sebi. Jučer sam napisala prvi post a jutros mi je srce tuklo u nekoj novoj boli dok sam ponovno čitala napisano.
Imam još djece. Oni znaju da sam žestoki protivnik abortusa, ali ne znaju što stoji u pozadini. I nikad im neću to reći. Kad im izlažem svoje stavove, osjećam se kao teški licemjer. Kad bi oni znali, tako bi me i gledali. I to je jedna od posljedica mog čina; govoriti ono što mislim a pri tom se osjećati kao najveći licemjer na svijetu.
Kao što mi je napisao @ Toma Juda - treba živjeti sa svojim pogrešnim odlukama.
Ova odluka ne može se promijeniti. Ona je nepovratna. Mnogo toga u životu se može popraviti, i popravila sam. Ali ubojstvo djeteta u utrobi ne može. Znala sam osjećati krivnju gledajući ostale moje rođene. Tko sam ja da odabirem koje će živjeti a koje ne?
Moja šira obitelj znala je u ono vrijeme što ću učiniti. Nitko mi nije rekao: - Nemoj - jer su i oni tada mislili da je to jedino riješenje. Danas i oni i ja sasvim drukčije gledamo na tu situaciju. Kad pričam s njima protiv abortusa, ne govore mi:- Ti si to učinila...
I oni i ja prešućujemo temu mog abortusa. Možda je njima žao što su i sami imali pogrešne stavove.
Ni jedno rođeno dijete ne može mi nadoknaditi ono izgubljeno mojom krivnjom. Moj sin imao bi sad punih dvadeset godina i bio bi već tri mjeseca u dvadesetprvoj. Sestra mi ima sina te dobi. Kad god ga vidim mislim o svome sinu. Vjerujem da ću ga sresti a druge strane života i da će me zagrliti. Ali kako ću....kako ću od srama..
Možda...ako na bilo koji način doprem do neke žene koja će promijeniti stav i odluku..možda bar malo popravim nepopravljivo. Možda lakše prihvatim oprost mog sina kojemu sam dala samo ime, ali ne i život....

15

subota

listopad

2016

Ubila sam moje maleno

1995. godine ubila sam svoje maleno. Mislila sam da nije dobar čas da se rodi. Okolnosti nisu bile dobre. Bilo je tako maleno, vrlo brzo sam otkrila trudnoću preko krvi. Žurilo mi se da to učinim dok je što manje tješeći se da neće osjetiti bol. Bilo je uostalom lako doći do doktora koji će to učiniti,.legalno je i dostupno pa mi se činilo u redu, a i druge znam koji su to učinili. Nitko mi nije rekao NEMOJ.
A možda sam samo to trebala čuti....
U listopadu 1995 uzeli su ga iz moga tijela i odnijeli u plastičnoj kutijici. Nije me fizički boljelo ali mi je pozlilo.
Točno pamtim datum i nikad ga ne preskočim.
Okolnosti su se promijenile u životu a njega mi nema. Sad bi bio već pravi mladić.
U svom srcu odredila sam mu spol, a pet godina kasnije dala sam mu ime.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.