MojaPromina https://blog.dnevnik.hr/mojapromina

ponedjeljak, 17.03.2008.

ŠKOLA U PRIRODI

Svi savjesni učitelji znaju da u svoj kurikulum trebaju uvrstiti što više zorne nastave. Metode i oblici rada svakako oni koji će u najvećoj mjeri aktivirati učenika te mu omogućiti iskustveno učenje i učenje otkrivanjem, rješavanje problema primjerenih razvojnoj dobi te aktivno sudjelovanje u donošenju odluka.

Piramida učenja nam lijepo kaže da se čak 95 % gradiva usvaja neposrednim iskustvom, a samo 25% učeći iz udžbenika. To otprilike znači da od gradiva u razredu zapamte samo naslove, pojedu sendviče i odu kući.
E, puno je zgodnije za lijepa vremena otići vani, u redu i miru, bez divljakanja, napuniti mozak 95%...
To se zove škola u prirodi. A prirode u Promini, falabogu, ima na pretek, ako je već društva nešto manje. Za istraživanje zavičajnih voda je najbolje pronaći zavičajne aktivne lokvetine. Ima ih još ponegdje, ali ne onako kao prije dok je bilo više ljudi i više blaga.
U petak je bio prekrasan dan za odgoj i obrazovanje za okoliš i održivi razvoj. Kako učiteljica nije ovdašnja to su izabrali jednog učenika da povede razred u istraživanje žive i nežive prirode, njezine raznolikosti, povezanosti, promjenjivosti...
Dugo su hodali i isprva susretali samo gušterice. Svakoj su pokušali štapom otkinuti rep. To svako prominsko dijete zna da će joj narasti novi. Usput su pozdravljali ovce: oni njima beee, one njima beeeee, a malim janjčićima bekekeee... Neke ovce su bile i na drvetu. Njih sedam. Naopako. Isplazile jezik. Krvi na njima nije bilo, a svakako bi bilo da ih je vuk. Sasvim neshvatljivo. A onda je učiteljica rekla da joj je to malo gadljivo pa su slikali žabe u lokvi i krenuli u školu.
Stigli su taman na veliki odmor, pojesti sendvič. Onda su imali vjeronauk s fra. Šimom, a za zadaću ništa. Učiteljica je nije stigla zadati. Cijeli vikend ništa za zadaću. Baš ništa...
Svi su oblikovali pozitivan vrijednosni odnos prema živim bićima i prirodi kao cjelini.

petak, 14.03.2008.

Drage moje neudate

Gotovo dvadeset godina već čekam da me koja od mojih prija pozove na svoj pir, pa ništa. Stvari s godinama sasvim izmiču kontroli. Iako bi to trebale biti ljubavne priče, više su nekako dijagnoze patoloških bolesti, a najgori simptomi se očituju kod onih s najboljim karijerama.

Moja urednica Blizuimotskoga uvijek je sve konce znala držati u svojim rukama, ali izabranici njenog srca su, u pravilu, glumci i slikari ranih četrdesetih, kojima je uplovljavanje u bračne luke teška financijska pokora, ali ja te slobodnjake sasvim razumijem. Namah mi se zgrči želudac kad se sjetim proračuna oko realizacije projekata od strateške važnosti za budućnost moje djece. Nisam još sasvim uplatila niti ekskurziju Drugome, a već me čekaju rate za bi-ove i bi-one naočale Prvoga. Odrastao je momak, ne može više nositi dječje naočalice. Stavku od desetak tisućica za njegov fiksni duboko sam gurnula u podsvijest jer mi se do ljeta čini još nekako daleko.
Dublji je to problem moje Blizuimotskoga i teško je shvatljiv. Nekako, u više aspekata nije zgodno imati muža umjetnika i, da prostiš, Zagorca. 'Ajde da je iz Zagore. A mojim proračunima nedostaje još i stavka za džeparac od oko 150 eurića za Drugoga i blizu stotinjak za nove tenisice Trećega, jer shvatljivo je da ne može hodati kao seljak iako živimo na selu.
Izgubljenu u proračunima pronađe me moja Čistahercegovka konstatacijom da je ona eto sve životne odluke sama morala u životu donositi, čak i oko vozačkoga, a da je eto nama sve to nekako puno jednostavnije. Ma gdje me nađe?! Nema one koja se nije nasmrt posvađala sa zakonitim zbog vožnje. Jedna moja rodica je tako izletjela nasred autoputa Ka-Zg i nastavila odlučna da se nikad više ne prihvati volana...
Moja uvijek razborita Humanitarka je mudro zaključila da se ona dobro osjeća ovako sama, a da su joj brojne obitelji njene brojne obitelji i previše obitelji.
Pravo govoreći sve još mogu roditi djecu, a djeca su, to svi znamo, nemjerljivo blago, i Blizuimotskoga će sasvim sigurno imati odmah jedno za drugim. Velike obitelji su svetinja, a meni svaka čast, dive mi se.

četvrtak, 13.03.2008.

In omnibus...

U svemu sam tražio mir, ali ga ne nađoh nigdje osim u kutu uz knjigu...

ECO, U. Ime ruže

13.03.2008. u 13:53 • 0 Komentara • Print • # • ^

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.