Drago mi je da mi se javila kolegica koja poznaje Kostrenu. Ne znam kako se zove, a možda je bolje. Šetat ćemo Kostrenom, dok nam Džimi Stanić pjeva ( link): „Jedna noć u Kostreni Kad se leluja val Kad se more zapjeni I zapljuskuje val.“ I ja sam se tu kupao. Iako sam stanovao u zoni željezničkog kolodvora u Rijeci, išao sam pješke s prijateljem do Kostrene na kupanje, jer smo bili mršavi i u pubertetu i bilo nam je sram se pokazati.(Lijepa vremena!). Kupali smo se točno gdje je sada Rafinerija, u Urinju. Pet metara od mora je bila napuštena dvokatnica! Iza nje je bio bunar s hladnom vodom gdje su ljudi puštali lubenicu koju su poslije jeli, a mi gledali. Iz Rijeke smo išli pješke do Žurkova, pa se spuštali nekim stepeništem do mora. Tu su stanovali moji prijatelji Krtica i Škrobonja. U moje doba su se u Žurkovu još popravljali drveni manji brodovi. Tu je radio tata od mog prijatelja Sintić. Dalje se išlo po stazi koju su sagradili Nijemci za ulaz u bunkere gdje su bili topovi usmjereni prema moru. (Na kraju su im partizani došli s kopna !) Tu se desila neobična nesreća: Veliki brod Jugolinije ,koji se vraćao u Rijeku nakon puno mjeseci plovidbe, nasukao se! Kad se to pročulo u Rijeci, masa ljudi je krenula prema Kostreni. Prekooceanski brod je ogromna konstrukcija! Malo tko misli na to, da je brod ispod mora isto toliko dubok , koliko je visok na površini. Ukratko, kad sam došao tamo vidio sam neboder koji je pokušavao izaći na kopno! Radilo se o tome: Kapetan broda je bio iz Kostrene i dao je nalog da se brod približi kopnu kako bi vidio familiju koja se nalazila na balkonu i mahali su mu, sretni što će ga konačno vidjeti, nakon toliko vremena. Nije na vrijeme dao nalog da se kurs ispravi i…. to je to! A onda je počela industrijalizacija obale. Gradili su Rafineriju i Termoelektranu i ostale su samo uspomene. |
Moj Blog je počeo sa srećom: U zadnjem broju Glasila Sveučilišta za Treću Životno Doba, od listopada 1919., nalazi se članak povezan s mojom temom " Rijeka Europska Prijestolnica Kulture" o Gustavu Klimtu, najvažnijem slikaru austrijske secesije. Naime, dok je bio mlad i nepoznat, naslikao je na stropu Riječkog kazališta tri slike, koje će biti skinute sa stropa kazališta, restaurirane i izložene u Muzeju grada Rijeke i potom vraćene na svoje mjesto. ( Ubaciti jednu sliku ). |
Noseća slika Bloga bit će Riječki Toranj, simbol grada. Izabrao sam tu temu za moj Blog, jer Rijeka je moj rodni grad i ponosan sam što će iduće godine biti Europska Prijestolnica Kulture. Ove godine tu počasnu titulu nose talijanski grad Matera i bugarski grad Plovdiv. Do sada je bilo nominirano 60 Europskih Prijestolnica Kulture: Dublin, Liverpool, Atena, Rotterdam, Genova i druge. Rijeka je prva EPK u Hrvatskoj. Sve to možete naći na Internetu (ubacit ću link), ali što nema nigdje i što ću ja pisati bit će sjećanja o mom djetinjstvu, o mojoj porodici, o događajima u Rijeci u moje vrijeme. To je ono što mladi ljudi ne znaju ali znaju ljudi mojih godina. Očekujem relativni interes za moj Blog, jer će puno Riječana mojih godina, koji žive posvuda u svijetu, pratiti događaje u Rijeci u idućoj godini, baš zbog toga što će njihova Rijeka biti Europska Prijestolnica Kulture. Moja rodbina, prijatelji, Riječani žive u Australiji, u Kanadi, u Francuskoj, u Italiji, pa će se neki, valjda i javiti na moj blog. |