26.02.2007., ponedjeljak
Dim koji grmi
Na putovanju niz rijeku Zambezi (1852-1856) 17.studenog 1855 David Livingston prvi je puta ugledao slapove koje se domorodci znali pod imenom ‘Dim koji grmi”. Napisao je tada: ”Nitko ne moze ni zamisliti ovakovu ljepotu. Nikad je prije oci Europljana nisu vidjele; u njoj su sa svojih visina zacijelo uzivali i andeli.”. Od tada slapovi nose ime pod kojima ih znamo i danas: Viktorijini slapovi.
“Nakon 20 minuta plovidbe od Kalaia, prvi smo puta vidjeli stupove pare zasluzeno nazvane “dimom” kako se dizu na udaljenosti od 5 ili 6 milja, bas kao kad gore velike africke travnate ravice…u daljini cinilo se da im se vrhovi stapaju s nebom…Cijeli je prizor upravo prekrasan; obale i otoci ukraseni raskosnom vegetacijom najrazlicitijih boja i oblika….nista videno u Engleskoj na ovo vas ne moze pripremiti; uzivali su u ovome zacijelo i andeli. Na pola milje od vodopada ukrcao sam se na manji slap kojim su me vjesti veslaci doveli do otoka na samoj sredini ruba s kojeg se prelijeva rijeka. No, iako smo pristali na otoku, i bili tek nekoliko jardi udaljeni od mjesta koje ce rijesiti ciji problem, vjerujem ipak da nitko nije mogao pojmiti sto se s rijekom zbiva tamo dolje; izgledalo je kao da se gubi u zemljinoj utrobi tek 80 stopa udaljena od nasuprutnog ruba procjepa. Shvatio sam to tek nakon sto sam, otpuzavsi do ruba procjepa provirio u dubinu...tisucu jardi siroka rijeka nakon pada od stotinu stopa naglo stijesnjena u prostor sirok tek 15 do 20 jardi...najljepsi prizor koji sam vidio u Africi.” (David Livingstone, Missionary Travels and Researches In South Africa, 1858)
Spomenik Davidu Livingstoneu
Zambezi se na tom mjestu srucuje u procjep sirok oko 120 i dugacak oko 1700 metara. Na Zambijskoj strani s koje pada u procjep mnostvo malih otocica razdjeljuje rijeku u niz vodopada, koji se lijepo mogu vidjeti za niskog vodostaja. Pad vode s visine izmedu 80 i 108 metara rasprsuje ju u fine kapljice pa se “vodena prasina” dize i do visine od 400 metara i vidljiva je i do udaljenosti od 50 kilometara. Taj “dim” bio je i nas prvi susret sa slapovima. Vozac nas je iskraco pred ulazom u park i dao nam otprilike sat i pol vremena. Docekala nas je vlazni i topli zrak i lagana “kisica” slapova. Kroz more tropskog zelenila krenuli smo u potragu za slapovima.
Nemoguce je hodajuci uz slapove vidjeti ih u cijeloj duzini. Svaka osmatracnica nudila je novi prizor. Izvrstan pogled na svih 1700 metara nudi tek voznja helikopterom ili avionom. To iskustvo odlucila sam ipak ostaviti za neki drugi put.
Protiv "kisice" nemoguce se boriti. A i nepotrebno. U kabanicama ili jaknama jednostavno nam je bilo prevruce. U svakom slucaju cim smo se odmaknuli od kisnog dosega slapova osusili smo se u trenu. Aparate i ostale skljocalice spremili smo ipak u dzepove i u povorci krenuli za ostalim turistima strpljivo cekajuci na red za najbolji polozaj za fotofografiranje na klizavim vidikovcima.
Moram priznati da sam ocekivala vise. Onaj treperavi osjecaj koji se u meni nakupljao dok sam citala Livingstonove izvjestaje s njegovih putovanja po Africi izostao je. Mozda je bilo premalo vremena, tjesim se sada. Stazu uz slapove doslovno smo protrcali jer nas je u zgusnutom rasporedu po ramenu lagano lupkao i na sat nam pokazivao tada nam nevidljivi vodic. Nisa bila istrazivac ovaj puta, drugacija je to vremenska dimenzija. Morat cu se vratiti jos jednom da osjetim koliko je priroda ovdje velicanstvena.
Veci dio slapova najbolje se vidi sa Zimbabveanske strane. Na Zambijskoj strani tek ih je djelic. Ove piknjice na Zambijskoj strani slapova sa vodicem su se uputile do Livinstonovog otoka s kojeg je prvi Europljanin bacio pogled na slapove.
|
- 15:02 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
20.02.2007., utorak
Safari na slonu
Rafting na mocnoj Zambezi uspjeli smo prezivjeti i pozurili se uljepsati za popodnevnu avanturu. Na rasporedu je safari na najboljem vozilu za safari - slonovima.
Nakon uobicajenog uvoda i objasnjavanja pravila ponasanja krenuli smo prema parkiralistu. Slonovi s vozacima pojavili su se dostojanstveno u koloni i pozdravili uzdignutim surlama u koje je odmah ubaceno par keksica....ipak ne rade za badava.
Na slona smo se uspeli s rampe u visini sedla, koje i nije bas preudobno. Slon moze i leci pa se je na njega moguce popeti i sa tla, kako je to ucinila mlada Izraelka.
Nakon pocetnog, prilicno neugodnog zibanja u sedlu, ulovili smo ritam i lagano zaplovili u sikaru. Za dobih dana ovo je zaista safari - sedlo visko na slonovskim ledima izvrsna je osmatracnica. Mi nismo imali srece. Nismo vidjeli ni jednu drugu zivotinju. Pratila su nas i dva rangera naoruzana puskama. Za svaki slucaj.
Svako malo nasa je slonica pozeljela kolacic. Nista se sa slonovima ne moze na silu. Za vrijeme safarija cesto im zamirisi kakva socna grancica. Cak kad ih vodici udarcem stapa i uspiju odgovoriti, vec u sljedecem pokusaju morat ce popustiti.
Slonovi zive u cvrstim obiteljskim zajednicama. Iz obitelji koju cine zenske s mladuncima mlade cu muzjake otjerati cim udu u pubertet. Decki ce zivjeti zajedno u malim grupama dok spolno ne sazriju (Oko 20 godine). Nakon toga savanom ce se skitati sami uz povremene posjete krdu. S obzirom da i zenke spolnu zrelost dostize prilicno kasno, s 15tak godina, ni jedna od ovih zivotinja jos se nije parila i za docekati slonovski podmladak u suzanjstvu ponekad treba prilicno vremena. Trojki, dvijema zenkama i muzjaku, koji su u ovaj park dosli zajedno, kasnije se pridruzila i treca zenka. Ne vole je previse i ponasaju se prema njoj kao prema uljezu.
Na kraju safarija, jos jedna prilika za slikanje i jos jedna prilika za nagraditi nase vrijedne nosace. Kad ne rade, vrijeme povode u stalama, a ponekad ih izvedu na pasu ili na kupanje.
Pozdravili su nas jos jednom i uputili se na zasluzeni odmor.
|
- 11:52 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
14.02.2007., srijeda
Rafting
Nakon sto su nas napustili cestitari, nas vozac/vodic odveo nas je na lokalnu Bozicnu zabavu. Na crno smo promijenili nesto randa (za sto randa sluzeni tecaj nudi otprilike 3000 zimbabvanskih dolara dok se na crno dobije oko 11000) i na ruku smo dobili mali crni pecat. Uz odlicni reggae u mnostvu domacih gostiju strsali smo kao bijele vrane i doslovno bili atrakcija. Neki su nas cak i uslikavali. No valjalo je na pocinak poci rano jer su nas na samo Bozicno jutro cekala nova uzbudenja.
Rafting zapocinje malo ispod mosta.
Prva stvar nakon sto smo podigli satore u kampu uz rijeku bila je otici u turisticku agenciju i izabrati jednu od brojnih aktivnosti koje ce vam iz depa izbiti prilicnu kolicinu dolara, eura i slicnih papirica. Nude tako bungi jumping na samom pocetku klanca Batoka koji nudi pogled na vodopad i rijeku iz raznih perspektiva. Andeoski pogled na vodopad iz aviona ili helikoptera, a na gornjem dijelu rijeke voznju brodicem (vidi prethodni post) ili kanuom. Uz vodica se uz rijeku moze uzivati pjesice ili pak na ledima kakvog ata, a mozda i slona. Za one najhrabrije, rafting ili boarding niz klanac Batoka.
Satelitski pogled na slapove i klanac Batoka.
Mi smo si, dakle, umislili da smo hrabri...preciznije je mozda ipak reci, pisac ovih skromnih redaka. Ljubazni momak, koji nam uz blistavi smjesak, iz ruku izcupao hrpicu novcanica, preporucio nam je kratke hlace dobro opasane remenom i slape na cicak koje ce u camcu jednako dobro prijanjati uz stopala.
U rano jutro, praznih zeludaca (jer su vodici zakrmili i propustili nam spremiti dorucak) odslusali smo predavanje jednog od prekaljenih kapetana gumenih camaca kojima cemo povjeriti svoje zivote, o rijeci, brzacima i sto napraviti ako se nekim cudom nademo u vodi.
Ovdje smo zapoceli s raftingom.
Za kisne sezone niz 1.7 kilometara duge slapove sruci se 500 000 kubicnih metara vode koji nastavljaju svoj put kroz uski krivudavi klanac Batoka. Klanac je na pocetku dubok oko 130 metara, a na kraju oko 250. U 24 kilometara klanca rijeka se spustila za oko 130 metara.
Zambezi je klasificirana ovako:”high-volume, pool-drop river”, sto bi znacilo malo izlozenog kamjena u brzacima (rijeka je u klancu duboka oko 70 metara) i mirnijim dijelovima rijeke (pools, dugacki izmedu 100 metara i 2 kilometra), koji se izmjenjuju izmedu brzaka.
Slike raftinga su preuzete s neta. Nase iz objektivnih razloga nisu mogle s nama.
Brzaci su po tezini ocjijenjeni izmedu 1 i 5. Jedinice su naravno oni najlaksi, a petice najteze. Ima i jedna sestica, koja se prigodno zove “Commercial suicide”. Rafting je najuzbudljiviji i najtezi izmedu srpnja i sijecnja kad je vodostaj nizak. Brzaci su tada tezi nego kad je voda visa. Gotovo je polovica brzaka u Batoki tezine 5. British Canoe Union ocijenila je rijeku Zambezi tezinom 5 i opisala brzake kao “ekstremno teske, duge i divlje, strmih gradijenata, velikim padovima i podrucjima velikih pritisaka” i najtezom i najzahtijevnijom na svijetu. I tu se vasa “neustrasiva” reporterka polako pocela pitati: “Kaj je to meni trebalo?”.
Mi smo se odlucili na poludnevni rafting, jer su nas popodne ipak cekale druge obaveze. No poludnevni rafting obuhvaca prvih 9 brzaka i zapravo vecinu uzbudenja koje nudi klanac Batoka. A onda je uslijedio dio o sigurnosti. Uz obvezatne prsluke za spasavanje, kacige i vesla, na nas ce uz kapetana paziti i kajakas koji prati camac. Taj ce u slucaju nuzde pokupiti odlutala vesla i mozebitnog “dalekog plivaca”, nespretnjakovica koji ispadne iz camca i nade se sam u vodi daleko od camca. Blazi slucaj je “bliski plivac” koji uspije zgrabiti konopac camca i ploviti uz isti. Ako se camac kojim slucajem prevrne, posada se treba dokopati iste strane camca. Kapetan se popenje na camac, prevrne ga preko posade i uvuce nesretnu mu posadu natrag u plovilo. I tako smo savladali teoriju i krenuli ju provjeriti u praksi.
Natakli smo sljemove, kapetani su nas sapeli u luftjakne, u ruke nam uvalili vesla i poveli nas u dubinu klanca. I gledam kako se ispod nas pjeni zelena voda i sve si mislim:“Nije jos kasno, mogu se jos predomisliti.”. Ali adrenalin mi polako kola zilama, volja me napusta i noge me nose same prema zutom camcu. Isto si mislim i dok sjedam na svoje mjesto u zacelju camca. Naime, jaki decki naprijed. Oni ce diktirati ritam. Kapetan nas vodi na kratko uvjezbavanje. Na mirnim vodama gdje vjezbamo osjecamo smrad trulezi. Negdje medu stijenama trule unesreceni nilski konji ili mozda krokodili. Prevari ih ponekad voda ispred samih slapova i strmoglavi ih u duboki procjep. Mali krokodili uspiju prezivjeti i neko vrijeme borave u mirnijim vodama klanca. Smrtonosne ce i za njih biti bujice koje navale u klanac za kisne sezone. “Lijevi naprijed, desni natrag!” vice kapetan…camac ce se okrenuti udesno. Pozeljno je da medunarodna ekipa ipak vlada osnovama engleskog jezika, a ne da se 20 metara prije upada u brzak pita..kaj je forward? Kud to?....ne trebam ni reci da ulazak u brzak pod krivim kutem znaci i pokoju nevoljicu. Slucajnog plivaca treba uvuci u camac. Uhvatiti za luftjaknu, malo potopiti i iskoristiti uzgon. Vrlo jednostavno! I kad smo kakti svladali sinhrono veslanje, kapetan nas okrece prema brzacima:” Samo vi mene lijepo slusajte. Prije brzaka cemo ubrzati... kad viknem dolje! spustite se u camac u cvrsto uhvatite uze. Dugi plivac neka pliva prema camcu (ili prema dijelu rijeke koji mu sugerira za svaki brzak kapetan, op. a.) ili, ako ne uspije doplivati do camca neka se skupi u koktel polozaj (ruke preko prsa, noge skvrcene prema naprijed, po mogucnosti uz sebe drzati i veslo, op.a.)…and enjoy your swim!”
Prije svakog brzaka kapetan nam objasnjava sto cemo, kuda i kako. I evo nas pred prvim brzakom.
1. Morning Glory (4/5). Nego kako zapoceti jutro nego slavno. Upadamo u rupu i camac se prevrce. Kaj radi vasa “neustrasiva” reporterka? Tvrdoglavo vezana uz refleks disanja i nesposobna zatvoriti usta kad treba, pokusavam udahnuti pod vodom. Kad me konacno prsluk vratio na povrsinu Finkinja me, necim potaknuta, pita:”Si dobro?”. Kaj ne bi bila. Uhvalimo se za istu stranu camca i kapetan ga vraca na pravu stranu i uvlaci decke, koji pak pomazu nama djevojkama.
2. Stairway to Heaven (5). Osokoljeni prvim uspjehom odlucujemo se popesti na nebo. 8metarski pad dugacak 10 metara, gromni valovi i pokoja rupa. Prezivljavamo bez posljedica, i vristimo od uzbudenja.
3. Devil’s Toilet Bowl (4). U vrazjoj WC skoljki dorbo nas je izcentrifugiralo. Prezivljavamo. U glavi mi se polako oblikuje misao:”Ne pasti iz camca, ne pasti iz camca.”
4. Gullivers Travels (5). Guliverovo putovanje dugo 700 metara. Moguce je udariti jednim od puteva: Temple of Doom, The Crease, Pattela Gap, Land of the Giants. Ne znam vise kojim smo mi, ali zavrsilo je dobro.
5. Midnight Diner (3/5). Ponocna vecera, na izbor 3 menia. S lijeva Star Trek. Pad od 5 metara, za hrabre. Muncher run sredinom, Chicken run zdesna. U sebi navijam za piletinu i glupavo se smjeskam i kimam kad vecina odabire Star Trek. Ubrzavamo pred ulazak i cujem iza sebe kapetana kako vice:”Dolje!”. Pokusavam zgrabiti uze drzeci veslo i osjecam udarac u leda. Kaskaderski naglavce izlijecem iz camca i razmisljam kako zgrabiti strik. I stvarno, uspijevam, ali bih sada ipak zadrzala i veslo. Precijenih se ipak i promatram kako mi konopac izmice iz prstiju. Uslijedilo je par sekundi grgljgrgljglup zvukova, promatranja prekrasne ciste rijeke iznad moje glave i pokusaja disanja pod vodom. Luftprsluk konacno me izbacio na povrsinu i pokusavam plivati prema camcu. Struja je malo prejaka i sporo napredujem. I vec sam spremna odustati, sklupcati se u koktel i uzivati u plivanju, kad cujem kako iza mene lupa veslo. Pruza mi ga kapetan, kojeg sam i samog vidjela kako se izvalci iz rijeke prije nego me je poklopila voda. Uspijevam zgrabiti veslo i uvlaci me u camac. Uvukli su i kratkog plivaca Finca i camac se smiruje na mirnijim vodama. Dok se odmaramo, kapetan me krvcne veslom po sljemu:”Pa kak si uspjela ispasti?”. Cerim se pomalo blentavo i mislim si:”Ma nis, tak, iz cista mira.”
6. Commercial Suicide (5/6). Pred nama je poslovno samoubojstvo pa si iskrcavamo i noseci vesla prolazimo pokraj zastrasujuce bijele pjenusave vode. Kapetan se spusta niz brzak i ukrcavamo se nizvodno.
7. Gnashing Jaws of Death (4). Skrgutavi zubi smrti. U glavi mi sada vec glasno tutnji: ”Neces na ovome ispasti iz camca. Neces ispasti iz camca.”. No usprkos zastrasujucem imenu, posljednji brzak poludnevnog izleta prava je sala. Posada odusevljeno vristi. Neki i od straha i olaksanja. Konacno se iskrcavamo i pohlepno gutamo rucak.
Diploma udijeljena mi za primjereno vladanje prlikom raftinga.
Rafting se za neke ipak nastavlja. U cijelodnevnom paketu ocekuje ih jos 8 brzaka, koje smo mi u nedostatku vremena ipak ostavili za neki drugi put. No naporima nije kraj. Zadnjim atomima snage uspinjemo se iz klanca. Prije povratka u kamp, za iskazanu hrabrost i pretrpljeni strah udjeljuju nam diplome.
|
- 12:25 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
12.02.2007., ponedjeljak
Mocna Zambezi
Mocna rijeka Zambezi je, nakon Nila, Konga i Nigera, najduza africka rijeka. Na svom 2600 kilometara dugom putu od sredisnje Afrike do toplog Indijskog oceana proci ce kroz 6 zemalja.
U sjevero-zapadnom kutku Zambije, bas gdje ova granici s Angolom i Kongom, probila se izmedu korijenja drveta iz utrobe zemlje. Ojacala je na svom kratkom posjetu Angoli i vratila se natrag u Zambiju spajajuci se s brojnim pritokama.
Nakon sto smo na Badnje jutro napustili Chipangali i truckali se prema sjeveru zemlje, do Viktorijinih slapova stigli smo upravo na vrijeme da obavimo tusiranje i ukrcamo se na brodic. Od slapova tada smo uspjeli vidjeti samo veliki oblak vodene prasine koji se na trenutak ukazao pred nama.
Nakon sto svake godine poplavi pjescane nizine Zapadne provincije, mir joj na trenutak poremete slapovi Ngonye.
A onda se okrece k istoku i granica je izmedu Zambije i Namibije, gdje se spaja s rijekom Cobe u mocvarama Caprivi i dotice Bocvanu.
Badnjak je bio prilicno prometan. Docekao nas je braai i hladno pice, a do nas su dopirali zvuci pjesme vec dobro raspolozenih posada.
Sljedecih 500 kilometara dijeli Zambiju i Zimbabve i upravo se ovdje obrusava niz velicanstvene Viktorijine slapove i nastavlja svoj put kroz uski klanac Batoka.
Iza siroke doline Gwembe sputana je u 281 kilometar dugacku branu Kariba i na jednom je mjestu siroka cak 40 kilometara.
Nakon toga malo na sjever, pa opet malo na jug. Otezana i ojacana nakon spajanja s Laungwom, u Mozambiku ce se konacno spojiti s Indijskim oceanom.
Srednjevjekovnim geografima podrucje rijeke Zambezi bilo je poznato kao carstvo Monomotapa i tok rijeke je u mape bio ucrtan prilicno precizno (vjerojatno prema arapskim podacima).
Prvi Europljanin koji je posjetio gornji tok Zambezi bio je David Livingston, jedan od najslavnijih africkih istrazivaca, za ekspedicije iz Bechuanalanda 1851-53. Tri godine kasnije spustio se je niz Zambezi do samoga usca i otkrio Viktorijine slapove. U ekspediciji izmedu 1858-60 uspeo se od usca do slapova odakle je pratio pritoku Shire do jezera Malavi. Nakon toga Europljani su na neko vrijeme zaboravili Zambezi i tek su se krajem 19. stoljeca vratili zavrsiti istrazivanje koje je zapoceo veliki Livingston.
Od 32 milijuna stanovnika koji zive duz Zambezi, 80% bavi se poljoprivredom I robolovom I rijeka je iznimno cista. Najveci zagadivaci su kanalizacije urbanih podrucja sto je pogodovalo sirenju bolesti kao sto su kolera, tifus i dizenterija. Gradnja i prenaglo punjenje brane Cahora Bassa (Mozambik) dovelo je do drasticnog smanjenja mangrovih suma i erozije.
Duz cijelog toka rijeku premoscuje tek 5 mostova.
Mirni tok rijeke vole podjednako nilski konji i krokodili. Ovaj mali krokodil znatizeljno je plivao neko vrijeme uz nas brod. Vjerojatno je vec naucio da bi mu mogao biti bacen kakav zalogajcic. S obzirom da od nas nije dobio nista, potrazio je neku drugu zanimaciju.
Uhvatili smo prekrasni zalazak sunca i, pod pomalo nestrpljivim pogledima posade, iskrcali se. Badnja je vecer i zeljni su poci kucama.
U kampu su nas docekali i cestitari. Prekrasno su otpjevali par pjesama i namamili nas da kupimo CDe (nisu nis valjali, saznali smo tek kasnije, ali bio je to ipak poseban dan).
|
- 16:30 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
05.02.2007., ponedjeljak
Chipangali - 2
Jos jedna noc u krevetu. Prije spavanja prebrojite paukove i ostale nemani, zamotate se u mrezu protiv komaraca i fino se nadate da cete se probuditi sami. Cinjenicu da u mrezi ima rupa pokusate pri tom zanemariti. A onda mozda ponesto i odspavate. Za avanturiste, moguce je i nocenje na krovu iznad lavlje nastabme uz izvorne zvuke africke divljine.
Jos jedna kucna ljubimica koja se voli ceskati. Bez straha joj se moze uci u obor, ali ipak s oprezom. Donje kljove su izuzetno ostre i smajhlajuci se uz nogu mogu nenamjerno zadati opasne posjekotine.
Ovaj crni nosorog je ozbiljno bolestan. Boluje od rijetke anemije i jedino sto bi mu moglo spasiti zivot je transfuzija. Njegove kolege iz susjednog obora pustit ce u divljinu, no prije odrezat ce im rogove. Cak i u prirodi zbog tih neobicnih izraslina zivot im je u opasnosti. Za razliku od slonovace, nosorogov je rog nakupina desetaka tisuca finih dlacica. Nakon sto zivotinja ugine, sa ostalim dijelovima tijela istrunut ce i rog. Zato ih krivolovci ubijaju i s lica im dolovno zgule kozu i rog. Odrezani rog s vremenom ce narasti i postupak ce morati ponoviti. U zemljama centralne Afrike populacije bijelih nosoroga gotovo su pred izumiranjem. U zemljama zahvacenim sukobima, kao sto su Sudan, DR Kongo ili Uganda paravojskama su dragocjen izvor financiranja oruzja. Razne udruge ocajnicki se bore u vrtlogu sukoba zastititi prirodu, pa je nedavno u Ugandi jedna od stavki prilikom dogovora primirja bila i sigurnost zivotinja i rangera u parku prirodi koji se nalazi na samoj crti razgranicenja.
Rucak velikih macki. Nadajuci se kakvom slasnom komadicu, tacke preti i ovcarka dok mace nemirno secu uz ograde kaveza.
Skrbitelj je pokusao prebaciti rucak preko ograde, no zapeo je u granama i pao na samu ogradu. U guzvi, ovcarka se uspjela domoci komada mesa i izprovocirati zestoku reakciju lava koji je nasrnuo na ogradu. Svi smo odkocili, pa i gdja. Nikki. Skrbitelj je hladnokrvno skinuo rucak s drveta i ograde i uspio ih prebaciti gladnom lavu.
Neke zivotinje, a narocito velike macke, nikada nece biti vracene u prirodu. Jedan od razloga je prenapucenost ljudima. Macke se u zatocenistvu toliko priviknu na ljude da se i u divljini zadrzavaju uz naselja gdje lako nalaze hranu. Iako ljude nece napasti kao moguci obrok, napast ce ih kad se neizbjezno nadu izmedu njih i stoke. Nemoguce ih je smjestiti ni u nacionalne parkove, jer su postojece divlje populacije vec razdijelile dostupni im teritorij. Lavovi nemaju problema s razmnozavanjem u Chipangaliu. No imaju njihovi ljudski skrbitelji. Naime, sve brojniju lavlju posadu sve je teze i hraniti. Pokusali su nedavno neke od lavova prodati. No kako su sve divlje zivotinje vlasnistvo drzave, bez obzira na to gdje se nalazile, drzava je nametnula takve uvjete prodaje da su kupci (zooloski vrt) na kraju odustali.
Leopardi su na nase divljenje ostali prilicno ravnodusni. Zainteresirano su skocili i ushodali se uz ogradu tek kad bi se priblizila djeca.
U Chipangaliu se ponekad zateknu i prilicno neobicni posjetitelji. Lovci na primjer. I dok se ostalih divljih zivotinja za odstrijel vec nekako i nade, velikih macaka ima samo u zasticenim podrucjima. Neki od lovaca spremni su ponuditi basnoslovne svote ne bi li im prodali koju macku za odstrijel. Jednom zahtijevu su ipak popustili. Uz posredovanje dobrog prijatelja jedan je ponosni lovac ipak dosao do famozne fotografije s nogom na leopardu. Omogucilo mu je to preseljenje leopardu zooloski vrt i uspavana zivotinja posluzila je svrsi.
Africki divlji psi.
Duiker. Jos jedan kucni ljubimac.
|
- 14:02 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
02.02.2007., petak
Chipangali
Put nas vodi zapadno od Velikog Zimbabvea preda drugom po velicini zimbavanskom gradu Bulawayu u cijoj se blizini smjestio Chipangali.
Chipangali je sirotiste za divlje zivotinje. Osnovali su ga 1973. godine Vivian i Paddy Wilson. Trenutno je u njemu smjesteno vise od 150 pripadnika 25 zivotinjskih vrsta. Prostire se na 20 hektara, a brigu o zivotinjama vodi 40tak zaposlenika.
Sakal
U njemu ce privremeni, a ponekad i stalni dom, pronaci napustene i bolesne zivotinje zimbabvanske savane. Mlade zivotinje cesto ostanu nesretnim slucajem bez majke ili budu razdvojene od njih zbog ozljede ili zamke. Ponekad ih majke, zbog dozivljenog soka, npr. nestasice hrane, i same napuste. Ponekad u Chipangali stigne dojava od seljana koje uznemirava divlja zivotinja. Kako bi se pomoglo i jednoj i drugoj strani, zivotinju preuzima sirotiste. Ovdje ce se naci i zivotinje koje su nekad bili kucni ljubimci. Slatke male zivotinje neumitno odrastu i tada do izrazaja ipak dolazi njihova divlja priroda i postaju opasni za svoje vlasnike. Vecinu sticenika njihovi cuvari pokusavaju osposobiti za zivot u divljini i vecina njih vraca se u svoja prirodna stanista.
Veliku paznju posvecuju edukaciji o samim zivotinjama i ocuvanju prirode, kao i znanstvenom istrazivanju zivotinja.
Ovo mladunce lava odraslo je uz njemacku ovcarku. Zajedno su mogli biti kad je lavic bio jos na flasici. Vec sada je za njeznu igru prevelik i ovcarka bi mogla biti ozbiljno ozlijedena. O odraslim lavom ovakvo druzenje vise nece biti moguce.
Zivotinje koje su odhranili ljudi tesko se prilagodavaju zivotu u divljini. Za vremena provedenog u zatocenistvu previse se naviknu na ljudsko drustvo i cesto neprirodnu dijetu i divljina im je stoga doslovno predivlja.
Puffedder. Jedna od najneugodnijh zmija koju mozete sresti u ovom dijelu Afrike. Iako od njenog ujeda umire samo 10tak % ljudi, simptomi su izuzetno neugodni. Njezin citotoksici otrov razorit ce tkivo, a cesta posljedica je i gangrena. Prilicno je lijena i ako joj se priblizite nece bjezati.
Tijekom godina djelovanja Chipangalia u divljinu su vracene mnoge zivotinje: majmuni, bradavicaste svinje, krokodili, sakali, divlji psi, hijene i razne ptice. Majmune, na primjer, pustaju u prirodu tek kad se okupi izmedu 15 i 28 zivotinja i kad ih mogu pustiti kao grupu. Prilagodba pojedinih majmuna grupi ponekad je prilicno teska i neke se zivotinje ne trpe. Prije nego sto ih puste, upoznat ce ih i sa prirodnim grabezljivcima i hranom.
Crna mamba. Sive je ili maslinasto zelene boje, a ime je dobila po crnoj unutrasnjosti usta. Za razliku od lijene puffadder, crna ce vas mamba nastojati izbjeci. Ako joj to nikako ne pode za, hm...cime?, napast ce. Kolicina otrova koju moze ubrizgati i nekoliko je puta veca od one koja je potrebana da usmrti covjeka. Od njenog neuro i kardiotoksicnog otrova zrtvama na kraju kolabira respiratorni sustav i padaju u komu. Bez protuotrova smrt je 100%tna i nastupa za otprilike pola sata. Makar, kad ste negdje u bushu bilo kakvoj pomoci tesko se je nadati. Gdja. Nikki ispricala nam je da je po njenom saznanju ujed mambe uspjelo prezivjati dvoj ljudi. Jedan je mjesecima lezao u komi, a drugom je prijatelj negdje u divljini amputirao ruku.
U Chipangaliu mozete posvojiti zivotinju. Pomoci cete time da uzdrzavanje zivotinje i omoguciti joj puno vecu mogucnost prezivljavanja. Za uzvrat redovito ce vas izvjestavati o napretku vaseg sticenika. Mozda cete postati i “baka” i dozivjeti da se vasa zivotinjska obitelj uspjesno vrati u prekrasnu prirodu Zimbabvea kamo i pripada. Mjesecno za njih mozete odvojiti od 10 do 50 $, ovisno o potrebama (velicini) zivotinje.
Ptica sekretarica
U Chipangaliu kao dobrovoljac mozete provesti mjesec dana brinuci se o zivotinjama. Kupati nosoroge ili na bocicu hraniti male majmune.
Kucni ljubimac. Obozava kad mu se ceska vrat i ne bira previse ceskalicu. Nasli su ga bez krila i ostatak svog zivota provesti ce u kavezu.
Chipangali, kao i velika vecina Zimbabvljana, trpi i osjeca posljedice teske ekonomske situacije i sve i je teze namaknuti financijska sredstva. Osjecaju takoder i smanjeni broj turista koji ih posjecuju i koji se rijetko odlucuju kupiti cak i suvenire. Suoceni su sa stalnim porastom zivotnih troskova sto cini uzdrzavanje zivotinja sve tezim i tezim, kao i sa potpunom nezainteresiranoscu vladinih institucija.
Flamingi.
Vise o Chipangaliu mozete doznati kontaktirajuci ih na
Orphanage - chipanga@ecoweb.co.zw
Research Office - duiker@ecoweb.co.zw
Adoptions - chipangali@netconnect.co.zw
|
- 11:42 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
01.02.2007., četvrtak
Unutar zidina.
Prvi su Portugalci smatrali da je Veliki Zimbabve Axuma, jedan od gradova kraljice od Sabe. Drugi su smatrali da se radi o Ofiru, gradu iz kojeg je slano zlato za gradnju Solomonovog hrama. Tu teoriju prihvatili su i arheolozi koji su grad “otkrili” u 19. stoljecu. 1871. mladi Nijemac Mauch “otkrio” je niz zakrivljenih zidova (okruzenja) koji su se nad savanom dizali i do visine od 32 stope (11tak metara). Neki su cak smatrali da se radi o kraljevstvu Prestera Johna, legendarnog kralja cije se je kraljevstvo, po pricama, prostiralo negdje izvan dosega tada duge ruke Islama.
Kao i njihovi juznoafricki susjedi i plemena Zimbabvea su animisticka (danas uz malu primjesu krscana). Bogovima su kao molitve i molbe prikazivali zrtve na malim tornjicima koji se vide iznad zidova. S obzirom da ljudi nemogu komunicirati s bozanstvom, zrtve su na nebu odnosile duse predaka u obliku divljih zvijeri.
Iz pronadenih kamenih i zeljeznih premeta Mauch je zakljucio da je da je ovdje”nekad obitavao civilizirani (bijeli) narod”. Africku sandalovinu, od koje su neki predmeti bili napravljeni i koja je dio konstrukcija zidova, zamijenio je za libanonski cedar koji su, po njegovoj teoriji, sa sobom donijeli Fenicani. Veliko okruzenje, koje lokalni Karange zovu “kucom velike zene”, zasigurno je sagradila kraljica od Sabe.
Unutrasnjost jedne od sacuvanih nastambi.
Te teorije fino su se uklopile u politicko djelovanje Cecila Rhodesa, cija je Britanska Juznoafricka kompanija (BCA) 1890. okupirala Mashonaland (podrucje sjeverno od Velikog Zimbabvea). Kad je prvi put posjetio nalaziste poglavicama lokalnih Karanga receno je da je sam “veliki gospodar” dosao posjetiti “drevni hram koji je nekad pripadao bijelom covjeku”. Iako su pronadeni artefakti (grncarija, zeljezna, broncana i bakrena koplja, sjekire, motike, alatke za obradu zlata i razni kucni predmeti) snazno upucivali na civilizaciju lokalnog porijekla, novi upravitelj nalazista jos je uvijek inzistirao da je rusevine sagradila “prethistorijska, sjeverna rasa porijeklom iz Arabije, veoma srodna Fenicanima i Egipcanima”. Nakon sto je nalaziste gotovo upropasteno, BCA je unajmila Davida Randall-MacIvera, ucenika velikog egiptologa Flindersa Petriea, koji je naposlijetku zakljucio da je Veliki Zimbabve “nedvojbeno africki u svakom pogledu i pripada srednjevjekovnom razdoblju”.
Nas vodic Phillip objasnjava kako je u rusevinama pronadeno vise slojeva. S obzirom da im kultura ne dopusta srusiti ono sto su sagradili njihovi predci, trebalo je pricekati da se struktura urusi sama od sebe. Tek se je tada na istom mjestu moglo ponovo graditi.
1960tih i 70tih, Veliki Zimbabve postao je simbolom africkog nacionalnog pokreta i bijela vlada Rodezije pokusala je potisnuti otkirca znanstvenika koja su govorila u prilog africkog porijekla rusevina (Garlake je cak bio prisiljen napustiti zemlju).
U kraljevskoj riznici. Pronadeno je ovdje vise od jedne tone zlata i ostalih vrijednih predmeta. Jednostavnim se eksperimentom moze utvrditi da zvuk, koji se proizvede u riznici, bez teskoca dopire cak i do Velikog okruzenja. Jedna teorija, stoga, veli da je kralj odatle obicavao na druzenje pozivati svoje supruge.
Znanstvenici se danas slazu da su graditelji vjerojatno jedni od naroda koji govore jezik Sona. Stvaranje Velikog Zimbabvea svojataju Lembe (tvrde da su zidovskog porijekla). Tvrde to i Gokomere, Sone i Vende. Prisutan je takoder i utjecaj arhitekture Svahilija s istocne obale Afrike.
Prostor za ceremonije i obrede. Kraljeva svecana loza nalazila se na velikoj kamenoj polici. Kao osiguranje u ono je vrijeme imala i ogradu. Velikodostojnici bi se smjestili ispod galerije. Pucanstvo uza zid nasuprut.
Veliko okruzenje. Neki smatraju da je tu bile zenske odaje. Drugi da su jednostavno bile kraljevske. Kako bilo, unutar zidina zivjelo je 200-300tinjak pripadnika elite Velikog Zimbabvea.
Kruzne nastambe Velikog okruzenja. Na mjestu starih gradevina nove su se gradile tek kad su se ove prve srusile.
Unutar okruzenja podignuta je konusna kula. S obzirom da nije bila namijenjena stanovanju ili bilo kojoj drugoj prakticnoj svrhi, neki su joj pripisali falicko znacenje. Drugi kazu da simbolizira zrno zita i time plodnost. No, slobodni ste ovim teorijama pridodati i vlastitu.
Granitni zidovi okruzenja. S obzirom da se nije koristio vezivni materijal, kako bi bio stabilan pri vrhu se je suzavao.
Ukrasni motiv zida.
Izmedu ostalog, u rusevinama Velikog Zimbabvea pronadeno je i 8 skulptura ptica. Kombiniraju ljudske i pticje elemente (umjesto kljuna usne, a umjesto kandi stopala). Neki znanstvenici predlozili su da su ptice simbol kraljevske moci, predstavljajuci mozda pretke kraljeva. Pravo znacenje mozda je izgubljeno zauvijek, no ptica i njena simbolika nasle su svoje mjesto i na zastavi modernog Zimbabvea.
Veliki Zimbabve dio je UNESCOve nacionalne bastine od 1986.
|
- 15:45 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|