Moja borba sa anksioznoscu i svojom glavom

Bojim se da ce me jebat anksioznost i bojim se maknut iz svoje komfort zone.
Prva i druga Budina istina:
1. Svi pate (zivot je patnja, egzistencija je patnja)
2. Patimo radi prijanjanja i/ili odbijanja

Ja prijanjam da ostanem u miru u komfort zoni i odbijam izaci iz komfort zone gdje ce me anksioznost jebat. Ja patim.

Sve to dovodi do istog zakljucka, nista ne raste u komfort zoni, treba se baciti preko ograde van komfort zone.

Radis sve sto treba, drzis se zivota i obaveza a onda dodjes doma i onda je borba.
Al i prije je bilo tako. Isao si u skolu i na faks i bio si pozitivna osoba maksimalno a doma si dosao uvjek u jebeno sranje.
Zato i sad mislis da ce biti sranje kad dodjes doma i kad se smiris.
Sad si i to osvjestio. Doma te ceka zena i uskoro te ceka beba, nema nista lose u tome da si doma. Pa sta ako je borba? Borba ne traje vjecno, traje dok netko ne pobjedi. Ako vjerujes da si jaci pobjedit ces.

Radis sve sto treba, drzis se zivota i obaveza a onda dodjes doma i onda je borba.
Al i prije je bilo tako. Isao si u skolu i na faks i bio si pozitivna osoba maksimalno a doma si dosao uvjek u jebeno sranje.
Zato i sad mislis da ce biti sranje kad dodjes doma. I zato si bjezao od doma po birtijama i ostajao na poslu do kasno navecer.
Al doma nije sranje, doma je baba i bezuvjetna ljubav.

Naletih na poster danas: "I never see what has been done; I only see what remains to be done".

To je jebenica ali i jebeno prokletstvo. Majkemi takav sam i ja, ne vidim svoje uspjehe do sad, u kojima bi trebao uzivat, nego samo vidim da ima jos posla da poslozim svoju glavu. Ponekad treba stat, pogledat do kud si dosao i koliko si napredovao i onda nastaviti do kraja. S druge strane, jebeno je jer neces stat u pola zadovoljan s ofrlje rezultatom. Mozda je ovo moja lekcija, prije sam znao ponekad stati u pola a ponekad zavrsavao. Mozda sad moram naucit kako ustrajati do kraja u svakom pogledu. Kako tezit savrsenstvu.

Jebena podsvjest.
Procitao sam da je podsvjest nasa kamera koja nas snima 24/7 i prema tome plasira misli iz podsvjesti. Ja sam bio nekad super pozitivna osoba i sad tek vidim da sam si usrao zivot malo po malo. Sve gore i gore razmisljanje i podsvjest to skuzi i servira sve vise i vise negativnog dok sve ne ode u krasan kurac.

Da bi poslozio nered u svojoj glavi moram istrenirat podsvjest da razmislja na pozitivan i hrabar nacin jer je jebeno tesko pokrenut se sa negativom u glavi. Znaci pozitivne misli, inspirational quotes, borba u svakom pogledu i kada podsvjest to snimi plasirat ce hrabre i pozitivne misli iz podsvjesti.

Naletio sam jucer na jednu izjavu: "Dosada i cekanje promjene su najgluplje stvari koje mozes napraviti". Kako je to mocna recenica. Aksioznost je dosla sama, sama me je promjenila u katastrofu i normalno je ocekivat da se kroz vrijeme sve samo popravi. Kako jebeno losa pretpostavka. Nema cekanja promjene.

Evo, sto se tice podsvjesti, odmah sam se sjetio malog motivational postera koji imam na zidu, a javio se kao odgovor na ovo gore navedeno cekanje promjene, a glasi: "Your time is now, start where you stand and never back down".

Kao sto znam, po novom mi sokci izaziva strah. No idea why, ali izaziva mi anksioznost. Jucer sam brainstormao i jedino sto mi je padalo na pamet je da mi je ovo lekcija da moram izaci iz komfort zone. Sve strahove sam slomio tako da sam radio upravo to sto me jebalo.

Glava uvjek katastrofizira. Glava se uvjek lovi negativnih stvari jer covjek ima instinkt za prezivljavanje (vidio to danas u jednom videu na FB). A moja glava je jebeni nered. Godine krivih i negativnih uvjerenja koje su u podsvjesti. Jebeni nered koji moram slozit, a to nije kratkotrajan proces. Glava je takva da priprema najgori moguci scenarij a to je katastrofa svjetskih razmjera. Primjer, dolazi nuklearna katastrofa. Okida se fight or flight al se nuklearna katastrofa siri brutalno brzo.

Sad je pitanje od miljun dolara - je li hrabros bjezat od nuklearne katastrofe ili se pustit da te katastrofa pozdere. U ovom slucaju je obratno od standardnog fight-or-flight response-a. Inace je bjezanje od straha lose i moras se suocit sa strahom al u ovom slucaju je obratno, bjezanje je hrabrost i borba za prezivljavanje.

Opet pitanje, jel stvarno glava tolko retardirana da je pomjesala ova dva slucaja.

Misljenja su mi podjeljena. Napokon imam mir, nakon 6+ godina anksioznosti. Al to se dogadja u komfort zoni. Trik je sto sam si zivot usrao sa komfort zonom. 6+ godina anksioznosti je uzrokovala bas komfort zona. Nisam se htio osjecat malo usrano pa sam izbjegavao sranja i to je uzrokovalo da se osjecam JAKO usrano.

Imam motivational poster "IF YOU GIVE UP NOW, YOU NEVER TRULY WANTED". I to je jebena i jedina istina. Zasto se onda toliko zelim zadrzat u svojoj komfort zoni? Jel bas trebam trenirat glavu da se naucim bacit van iz komfort zone?

Nisam se zadrzao u komfort zoni kad sam poceo trenirat i vidio sam rezultate ubrzo. Mali napredak vec nakon tjedan dana a veci napredak vec nakon mjesec dana. Anksioznost me klala i kod odlaska na trening al tu sam treningom micao fokus. Ovaj puta ne micem fokus.

Sam sam sebi napisao, ovo je proces, sto sam uporniji krace ce trajat. Znaci bas se moram bacit van komfort zone.

Cuo sam od jednog pametnog covjeka da na stvari ne smijem gledat kao problem nego kao izazov. Problem za sobom povlaci nerijesivost a izazov se moze rijesiti. Moram se pitati kako rijesiti izazov. Izazov bi bio da uzivam u sokicu umjesto da ga se bojim. Sad kad to procitam osjecam da to nije izazov. Izazov bi bio stvarno se bacit van komfort zone. U komfort zoni nista ne raste, samo stagnira ili propada.

Citao sam sad letimicno postove po internetu vezano za komfort zonu i svi kazu polako. Van komfort zone imamo 2 zone, zonu ucenja i zonu panike. Nekako ja moram naucit a nekako zavrsim u zoni panike. LOL. Kakav prceni nered u glavi.

Sad mi opet pada na pamet ovo od prije, sve strahove sam slomio radeci upravo to sto me jebalo. Moram se bacit iz komfort zone i zivjet zivot punim plucima, ne biti pickica citav zivot i zatvarat se u sebe.

Na kraju krajeva, poduzetnicki gledano, mali ulog za jako veliki rezultat.