nedjelja, 10.12.2017.

JA (NI)SAM (JA)TO



Da, ja sam to, ali nisam jato i ne mogu to i nikad nisam mogla u jato, iako jato pruža ''sigurnost'', većinu, kompatibilnost (?) kakvu-takvu ''solidarnost'', suradnju, ipak nikad nisam spadala u neka jata, u neka društva, uvijek sam bila – sama, ne osamljena, već sama i jako dobro sam se snalazila tako sama, ali u stvarnosti nikad i nisam bila sama, jer je uz mene bila moja najbolja frendica moja Slavica (već sam pisala o njoj-moja mama).

Kasnije sam mnoge „frendice“ i „frendove“ mjerila po njoj, tražila u njima te visoke kriterije koje je ona imala i postavila kroz moj život, ali sam samo u dvije osobe to pronašla: u dotadašnjem partneru i Davoru, sve ostalo, bilo je čisto gubljenje vremena što se pokazalo i kroz život, ali čak ni to gubljenje vremena nije bilo uzaludno – naučilo me što ne želim i što neću i vrlo jednostavno se pokazalo ono što želim i hoću.

Naučilo me:

1. da isto privlači isto,
2. da se ista vrsta i energija uvijek prepoznaju,
3. da se one fine energije uvijek lagano umrežavaju, bez napora, bez prisile, bez objašnjenja, bez nerazumijevanja, bez natezanja konopa, bez nadmudrivanja, bez ljutnje, bez razočarenja, bez uzaludnosti shvaćanja, bez svega „bez“: one se tako lijepo prepoznaju kao da su jedna drugoj rekle: „ja sam ti, ti si ja“ i to je istina.

Ja nisam to što netko želi da budem niti želim, da netko bude što ja želim, ja sam ja, to što jesam, kakva jesam pa tako svatko treba biti to što je i kakav je.

Teško je pisati o sebi koja sam to ja, a opet je sve tako lagano: samo trebam pogledati iz ispravne perspektive i to one ptičje perspektive: izdići se iznad svega što (meni) ne valja i što je (meni) super i pogledati sve – objektivno.

Puno puta sam se gledala iz ljudske perspektive, iz riblje perspektive, a u zadnje vrijeme se gledam iz one ptičje i kao da gledam neku osobu i procjenjujem i ocjenjujem je li to – to.

Nije mi bilo lako uzletjeti i pogledati se iz ptičje perspektive, ali kad sam sagledala cijelu sliku, cijeli pejzaž, sve doline i brda, rijeke i mora i oceane – shvatila sam (za sebe) da ja (ni)sam (ja)to.

Ja sam ja, izuzeta i preuzeta, donesena i odnesena, ali uvijek vraćena centru – sebi i svojim unutarnjim očima, svom unutarnjem kompasu, svojim unutarnjim energijama koje me nepogrešivo vode mojoj vrsti, onom istom koje privlači isto, to je uvijek tako i tako će uvijek biti sa svim ljudima.

"Drukčiji sam od ostalih
i to je moja muka.

Težak, od jezgra načinjen,
ja liječim metalnu potrebu
da briznem u gvozdeni plač
od straha i ljepote.

Ali čemu priznanja?

Tko je mene razumio?"

Miroslav Mika Antić


I samo da preživim sutrašnji dan kad cijeli dan moram provesti u bolnici, prespavati, kad se napravi tražena pretraga i kad dobijem nalaz, nadam se - najboljem, jer imam anđela čuvara koji je uvijek uz mene - moju mamu Slavicu.

Hvala na pažnji i čitanju, želim ugodan dan.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=76018
napisano: za Temu mjeseca veljače 2012. na portalu "Magicus"

i na kraju jedan lijepi tekst:

''Može li izgovorena riječ boljeti više od udarca? Ja kažem DA, a vi?

Narodna mudrost kaže:
»Opekotina će zacijeliti, ali rana koju je ostavio jezik – nikada.«
»Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika.« (Sirah 28,17-18)

Kada su jednom izrečene, riječi se više ne vraćaju…pripazite na svoje riječi jer one ne ubijaju, ali razaraju dušu. Razaraju dušu onoga tko te voli, tko ti je bezuvjetno vjerovao i vjerujte teško će osoba zaboraviti riječi kojima je razorena njena duša.

Nauči za mir i dobro drugoga, ali i tvoga biti pažljiv sa svojim riječima prema drugima. Tvoje riječi moraju biti pune razumijevanja, one moraju zbližavati, pomirivati, donositi radost, a ne nemir i zlo.''

- nepoznati autor


(14:01) reci nešto Image and video hosting by TinyPic (13) (?)


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Design by: teuta
// -->