Mladen Jose Barbina ( Šepić)
16.09.2013., ponedjeljak
Anđeo Gospodnji
|
Sjedili smo u (već) polumraku, kad se začuo prvi, slabašan, zvuk čekića u zvonu. To je onaj prvi udar kad se čekić još pravo ne razmaše. Prekinuli smo čavrljanje i prekrižili se. Bio je njen red i ona je započela; ……….Anđeo Gospodnji navijestio Mariji A ja sam nastavio; ……….I Ona je začela po Duhu Svetome Ona je nastavila; ……….Zdravo Marijo! Milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena Ti među Ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje…. Isus! A ja sam nastavio; ……….Sveta Marijo! Majko Božja! Moli za nas grješnike sada i na čas smrti naše. Amen ! Kako je molitva odmicala tako je i zvono dosegnulo svoj puni zvuk i ja sam vizualizirao zvučne valove sjećajući se škole i pojašnjenja kako su zvučni pa i elektromagnetski pa i svi mogući valovi vrlo nalik onima na mirnoj vodi u koju je bačen kamen. Mogah zamisliti i vidjeti valove zvona kako putuju prema nebu i mogah zamisliti kako nose riječi naše molitve. Ona je nastavila: ……….Evo službenice Gospodnje ! A ja sam nastavio; ……….Neka mi bude po riječi tvojoj ! Ona je nastavila; ……….Zdravo Marijo! Milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje ….Isus! A ja sam nastavio; Sveta Marijo! Majko Božja! Moli za nas grješnike sada i na čas smrti naše. Amen! Zvono je zvonilo i riječi su ljuljajući se na valovima putovale daleko, daleko i ja sam se nadao da ih On čuje. Baš ove moje. Između svih onih ostalih koje su putovale k Njemu. Nisam molio u smislu molbe za bilo što. Molio sam taj put samo zato da Mu se javim i dam Mu do znanja da sam tu. Ništa više. Kao kad u mnoštvu tražite pogledom neki dragi pogled ne bi li mu u tome kratkome bljesku prenijeli poruku; hej! ja sam ovdje, samo da znaš. Ona je nastavila; ……….I Riječ je Tijelom postala! A ja sam nastavio; ……….I pribivala među nama! Da, da…….Riječ………u početku bijaše…….utjelovila se…….spoznali smo ju…….i sada se zvonom prenosi nazad k Njemu…..Oče naš koji jesi na Nebesima….. Ima mjesta u Hrvatskoj gdje ne dopiru zvona. Ima Hrvata koji ne čuju zvona. Neki od nas su zamalo u zvoniku ali ne čuju…… Zajedno smo, ona i ja molili; ……….Milost svoju Gospodine, ulij u duše naše…………. Pred malo vremena sam čitao kako je jedan u Zagrebu tužio Crkvu jer su mu smetala zvona. Uznemiravala su ga. ………da mi koji smo spoznali utjelovljenje Krista……. A ja sam slušao zvono i naše glasove i to mi je oduvijek najdraži dio…..kad se naši glasovi, njen i moj, isprepletu u jedan treći a opet …..slušajući taj novonastali savršeno dobro razlikujem njen od moga i …..hoću reći….nitko od nas, u tom jedinstvu ne gubi sebe a opet…..ipak….ljepše je zajedno. …… Sina Tvoga, po muci njegovoj i križu slavi uskrsnuća privedeni budemo……. Nevjerojatno je da zvona mogu smetati. Pogotovu ne u Zagrebu. Usred sve one buke i strke i škripe svijeta i svjetine zvona su ugoda uhu i znak da još nije sve propalo a ni neće dokle god budu zvonila. Znak su da ispod zvonika možeš naći prostor za pobjeći unj kad te svijet stjera u kut. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome! Kako bijaše na početku tako i sada i vazda u vjeke vjekova….amen! Zvona su utihnula. Naši su glasovi utihnuli. Pružili smo si ruke i vjenčali se. I neko smo vrijeme ostali u tišini isprepletenih prstiju. Barba |
