Mladen Jose Barbina ( Šepić)
01.06.2010., utorak
LJUBAV I JEDINSTVO KATOLIKA I MUSLIMANA HRVATA
|
Čujte, braćo, jednu priču iz krvavih naših dana, Kad je bilo i napretek ljudskog mesa za gavrana: Živjela su do dva brata, a na glasu dva junaka, Letjela im svjetom slava ko na krilu vjetra laka. Ali braća mrzila se kao ljute šumske zvijeri, Mrzila se. Ah a zašto? Što u jednoj nisu vjeri. I kad bi se gdjegod sreli, mačeve bi povadili, Pa po grudi svoje majke krv vlastitu rijekom lili; A majka im kukavica jecajući, ljutom bolju Gledala je, gdje joj djeca u sljepoj se mržnji kolju. Duša joj je, puna rana, danju-noću uzdisala, I molitvu toplu Bogu, pred nebeski prjesto slala. Molila je, da u srcu njene djece Bog s visina, Ukorjeni bratsju ljubav, ljubav mlijeka materina. Te je molbe Višnji slušo, pa nakon jednog dana Poslao je svog Anđela iz nebeskih cvjetnih strana. Jest, poslo je svog Anđela rajskog mira i ljubavi, Među braću zavađenu, pravo bratstvo da postavi. Pa kad su se jednog dana na mejdanu braća srela, Među njih mi Anđeo pade¸sa grančicom bjela krina: „Stojte, reče, dost je borbe! Ta znate li, da ste braća, Ne čujte l kroz godine majčinog ljutog plača? Hrvati ste, a majka Vam Hrvatska je, slika raja, Njena prošlost, krv i jezik Vas ko sveta veza spaja! Zar proljevat bratsku krvcu zato, što Vas vjera dijeli, Bog je jedan za sve ljude, i Bog bratsku slogu želi. Dok Vi tako koljete se, Vaša majka bolno jeca: „Neslogom će i razdorom vlastita me ubit djeca.“ O daj zato zagrlte se; majka će Vam sretna biti, Vaša ljubav njoj je melem, rane će joj izlječiti. I na njenom tmurnom čelu zasjat će stara slava, Što je sjala u vremenu velikoga Tomislava!“ – To je reko Božji Anđeo, pa sa granom krina bjela, Zavađenoj braći tada ovjenčao vedra čela. I toplijem zagrljajem braća su se zagrlila, I u oku radosna im suzica se zakrijesila, “Mujo brate“, Ivo reče, „šta je bilo, zaboravi!“ „Ivo brate“, Mujo zbori, „složimo se u ljubavi...“ Eto tako dobri Bog je mir posijo među braću, I tim mirom učinio majčinome konac plaču. I danas se Bogu hvala, braća ljube ko golubi; Ali, ali – Trebević se s Velebitom još ne ljubi!!! Mustafa Čazim Čatić „Hrvatska svijest“, I., br. 8., str. 1. – 2.; Sarajevo, 1914. |
