<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Usta puna baruta" href="https://blog.dnevnik.hr/missdelora/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="https://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12357892" /> <link rel="shortcut icon" href="https://blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="missdelora,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/missdelora" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="https://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='//test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="//blog.dnevnik.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script> <link rel="shortcut icon" href="//blog.dnevnik.hr/blog.ico" type="image/ico" /></head>
Fever, subota

Stojimo ispred Katrana čekajući na red da kupimo karte i uobičajeno dolazi moje doba preispitivanja svega, nakon 3 sata vožnje do grada i svega poduzetog. U dubini znam da je bilo koja analiza u tom smjeru besmislena, ali svejedno se upuštam u svoj mali ritual vođenja besmislenih briga. A on je s druge strane naizgled potpuno bezbrižan i neuobičajeno snalažljiv, na prvi pogled. Jer do tad nisam imala prilike uopće vidjeti ga u ovakom okruženju, a sada to izgleda neprirodno i pomalo slatko. Nakon što smo se uvukli unutra oko ponoći i obišli čitavu zgradu u kojoj je svaka prostorija bila dio svog posebnog svijeta napravili smo malo okupljanje vani, valjda zbog planova, a uglavom zbog bonkasa i ostalih pizdarija. Tu smo moja frendica, on i ja, studeni je i upravo je takav i osjećaj čučati vani pokraj nasumičnih auta okolo propale tvornice. Oni su opušteni i čitava atmosfera ih je lako progutala, a ja sam i dalje nekim malim djelom u brizi. Znam da smo unutra ušli svi zajedno, a koje je bilo pravo odredište i ne znam.

***

Ulazim u otprilike četvrtu prostoriju, po mojoj slobodnoj procjeni, i pokušavam čisto za sebe odrediti koliko bi mogli biti sati. Za razliku od prošle prostorije, ovdje je svjetlo jednobojno i nekako prigušeno, a ne šareno, i puno je gustog smrdljivog dima, ali muzika je dinamična i imam snažan osjećaj da ovdje želim ostati plesati pa tako i biva. Dobro je, svake sekunde odvajam se od poda, muzika nosi svaki moj pokret i divim se sama sebi kako to sve teče u tolikom skladu. Stojim iza većine ljudi koji su okrenuti prema DJu, preciznije rečeno tijela im skaču dok glave padaju od umora uvlačeći se u sebe iza onih sunčanih naočala i šašavih šilterica. Ubrzo shvaćam da je to jedna nevelika, ali naočita skupina ljigavih tipova kojima su kočnice otkazale još dok je Bog zemljom hodao i čitava situacija mi se pomalo spušta na ljestvici užitka i ugode. Shvaćam da i dalje plešem i da tako želim i nastaviti pa najprije pogledom u blizini tražim bilo koga poznatog, što je nemoguće koliko je i moguće. Iza mene je on u nekom valovitom transu, izgleda genijalno i isijava razigranom energijom. Imam osjećaj da je istovremeno povezan sa okolinom koju istražuje i da povrh toga stoji zid iza kojeg se zapravo nutrina odvija pomalo i odvojena od ovog naprijed. Ali bez ikakvog obzira na to sve skupa on upija moje misli tek nakon što ih uspijem dovršiti. Približava mi se suptilno i protočno kao fantastična vibracija dobrote koja me u tom trenu spasila od smrada ovih prljavih uživljenih životinja. Prostorija je više mračna nego osvijetljena, a dim otežava snalaženje i pogled na sve je nestabilan i zanosan. Prilaze mi bliže nasumice kojekakvi specijalci, a on istim pokretima nailazi i odlazi u laganim valovima tek metar od mene. I svakim slučajnim dodirom sve je dalje i dalje...sve dok nismo opet na hladnim betonskim stepenicama između klubova u staroj tvornici. Više nije ni prohodno pa sjedam da odmorim napokon i dušu i tijelo, a on vrckavo stoji ispred mene sa ruksakom na leđima kao da ujutro kreće u školu. Prebacuje težinu sad s jede strane na drugu, sad obratno, i nakon što se uvjeri da sam ja dovoljno dobro, više žmiri nego što gleda i pluta zadnjim valovima ovog dijela programa. Meni je već hladno i hvata me tek lagana tresavica, a čitav trenutak mi je toliko sladak i osjećam se baš otvoreno za čisti protok energije. On je jako blizu, tek par centimetara ispred mojih savijenih koljena, ja ne razmišljam previše i hvatam ga desnom rukom za njegovu lijevu. Tog trena moju drhtavu ruku obuzima toplina, imam predosjećaj da će mi se prsa napuniti blagom toplom energijom, ali ne, on prekida sve i zastor jednostavno pada...

***

Sjedimo kod mene u kuhinji za stolom već zasigurno dva sata, popili smo vjerojatno i kavu i čaj, zamrsili i razmrsili par novih i nekolicinu starih ideja pa je nastalo malo zatišje. U svemu tome smo uvijek toliko zaokupljeni da se ni ne mičemo, svatko ukopan na svom mjestu dok se vrte đoje koje ja ne smijem motati kako u njegovom, pa tako ni u svom stanu dok je on prisutan. Ponekad, baš rijetko, i ja se izborim da smotam nešto, ali kad me zadese redoviti prigovori sve to skupa naizgled požalim. To je samo jedno od mnogih nepisanih pravila te neprekidne igre, koje se raspravlja i ponavlja, poštuje i ignorira. Gotovo isto kao pravilo približava se onaj period u kojem se on dvoumi da li će ići na posljednji bus ili ostati još pa kasnije nazvati taksi. Opet smo u razgovoru, ali ja više nemam mira pa tražim što ću sljedeće skuhati ili oprati i dok držim svoju govoranciju i previše zastajem u svemu tome, isto i perem čaše ili šalice, što već... Misao na onaj trenutak kad oboje zašutimo i gledamo se, on naizgled hladan, a ja u beskrajnim titrajima neokončavanja ove situacije, ona
Šta je bilo, X? - pita me i baš mami bujicu riječi iz mojih nesigurnih usta, znatiželjnog pogleda, sasvim miran i staložen. Odgovaram najčešće smiješkom, kao svaka prava kukavica na ovom svijetu jer nema ništa osim čistog straha dok paralelno okrećem sve moguće alternative rješenja ovoga. Uglavnom, da, bolje je da ustanem i tek na čas napravim nešto, možda operem koju šalicu ili pristavim novu vodu za kavu. I dok to radim i dalje govorim samo mi je slika sugovornika potpuno sakrivena iza leđa. Sasvim ležerno za nekoliko trenutaka ustaje, gotovo kao da se proteže, ali nastavlja dalje i laganim koracima dolazi iza mene, nadgledajući me preko ramena kao masno plaćeni nadglednik, sa rukama sklopljenim na leđima rešeta me nasumičnim pitanjima o stvarima koje mu dolaze u vidno polje.
Šta je ovo, X? Šta radiš s tim? Jel ti šivaš, X? Ma da? - pomalo nalik i na znatiželjno dijete upire prstom u limenu kutijicu punu dugmadi i konca, pa u tempere, i ovo, i ono... Meni je to pomalo smiješno i odgovaram gotovo šturo na ispaljeni rafal jer nekako mi se čini da su pitanja tu sama radi sebe, a ne radi onoga što ću ja odgovoriti na njih. Ponekad ga prođem pogledom dok perem to prokleto suđe, ali većinu vremena sam uživljena u tu šašavu aktivnost i osjećam da... da me gleda. Ali možda i ne gleda. Samo je osjećaj takav, ili zabluda radi žarke želje. Osjećaj je bio stvaran...


***

Kraj je zime u vjetrovitom gradu, ponovo su došli dani okupani suncem i vrijeme je dušu dalo za, reklo bi se - avanturice. Ja volim takve avanturice, a srećom nisam jedina. Između ostalih nadrkanih dana kad nisam s njim mogla na zelenu granu, bilo je tu i dana kad smo išli u te avanturice, kratke ili duge, po plaži ili samo po gradu.Ili jednostavno na kavu. jer je svaki susret s njim bio jedna vrsta avanturice. Probudilo me par poziva u stvarno pristojno doba, momentalno sam ugledala sunce i pomalo poželjela ustat iz kreveta. Iako me još pratio blagi zamah sna, ubrzo mi je prošla kroz glavu i dogovorena kava. Sve me boli i osjećam se pomalo prehlađeno, ali svejedno se pokrećem neobično brzo i spremna sam za kavu i glazbu i najvažnije - još više sunca i topline. It's perfect day for wake 'n' bake, što se glazbenog repertoara tiče na redu je nešto dinamično i poletno. Izlazim van ozarena i svježa, baš u skladu s friškim vremenom proljetnog jutra. Spištam se skakutavim korakom stepenicama u centar, sunčeve zrake odbijaju se od rijeke i sve vode naokolo, zrak je svjež i još je prerano da bude topal, a na stanici čeka me on nervozno koračajući u omanjem krugu. Predzadnjim korakom ušla sam u njegov oblak egzotične mješavine parfema i njegovog prirodnog mirisa koja me ošamutila upijaući se mahnito preko mojih nosnica po baš svim tjelesnim stanicama. I duhovnim. Već na prvi pogled vidim da se još nije sasvim probuđen i automatski se smijem jer je čitav ovaj sklop raznih informacija presladak. Kao šećer na kraju dolazi promukao glas i vjerojatno nešto kao "Opet kasniš, X...", ali to ne pamtim... Sjedimo ovaj put na rivi gdje se sve pokraj mora kupa u suncu, ali uvijek jedno nasuprot drugog i napajamo se najčišćom svijetlom energijom Sunca. Ne sjećam se kad mi je posljednji put dan tako rano i radosno započeo. Danas je na tapeti njegova kvazi buduća politička karijera, sposobnosti koje bi iskoristio da dobije potrebnu moć, iako izvlačenje jednog čitavog naroda iz predubokih govana nije vrijedno ičijeg, a najmanje njegovog truda. Oboje smo pametnjakovići pa ćemo udarit petama vjetra prije nego što ovdje zagusti. Ali ne zajedno.


***

Rekao je nebrojeno puta da se za ljude ne treba vezivati previše, i svaki put sam to slušala, ali nikada zapravo poslušala.


komentari






Words of life

Image and video hosting by TinyPic
'za danijelu' by beth