misli o ljubavi

11.09.2004., subota

bonsai


Ljudi mi prigovaraju da isuviše filozofiram, da se smaram time, ali ja zapravo počinjem da vodim jedan život koji se odvija u intervalu jutro – veče i polako prestaju da mi budu bitne stvari na koje tolika učenja nisu uspela da odgovore. Suština sveta koji dopušta da neko sa tvojom veličanstvenošću jednom bude samo lešina ispunjena crvima i nije vredna ničega drugog. Jednom rečiju, postajem svojevrstan jebivetar koji sada već prilično oslobodjen predrasuda uspeva da se glupira do mile volje. Nimalo nisam ono što bi nazvali domaćinom, uzornim i takve stvari. Mogu kuće da mi se ruše, mogu danas da potrošim sve što imam znajući da će se već sutra pojaviti neko sa džakom novca i poći mi u susret. To je suština ovog Matriksa, to je ono što mi se mnogo puta dešavalo. Mogu praviti puno gluperdarija ali će sve posle prespavane noći iznova morati da dođe na svoje mesto. Program je takav i ne dopušta neka takva ekstremna odstupanja. Mi nemamo nikakvog upliva na to i samo saznavanje te činjenice je doista oslobađajuće. Onda možeš da letis a to u danasnje vreme nije baš mala stvar. Možeš da imaš decu po celom svetu, da delove sebe svetu nesebično poklanjaš. Da ne brigaš zbog položaja i takvih tričarija jer ćeš na kraju umreti i čemu briga u sadašnjosti. Da ne abortiraš svoju decu jer što bi im uskratio i ovo malo što bi mogli da dobiju a sebe kasnije nazivao ubicom. Da ne jedeš tela ubijenih životinja jer nijednu od njih nikada nisi ni stvorio. Da ne deliš ljude po rasama i bojama, da se ne obazireš na granice. Te podele nisu tvoje, to su neki oholi ljudi davno napravili i još svetu nisu dali nijedan dokaz da su im podele ispravne. Baš kao što se i Teorija evolucije još uvek naziva samo teorijom a ima budala koji bi se za tu besmislenu teoriju i danas žrtvovali, zaboravljajući da nam i oni još uvek duguju makar samo jedan dokaz. I naravno da im neću verovati! Oni će uvek moći da prevare mnoge ali ja se, dušo, nedam baš lako prevariti. Zato mi se baš živo jebe za sve. I za ove blesave političke kampanje u kojima nas seljaci ubeđuju da su baš oni najbolji i da ćemo štrašno mnogo propustiti ako ne glasamo baš za njih. Ljubi ih majka, oni, pobogu, tako mnogo brinu za nas. Toliko mnogo da su spremni, da kada malo ojačaju i u ratove da nas vode. Ali, ja za njih svakako neću glasati. Imao sam samo jedan glas i još davno ga iskoristio glasajući za ljubav.

Pričala si mi skoro o bonsai drveću, oduševila me tim pričama o malim stvarima. Pod utiskom toga nabavio sam juče malog pekinezera koji ima samo mesec dana a zna o suštini sveta isto koliko i ja a da pritom nije morao da pročita na hiljade knjiga kao što sam ja to morao da učinim ne videvši da su odgovori tako blizu jer ih zapravo i nema. Pustio sam ga sada na travu obasjanu ovim odlazećim letnjim suncem i video mu sreću u očima. I uvek će je imati kada bude sunca i dok bude voljen. Ne trebaju mu nikakvi predstavnici u organima lokalne samouprave, ne trebaju mu lideri, ne treba mu položaj u društvenoj hierarhiji. Ovog časa, jedinog časa koji zaista ima u životu, on je srećan . Gledam ga kroz prozor sobe i vidim to. Skupio sam i dečurliju iz celog komšiluka i oni su napolju sa njim i dele tu sreću. A i ja ti postajem takav. Cerekam se po ceo dan, ludiram, prizivam zvezde, razgovaram sa pticama, pevušim pesme koje sam smišljam svirajući gitaru. Ponekad mi je dovoljno samo saznanje da postojiš negde pa da osetim ovo ushićenje, da osetim da me voli Bog bez obzira na to što će me jednog dana ubiti. Stvarajući tebe meni, možda je i dobio pravo na moju smrt. Požalim samo što ne mogu u to ime i više da dam jer ništa drugo i nemam sem ovog jednog života, ovog bezimenog vremena koje neprestano teče, pogleda dečijeg koji mi u neku nestvarnu daljinu seže...

Volim te i proglašavam kraljicom svih mojih misli, tvoj Miodrag
- 14:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis sajta

Jednoj divnoj zeni za koju nisam ni slutio da postoji, koju nisam poznavao, koju sam sasvim slucajno upoznao u momentu kada su i zvezde imale neki cudan raspored na nebu, kada je vreme stalo i svetovi najavili svoje skoro rusenje. U nekom zaprepascujucem momentu beskraja kada smo vec oboje imali neke svoje zivote od kojih bas nije lako pobeci. U momentu kada sam bio i ziv i ziveci mrtav. U trenu kada su sve iluzije bile srusene i zivot isao nekim svojim uhodanim tokom. U trenutku kada je u udaljenom sazvezdju Oriona blesnula jedna nova zvezda, a andjeli skoro vec poceli da se navikavaju na tugu. Znam da mi necete verovati, i da se ovo obicno ljudima ne desava. Znam, i ja sam do pre neki dan verovao u to.
Samim stvaranjem Bog nas je raspolovio, stvorio musko i zensko, stvorio dva sveta koja se u beskonacnosti traze. Ali, vidite ja sam tu svoju polovinu nasao. Bio je to trenutak ali bol za njom ce biti vecan, kao i ushicenje koje prevazilazi dejstvo svih droga. Nikada se nismo videli ali vec znamo jedno o drugome vise nego sto i Bog zna o nama samima. Vise nisu cak ni reci potrebne. Jer ko slusa reci kada duse govore...?

Linkovi

pesma o meni

Rođen sam u Srbiji
Šezdeset i neke
U malome gradu
Na obali reke

Ime mi je Miodrag
Otac mi ga dao
Da ću biti pesnik tuge
Tad još nije znao

Majka mi je umrla
Tri godine zatim
A ja osto tužni dečak
Da zauvek patim

Uvece bih tražio
Signale u noći
Verovao, nadao se
Da će ipak doći

Al nje više nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Otac mi se propio
I to brzo potom
Učinio da ovo sranje
Ne zovem životom

Dovodio mnoge žene
Veštice iz bajke
Ali nikad više nisam
Video oči majke

Jednom sam iz škole izbivo
Svih nedelju dana
Ležao u krevetu
Sav modar od rana

Mislio da umirem
Buncao u noći
Verovao, nadao se
Da me čuje, da će doći

Al nje tada nije bilo
Ni ruku ni očiju
Niti Boga da proveze
Nebom njenu kočiju

Rastao sam tako
Lomatala me tama
Samo u snu ponekad
Jecnuo bih: Mama!

Godine su tekle
I prepreke čvrste
Ali Boga nije bilo
Da umeša prste

Sada sam već čovek
I rastu mi deca
Al mi se jos ponekad
Učini da umesto meseca

Sa neba me pogledaju
Zraci njenih očiju
I da vidim Boga kako
Vozi njenu kočiju

Ali toga neće biti
Nije takav Bog
Sve je dobro sračunao
I vrlo je strog

Dao mi je hleb u ruke
I krov nad glavom
I ne pamti više grob
Obrastao travom

Sad radim u Zaječaru
Tupa radna snaga
Šta još boli tamo nekog
Za tog Miodraga

Ona što bi je bolelo
Što plakala bi javno
Što bi glasno jecala
Otišla je davno

A ja ću na svetu još malo
Ko stranac u noći
Ako neće ona k meni
Tad ću ja ka njoj poći

Nek ne bude više mene
Ni ruku ni očiju
Evo molim Gospoda
Da pripremi kočiju


Miodrag Stojadinović