pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 20.05.2015.

Oproštaj

Prije nego što riječi s velikim trudom se pokušavaju izvući iz prstiju blago i s lakoćom naslonjenih na sitnoj tipkovnici, uzdah kao zbogom za početak i neku sredinu radnje te za sam kraj, polako zastaju i pitaju me:
-Što je to što pokušavaš izreći, bez glasa upravo onako kako si uvijek najbolje znala!?

Prošlo je tek nešto malo više od godinu dana (a jako dobro sam u životu shvatila da mi ljudi jednostavno volimo obilježavanje datuma kao značajne dane u životu) od kada sam se nekom slučajnošću osobe koja nikad više od razglednice (ogromnim i prepoznatljivim slovima ispisivala), kojoj je u osnovno-školskim zadaćama sastavci na zadanu ili čak i ne-zadanu temu izazivala grčeve u trbuhu. Grčevi straha da ocjena na sljedećem satu neće biti ona na koju je ova učenica odlikašica navikla. Da, istina je. Bila sam većim dijelom svog školovanja odlikašica, ali ne štreberica. Rekla bih pametnica - logočirka, ne netko foto-memoričar, već ona koja je slušanjem (i nije bilo potrebno da uvijek baš bude u potpunosti fokusirano na samo jedno izlaganje) učila od drugih. Nikad nisam bila posramljena ni upitom ni razmišljanjem unaprijed o tom upitu, za objašnjenje nečega što iz prve, druge ili nekog -inog pokušaja nisam u svojoj (ni maloj ni velikoj po veličini glavi) glavi razumijela. Čemu stid pitati nekoga tko to bolje zna od mene, s velikom mogućnošću da jednom i moje male (ni nalik na Poiroto-ve sive stanice) nabrazdane stanice će to i razumjeti i svladati. Da, bila sam odlikašica koja je puno toga naučila, ne štrebanjem (osim kada je i to bilo potrebno) već razumijevanjem teksta izrečenog glasom ili neprimjetnim pomicanjem usana (koje su čitale) i tek jedva primjetnim pomacima očiju s početka na kraj stranice, s vrha na dno. Voljela sam čitati, voljela sam učiti o novome (ne o svim onim nepotrebnim stvarima kojima su nas kljukali i šopali), iskušavati izraditi strujni krug na satima tehničkog odgoja. Čak i u onim (neki bi i neki će sada reći u već solidno odrađenim životnim godinama) prethodno opisanim godinama naučiti služiti se "mišem", tajnama lijepo ispisanih tekstova i dopisa služevnih ili privatnih u prekrasnom kompjuterskom programu "Word". Tamo gdje si u zaglavlju tog istog prethodno praznog bijelog lista ekrana mogao utisnuti i svoj memorandum. Nešto što ćeš još mnogo puta moći korisititi bez da si opet daješ truda kao prvi put, umetnuti svoju sličicu, svoj dragi i predivni dom, fotografiju obale mora tako predivno plavog i još sve što bi ti srce u tom trenutku poželjelo. Ipak, mene je pri samom upoznavanju nekih osnovnih dijelova microsoftovog officea oduševio "Excel". Matematička pamet s kojom samo nadopunjuješ ono naučeno, sve ono što si prije toga i sam naučio.
Neki pametni, puno puno pametniji i znanstveniji ljudi i stručnjaci od mene su rekli, da ljudski mozak koji je cijeli život se bavio brojkama, računicama, znanstveno novim rješenjima je onaj koji najdulje traje zdrav, i s puno manje straha od zakržljavanja. Oprostite unaprijed svi "VI" stručnjaci koji bi to izrazili i ispisali to puno bolje od mene. Ovo sam ja i moje riječi, onako kako to najbolje umijem i znam.
Oduljila sam a vremena mi baš i nije ostalo previše. Vremena u kojem će krv (samo crvena, iako moja mašta joj je često davala ili bojala je različitim bojama), a onda potom i stroj kojem treba, pa naborana masa koja se hrani njome i sve ostalo pomalo otići od mene. Morbidno je, ali i nije. Zahvaljujem jednom davnom poznaniku (koji je na kraju otišao uz ružne pozdrave-olakšavajući sebi dušu, jer nikad nisam pristajala biti broj 2., biti netko tko laže drugog pa i iz vlastite dobiti) koji me je potaknuo da ispišem svoj nick tu, da se prijavim i da pokušam ponešto izreći. Hvala mu zato.
Upoznala sam (možda je to ipak malo pretenciozna riječ), ali ja tako osjećam i koristit ću je. Dakle, upoznala sam tu drage ljude, ljude koji ne dozvoljavaju svojim mislima i osjećajima da ostanu skriveni negdje duboko u njima, ti ljudi koji su nesebično dijelili tu svoju unutarnju ljepotu s nama (manje sretnicama koju istu takvu ljepotu nemaju), ljudima koji imaju hrabrost (bez obzira na ostale ne-sretnike koji samo "bljuvati ružnoću riječi) znaju) iskazati mišljenje, razmišljanje; ljude koji ponekad nisu iznosili jako puno riječi ali i ta jedna ili dvije riječi su iskazivale ono što je trebalo. Upravo to upoznala sam i zavrijedila ljubav jedna predivne žene, žene koja me nazvala i osjetila sestrom. Ženu koju nisam upoznala pogledom, ženu kojoj nisam za sve dobro i lijepo stisnula ruku. Ženu koja me je još jednom učinila sretnom pokazujući da (pored toga što ne znam da li sam to zavrijedila) jesam žena-čovjek kojeg se rado upoznaje. Imala sam sreću kroz riječi i vidljive i skrivene preko bijelog ekrana saznavati kako je divno što žive takve žene kao što je @pinklec. Žena koja ljubav ispisuje riječima takvima upravo zato što je dobrota i ljubav ona.
Dva predivna fotograska dječaka (ne ljutite se na to) jer njihovi objektivi su njihove oči, one iste koje vide ljepotu ali ne samo pojava, događaja, stvari. Dva predivna čovjeka koja očima vide ljude jer tako nešto može vidjeti samo netko čije oči su odraz njihove dobrote duše. Hvala vama za sve. Bila je moja sreća i moje zadovoljstvo što je život doveo vas u moj svijet, pa bio to i virtualni.
Neću ispisivati o svojim prijateljima, rodbini, ljudima koji su sastavni dio mog života od rođenja. To je onaj drugi svijet, i to pripada njima i ne želim ih tu dijeliti (jer oni to vjerojatno ne bi ni htjeli).
Bila sam sretna. Bila sam sretna i kao dijete koje je vjerojatno i kao svako drugo onim sretnim plačem objavilo svoj dolazak. Bila sam sretno i dijete, i djevojčica i žena jer je rođena i bila dijete svoja dva predivna roditelja. To sam podjelila s vama, iako nisam djeljiva u osjećajima vlastitim s drugima. Podjelila sam da sam ostala siroče ovog svijeta, jer upravo onako kako to život i propisuje, umrli su oboje. I tada, i upravo tada (ali moja glupost ili ego mi je kazao da mogu nadalje same) u onoj svojoj svakodnevno prisutnoj podsvjesti znala sam da ja to neću moći.
Kada biste nekoga iz moje okoline pitali (naravno osim fizičkog izgleda, jer tu se i nema što lijepo opisati) kakva sam ja. Svi ali baš svi uglas bi rekli: Jaka, izdržljiva, može podnijeti sve i svašta i ostalih riječima opisnim u tom istom slijedu bi bile i ostale.
Jednom davno pisala sam o maskama, diplomatskim, civilizacijskim, životnim, svakodnevnim ili prigodnim. Tada sam rekla da ja više ni ne znam kako izgledam bez maske i da je ne skidam jer je i ne osjećam kao zaljepljenu. Komentar je bio da svatko je ponekad skine. I evo večeras ja svoju skidam i ovo sve sam ja.
Većina vas neće ovo pročitati, dugo vremena je prošlo, a mi je jesmo lako i najlakše zaboravljiva "roba".
@CY ili @fredericko (obrisani) bio si mi istinski virtualni jako dobar poznanik, koji je u jednom trenutku (ne znam zašto, ali razlog nije ni važan) jasno i glasno (u trenutku kada sam samo trebala nekoliko riječi podrške) stao (iako si to negirao) na stranu "drage-iskrene-duhovite" osobe pod nickom @maydaymay iako je izrekla punu bačvu napravljenju od inox materijala na moje ime. Branio si je (i opet negirajući) od svih objeda kao nedužnu žrtvu uvučenu ne njenom krivnjom u sve to. I nevažno je, i sada sve to skupa nije bitno, jer sada ja imam hrabrosti stvari nazvati pravim imenom. Ta osoba se izrugivala ne samo meni, nije izmišljala laži samo o meni, već je pored svega dozvolila sebi da se izruguje životu moje majke. Moje majke koja je svoje posljednje dane svog života provela u krevetu ležeći, izgubeći svoje dostojanstvo time što je morala dozvoliti da je drugi mjenjaju, stavljaju joj pelene i što je imala mene za kćer koja zbog svega (a ponajprije zbog financijskih razloga) ju je morala ostavljati i po nekoliko sati samu dok dođe do posla. Izrugivala se i pričala laži (dok su joj neki drugi čak pri tome i aplaudirali) kao zviždačica koja je otkrila "ISTINU". I ne, ne stidim se što ovo upravo sada pišem, jer makar bio virtualni svijet, pa makar ovdje svi o sebi govorimo kako ističemo istinu, pljujemo po drugima (i najmanje je važno da li pričamo o javnim osobama, političarima iili inima), izrugujemo se novinarima koji kako kažemo ispitaju samo jednu stranu (a svaka istina uvijek i baš uvijek ima dvije strane) i na isti način upravo i mi blogeri to radimo.
Da bivši blogeru @braco ovo sam tebi napisala jer ti to nikada nisam rekla. I ne želim i sada više nemam potrebu saznati zašto i zbog čega.
Nikada nisam bila ni koraljka, ni plavi val ni nijedan drugi nick koji mi je zločesto namjenjen.
Za kraj, hvala dragi blogeri što ste dopustili da pa makar (možda je i to bila laž) uživam u vašim riječima napisanim na vašim stranicama, a i u komentarima koje ste ostavljali na mojim stranicama.

@lilith white cijenim te zbog tvoje iskrenosti i duše čovjeka kojeg imaš.
@križar bila si i jesi koja kaže upravo ono što bi rekli gledajući čovjeka u oči spojena na detektor laži.

Bilo je zadovoljstvo biti dio (makar i ponekad ispunjeno lažima) ove zajednice.

Marina

20.05.2015. u 00:04 • 21 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nisu to samo riječi, to je osjećaj i misao

Što bih poželjeti više mogla
tribute to dorothy of oz

otpustila sam noćas sve moje godine
i one u kojima me srna rodila
i one u kojima me otac napustio

sve moje godine
u kojima sam lobotomiju izvršila
i središte svoga srca
štiklom gnječila

godine
u kojima sam ljubav u navodnike obukla
i bila
i svetica
i grješnica

otpustila sam noćas sve moje godine
u kojima sam sebe crnim akvarelom
slikala
i glumu svojim izborom
nazivala

sve moje godine
na rashodovanje predane
usputnim protuhama

sve godine
praznih nabora haljine u kojima
sam nekad
kupine skupljala

i prečula
majčine molitve
opsjednuta
raspoređivanjem suza vlastitih po
dlanovima – košaricama
(ponedjeljkom)
jer
ustrebati bi mogle
(u petak opet)

sve
baš sve
moje godine

da bih izjutra ponovojavascript:%20void(0);
da dušo
ponovo
u crvenim cipelama
žutom cestom prošetala

nije li to
sasvim dovoljno
da te probudim
i u oči pogledam
moja
malena
dorothy of oz

Ana Maria: poklanjam ovu pjesmu mojoj t.f.-sis i mojem cy-braci - tek da ih podsjetim da ništa nije uzalud, da ih podsjetim (jer znaju oni to) - da ponajprije treba voljeti sebe, da bi mogli voljeti druge, da ponajprije treba oprostiti sebi, da bi mogli oprostiti drugima i da ponajprije treba probuditi dijete u sebi da bi se susreli s dorothy....ili s petrom panom braco, ako hoćeš:)
u prijevodu - da bi se susreli sa samima sobom:)
voli vas vaša sister:) (18.08.2014. 09:48)I



u dobroj namjeri - uvijek odgovorim

tianaf@net.hr

link, link .....i link

Kada sam rekla da!!!!!!

Datum i vrijeme kreiranja bloga:21.04.2014. (22:36)

JL&JC