27.12.2021., ponedjeljak

Pogrešno ime


Pogrešno ime


Nešto me probudilo. Mirno sam ležao u hladnoj tami sobe, osjećajući toplinu Irine pored sebe; svoje je duge i savršeno glatke noge doslovno prilijepila uz moje. Polako, pažljivo, ne želeći joj poremetiti san, okrenuo sam glavu na lijevo i zagledao se u njeno lice slabašno osvijetljeno u noći: samo se mjesečev srp, tanak i duguljast vukao crnim nebom, gotovo nimalo ne sipajući svjetlost.
Tračak osmijeha poigravao je na licu Irine, usta, umalo velika, vlažna i pozivajuća, podrhtavala su kratkim drhtajima otkrivajući bijele zube. Sanjala je. Usne su joj se trzale i odjednom mi sine, kako vrlo dobro poznajem to trzanje: upravo su tako odgovarale na moje poljupce, pripijajući se uz moje usne poput trakova hobotnice.
Što li sanja? Gledao sam je, sad već sasvim budan i izoštrenih čula, mirno ležeći pored nje, ničim ne odajući budnost, dišući lagano i plitko, tiho, nečujno. Odjednom mi misao odlepršala i poletjela u neke lude visine u kojima nikad prije nije bila i ja sam poželio biti svemoćan i uroniti u njene snove, znati što Irina sanja … ili, malo me bilo strah shvatiti idućeg pitanja koje je drhtalo u mom usplahirenom umu: koga sanja? Zbog toga sam se spustio u realnost, vratio u mislima, ne samo tijelom, u tamnu sobu, mirno ležeći uz Irinu, osjećajući njeno tijelo, toplo i podatno i koje je, zbog sna u kojeg sam želio, a nisam mogao uroniti, počelo podrhtavati i pripijati se uz mene, dugu je svilenkastu nogu prebacila preko mojih bedara, obgrlila me rukom, okrenula se prema meni, prilijepila se još više uz mene i vrućim me dahom opalila po licu, prodahtavši kroz poluotvorene usne:
- Jebi me, Rajko!
Ukočio sam se, zaboravio disati i dugo sam vremena tako ukočen ležao buljeći u mrak ne osjećajući ništa, baš ništa, samo moćnu ledenu i crnu beskonačnu prazninu. Veću i od Univerzuma samog.
Zatim sam polako okrenuo se na lijevi bok, prema nasmiješenom licu Irine koja je i dalje uživala u svom snu, prstima sam lagano obuhvatio njen vrat i stisnuo. Polako, zatim sve jače i jače, gledajući netremice u lice Irine i nasmijavši joj se kad je otvorila oči, širom ih je otvorila, a strah i bol i pitanja vrištali su iz njenih bademastih očiju, ali nisam popuštao stisak, nisam čak ni onda kad sam osjetio kako se vrele suze tuge i bola slijevaju niz moje lice, baš naprotiv, sve sam više pojačavao stisak, gledajući kako se u bademastim očima život gasi.
Moje ime nije Rajko.

Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: oko


- 18:54 - Budi (8) - Iskren - #

08.11.2021., ponedjeljak

Covid - trkač


Covid – trkač


Tog je jutra sve počelo nekako naopako. Ustao sam u uobičajeno vrijeme i prije nego li sam otišao mokriti, pristavio sam vodu za kavu, pa mirno odšetao do kupaonice. Mokrio sam neuobičajeno dugo i to me začudilo, donekle, jer nije me zabrinulo, događa se, zar ne? Dok sam češljao kratku i smeđu kosu, opazio sam čitavu malu stazu sjedine, centimetar široku prvi put u životu, kako se proteže iznad moje lijeve obrve, prema zatiljku. Nije me zabrinulo: starim, svi starimo. I tome nema pomoći, ne možeš zaustaviti starenje. Prihvati ga i nasmij mu se.
Nasmijao sam se prema ogledalu, prema starosti, prema životu i bosim nogama „otabanao“ u kuhinju do štednjaka. Čudno, voda pristavljena za kavu prije nekoliko minuta, nije prokuhala. Čudeći se, buljio sam u štednjak: uključen je, struje ima, dokaz za to kompjuter je u mojoj spavaćoj sobi koji potiho neumorno zuji 24 sata.
- Koji se vrag događa? – bijesno sam rekao, iako me nitko nije mogao čuti, ali morao sam pustiti glas protesta u ovo zimsko jutro.
Tek se tada počelo događati: iznenada, voda je u džezvi počela odavati znake zagrijavanja i za čas je proključala i nekoliko trenutaka kasnije, vrela se kava pušila ispred mene, mameći me neodoljivom mirisom. Najdraži trenutak dana … dok se nisam sjetio, da moram za 30 minuta odazvati se pozivu na cijepljenje. Protiv covida, jasno.
Sa šalicom u ruci, bitku sam vodio unutrašnju: prvi je glas govorio u meni; „Zajebi cijepljenje, idi trčati!“, dok je drugi glas savjetovao: „Budi odgovoran, cijepi se!“.

Uvijek sam bio „na svoju ruku“, kako su moji bližnji i daljnji govorili, pa sam iz čistog prkosa odlučio ovog puta ne „biti na svoju ruku“ i cijepiti se. Promjene radi. Jer promjena je jedina stalna.

- Lijeva ili desna ruka? - upitala me vrlo mlada djevojka s iglom u ruci.
- Evo lijeva – prpošno sam rekao. – Od srca.
Nije se nasmijala. Vjerojatno joj je bio pun nos raznih doskočica mnogobrojnih pacijenata.
- Hvala! – rekao sam kad je izvukla iglu iz moje ruke.
- Sjednite tamo – ravnodušno je rekla pokazujući mi rukom prema klupama na kojima su sjedili već mnogobrojni ljudi različite dobi i spola.
„Odjebi“, pomislio sam ustajući. „Kad si takva kučka koja me ni pogledala nisi, zašto da ja tebe poslušam?“
Lagano sam se uputio u pravcu u kojem mi je pokazano, ali nisam sjeo na klupu, nisam se pridružio većini, poslušnom stadu, sve se u meni uskomešalo: previše sam bio poslušan za jedan dan, pa čak i za tjedan i za mjesec i za … Mrzio sam samog sebe što sam pokleknuo pred nabujalom propagandom i cijepio se, pridružio se većini, kojoj nikad prije nisam pripadao. Hodao sam lagano prema klupi, prošao pored svih klupa, a da nisam sjeo, nisam poslušao naređenje, ljudi me sa čuđenjem gledali, nisam mario, samo sam mirno i sa osmijehom na licu hodao i došao do izlaza i izašao i duboko i sretno udahnuo hladan i suh zrak i počeo trčati.

Dva sam sata trčao i nisam umor osjećao. U meni kao da je čitav simfonijski orkestar svirao, a jačina glazbe postajala je sve brža i jača, diktirajući tempo mog trčanja. Zatim još dva sata … i opet … i opet …
Letio sam! Lebdio sam! Uživao sam! Vjetar mi mrsio kosu i zbog nečeg, ne znam kako i zbog čega, osjećao sam onaj iznenadni jutrošnji sijedi pramen, kojeg prije nije bilo i svaki put, kad bi osjetio kako mišići u nogama popuštaju, rukom bi posegnuo prema glavi, prema kosi, pogladio kosu i sijedi pramen, a nova bi energija jurnula kroz moje mišiće, kvadricepsi bi pjevali, pluća se nadimala grabeći zrak, hladan i snažan i koji je neobično prijao i nastavljao bi trčati, trčati … bez umora! Samo osjećaj sreće koji me zapljuskivao i u kojemu sam se kupao želeći da neprekidno traje.

Nekoliko sati kasnije, mnogo sati kasnije, jer pomalo se večer prikradala, a ja sam i dalje trčao, bez umora, samo sa radošću i osjećajem besmrtnosti i željom da zauvijek, baš zauvijek trčim, samo trčim, ništa drugo mi nije trebao, samo trčati, trčati …
Dotrčao sa do mjesta odakle sam počeo trčati, do mjesta na kojem se vršilo cijepljenje građana protiv covida, upravo su zatvarali vrata, radni im je dan završio, ali moje trčanje još nije, kad sam ih silom, i dalje trčeći, odgurnuo umalo oborivši mlađahnu ženu, i zavikao u praznu veliku i duboku salu:
- Još jednu dozu! Hoću još jednu dozu! Zahtijevam još jednu dozu!!!

Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: COVID


- 18:45 - Budi (11) - Iskren - #

08.10.2021., petak

Osvrti


Osvrti


Kažu da se ne treba osvrtati. Pogotovo ne na prošlost. Jer prošlost ne možemo popraviti, zar ne? Čemu onda osvrtanje i lamentiranje za prošlošću? Ali ja ne mogu, a da se ne osvrćem i razmišljam o prošlosti, iako sam oduvijek govorio kako nam je Priroda usadila oči ispod čela, da gledamo naprijed, u budućnost. Ali eto, ponekad si dozvolim trenutak slabosti. Priznajem i to, kako takvih trenutaka ima sve više i više. Starim. Popuštam.
I sada se osvrćem i prisjećam prošlosti, dok sjedim i namačem stopala u toploj vodi u koju sam ubacio šaku krupne kuhinjske soli. Desnom mi nogom pulsiraju bolovi, od tabana pa sve do kuka. Upravo sam istrčao dvanaest kilometara i počeo pomišljati kako moram prestati sa time. Prestati sasvim trčati, ukoliko ne želim postati invalid.
Mrštim se zbog bolova i prisjećam opaske svog prijatelja sa kojim sam trčao kad sam mu se jednom prilikom požalio na bol u nozi.

- I mene sve češće bole noge - rekao mi je sa tužnim osmjehom, a oči mu potamnile. - Jebe nas godina proizvodnje.
- Jebena nemoć! - bijesno sam odrezao. - Trebao sam crknuti prije nekoliko godina, kad sam bio u naponu snage.
- Možda ...
- Ne možda! - bjesnio sam i dalje. - Nego sigurno! Zar ne bi to bila lijepa smrt? Dotrčim na vrh vražjeg brda i baš kad počnem sretno skakutati slaveći pobjedu, strefi me pumpica i samo se skljokam.
- Romantičaru - rekao je moj prijatelj usporavajući ionako sporo trčkaranje. - Ugasiti ćeš se tiho. Nećeš otići sa praskom, kao što priželjkuješ.
- Upravo me to i ljuti! - rekao sam i počeo se smijati: odjednom mi je postalo smiješno naše uzajamno jadanje.
- Tako treba - rekao je moj prijatelj. - Smijati se. Nikad plakati!
- Znaš - odgovorio sam mu prekidajući trčkaranje: dosta je bilo, sedam smo kilometara već prešli u laganom i ujednačenom ritmu - dok još nisam ni pomišljao kako ću uspjeti vratiti se na stazu, jedan mi je poznanik rekao zanimljivu stvar.
- Što ti je rekao? - upitao je otresajući ruke. - Da te se toliko dojmilo?
- Vozili smo se u kombiju i noga me boljela i mislio sam kako nikad više neću moći trčati. Prolazili smo Prelukom i ja mu rekao kako sam nekada sa lakoćom znao trčao do Preluke i nazad do kuće. Iz puke zabave. A to iznosi oko dvadeset kilometara, kao što znaš.
- Znam - potvrdio je on. - I sve je asfalt i vozila oko tebe. Teško za trčanje.
- Onda mi nije bilo - rekao sam. - Pa, kad sam mu to spomenuo, on me pogledao i rekao neka budem sretan što sam to uopće nekada i mogao. Jer koliko ljudi ima, a da nikad nisu ... shvaćaš?
- Shvaćam - rekao je moj prijatelj.
- Možda mi sve to krivo doživljavamo? Možda bi zbilja trebali biti sretni što jesmo trčali! Zbilja trčali. I to dobro trčali! A još uvijek možemo laganicom tabanati preko sat vremena. Što baš i nisu u stanju i mnogo mlađi od nas.
- Tvoj je poznanik pravu - složio se moj prijatelj. - Sve smo krivo postavili. Pa ne možemo vječno trčati, je li? Mora se odraziti na nas. Na naše zdravlje. Eto, tvoje stopalo ... a kod mene koljeno. Kažu da bol mudri ljudi shvaćaju kao opomenu. Zašto je mi pod svaku cijenu želimo pobijediti? I trčimo sa bolovima i usprkos bolovima. Jesmo li glupi? Ili ludi? Ako nismo, što smo i kakvi smo?
- Mi smo mazohisti - odgovorio sam i nasmijao se. - Svi govore to za nas dugoprugaše. Ali više nećemo biti mazohisti, je li?

Malo sam žalio samog sebe tog dana njegujući stopala, dok su mi se u mislima odvijali kilometri koje sam pretrčao.
I onda, na blogu, ugledam ne komentar moje priče, već rečenicu- molbu: "Molim da se javite na mail ..."
Iako mi je mail bio sasvim nepoznat, javio sam se odmah i već nakon nekoliko minuta dobijem odgovor.
"Moje je ime ... i jedan sam od organizatora "Trke Uljanika" u Puli koja se održava svake godine i čiji ste učesnik i vi bili. Pronašli smo vašu priču na blogu ... pa vas molimo za dozvolu da jedan dio vaše priče, onaj koji se same trke tiče, objavimo u našem godišnjem biltenu".

Smješkao sam se čitajući ovo i bilo mi neobično drago. Eto, i moje je ime upisano u trkačke knjige, još uvijek nisam sasvim zaboravljen, potonuo u daleku prošlost, u zaborav. Naravno da sam dozvolio objavljivanje dijela moje priče i bilo mi drago što će priču o trčanju mnogi trkači moći pročitati.
"Biti će mi drago", odgovorio sam. "Ali vas lijepo molim, ako je moguće da mi pošaljete bilten u kojem će dio priče biti tiskan. Za uspomenu".
"Zahvaljujemo na odobrenju", stigao je mail-odgovor za koji trenutak. "Poslati ćemo vam ne samo bilten, već i majicu sa ovogodišnje trke. Hvala i pozdrav".

Vrući me val sreće preplavio. Ipak je mnogo toga ostalo nakon svih onih kilometara. Ponekad, ali samo ponekad, dobro je osvrnuti se. I što je najvažnije, s osmijehom, bez žaljenja.

Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trkice


- 18:32 - Budi (4) - Iskren - #

19.08.2021., četvrtak

Opasno srce


Opasno srce

Prostorija je blistavo čista sa nekim strojevima o kojima nemam pojma čemu služe.
- Legnite ovdje – reče mi mlad liječnik, šeretski se osmjehujući prema Vesni, osmijehom nam dajući do znanja kako zna što se odigrava među nama, rukom mi pokazujući gdje želi da se smjestim.
Poslušao sam ga. Što sam drugo mogao? Zbog toga sam i došao, da mi provjeri rad srca, za kojeg sam vrlo dobro znao da je sasvim u redu, ali … Već se ponoć primiče i u bolnici je sablasno tiho.
- Ima bradikardiju – reče nakon nekog vremena, prije toga me spojivši na tajanstvenu aparaturu. – Prošireno srce. Svega trideset i osam otkucaja u minuti. – Čime se bavite?
- Oh! – reče Vesna.
- Trčim – odgovorim smijuljeći se Vesninoj reakciji. – Duge pruge.
- U tom slučaju – reče liječnik još jednom se osmjehujući Vesni – nema razloga za zabrinutost. Sve je u redu.
- To je normalno? – želi Vesna potvrdu.
- Sasvim normalno – umiri je liječnik uz đavolski osmijeh. – Neće ga dodatni napor ubiti.
Oblačim košulju i izbjegavam liječnikov pogled, vrebajući Vesnin, prisjećajući se prošle noći, znajući da i Vesna razmišlja o istom što i ja, o vreloj noći prožetoj strasti …

… Vesna se naglo uspravi u krevetu, ruku mi položivši na grudi, na mjesto gdje je pretpostavlja da mi je srce, sjedne i uplašeno me pogleda.
- Što je? – upitam je napola sneno: netom smo vodili ljubav, dugotrajno i iscrpljujuće i … barem što se mene tiče.
- Uplašila sam se!
- Zašto?
- Učinilo mi se – reče ona, a plavo-zelene joj oči potamne – da ti je srce prestalo kucati.
- Glupost! – odrežem uz smiješak: sve što želim ovog trenutka to je mir i tišina, nikako ne neku besmislenu raspravu.
- Nije glupost – svrdla Vesna i dalje. – Srce ti ne radi dobro.
- Nisi se žalila prošlih sat vremena – napola iznerviran, napola zabavljen: želim sve okrenuti na šalu.
- Ne zezaj! – Vesna ne prihvaća mirovne riječi. – Istinski sam zabrinuta.
- Uvjeravam te, nije mi ništa – rečem joj. – Baš ništa! Zdrav sam k'o dren.
- Ali srce ti nenormalno kuca! – ne popušta Vesna.
Duboko uzdahnem, pripremajući se na još jedno objašnjenje za kojeg znam već sad, da ga Vesna neće prihvatiti.
- Znaš da trčim, je li?
- Znam – potvrdi ona paleći cigaretu: odvratna navika koje sam se prije tri godine uspio riješiti.
- Svi trkači dugoprugaši – strpljivo i polako joj objašnjavam – imaju iste simptome. Usporen rad srca u mirovanju. To se zove „bradikardija“.
- Ne vjerujem – reče Vesna. – Zezaš me.
- Ne moraš vjerovati, ali tako je. I usput, čudi me što to ne znaš, s obzirom da si medicinska sestra.
- Znaš što ćemo? – upita Vesna otpuhujući dim prema mom licu, vrlo dobro znajući da me to ljuti, ne mareći za moje riječi, pa sama odgovara na svoje pitanje: - Sutra imam noćno dežurstvo u bolnici, a sa doktorom s kojim sam na „ti“. Dođi oko jedanaest navečer, kad nikoga nema, pa ćemo provjeriti …
- Nema se što provjeriti – prekidam je u objašnjavanju. – Rekao sam ti istinu! Sasvim normalno srce imam, jako i zdravo! Baš onakvo kakvo mi treba.
- Svejedno – reče Vesna, gasi cigaretu i naginje se prema mom licu, a plavo-zeleni joj pogled poprima „onaj“ izgled. – Učini to radi mene. Hoćeš?
- Mogu li birati? – pitam je odustajući od natezanja.
Smije se, dok se još više naginje prema meni: njene joj dojke ružičastih bradavica plešu iznad mog lica.
- Sad te nije strah zbog mog bolesnog srca? – podsmješljivo upitam.

Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

- 07:42 - Budi (1) - Iskren - #

31.07.2021., subota

Prepirka


Prepirka

U početku ne shvaćam što me trza iz sna, što me budi: želudac koji se bolno grči, ili ogorčen glas koji dopire iz daljine i razbija mi ružičastu koprenu sna koja me štitila do tog trenutka sive i bolne svakidašnjice, koju sam, pod svaku cijenu pokušavao izbjeći.
Monotono romorenje glasa se nastavlja, pobjeđuje, kida niti mog sna, želudac mi se diže, grči, pulsira i konačno ustajem, predajem se, napuštam san, napuštam zaborav i žurim u kupaonicu. A njen me glas i dalje prati, ne napušta me, ne mogu mu umaći.
- Gad jedan! – istresa Ljubica, moja zakonita, sav bijes kojeg ona oduvijek, odavno to znam, pažljivo prikuplja i čuva, s ljubavlju ga njišući u grudima. – Iz dana u dan pijanči i spava, spava i pijanči i ni za što drugo ne mari. Gdje su mi oči bile, kad sam …
Zatvaram vrata kupaonice i o otvaram slavine puštajući da voda teče: šum je to koji „ubija“ riječi s one strane vrata. Više ne dopiru do mene i osjećam olakšanje, dok se naginjem nad zahodskom školjkom, grleći je poput drage i zabranjene ljubavnice, istresajući želučanu kiselinu iz sebe, nalazeći trenutno olakšanje. I tuš pomaže, bolje se osjećam perući sa sebe trodnevnu pijanku, ali glavobolja me ne napušta, tutnje bubnjevi, udaraju čekići.
Oklijevam izaći iz kupaonice, suočiti se sa Ljubicom. Ne bojim se nje same, ali njeno neumorno brbljanje bez kraja i konca razdire mi um i dovodi do očaja. Ne podnosim to, jednostavno ne podnosim, pa često uvrebam priliku i umaknem iz stana, dok Ljubica obavlja svakodnevnu kupovinu. U tim sretnim i mirnim jutrima, na brzinu ustajem, istuširam se, brijanje zanemarim, srknem malo kave i paleći prvu cigaretu tog dana bježim iz stana, žureći u kafić, žureći na prvo piće koje će mi pomoći razbistriti misli, smiriti uzdrhtale živce, skinuti sivu koprenu mamurluka.
Ali jutros nemam sreće, uspavao sam se, tijelo je zahtijevalo odmor, pa duboko uzdahnuvši, otvaram vrata kupaonice, prolazim kratkim hodnikom i ulazim u dnevnu sobu spojenu sa kuhinjom u kojoj Ljubica bijesno reže nedužno pile, zamišljajući, siguran sam u to, kako sam to pile ja koji bespomoćno ležim ispred nje.
- Ah, evo te! – dočeka me ona, a crne joj oči sijevaju: podvlači ljutite riječi širokim zamasima oštrog noža. – Gospodin se naspavao. Oživio je. U jedanaest sati. Pa i to je uspjeh, je li? Još možeš …
- Molim te, nemoj – tihim je glasom zamolim, uzimajući šalicu i ulijevajući sad već ohlađenu kavu koju je skuhala Ljubica.
- Smeta te moj glas? – zajedljivo pita Ljubica: oči joj bijesno plamte, a usta trzaju. – Sve ti smeta kod mene, je li?
- Nije … - počinjem s obranom.
- Što nije? – prekida me Ljubica. – Nije istina? Tri si dana pijančio! Je li istina? Tri te dana nije bilo! Je li istina? Reci! Je li istina?
Unaša mi se u lice i zbog toga ustuknem, pružajući uzdrhtalu ruku sa šalicom između nas, slab, ali bolje nego nikakav štit.
- Budi muško i priznaj! – viče Ljubica sad već sasvim glasno, gubi kontrolu nad sobom, očito mi je to, dobro je poznajem. – Uvukao si rano jutros u kuću k'o lopov, dopuzao u krevet, smrdeći na sva pića ovog svijeta i …
Svaka me njena riječ pogađa i reže mi živce poput najoštrijeg skalpela. Tresem se. Ne mogu to podnijeti, moram umaći tom glasu, njenom crnom pogledu, neumoljivoj bujici koja teče iz nje.
Ispijam kavu i odlažem šalicu na stol i palim cigaretu, već krećući prema vratima stana. Van, što prije van, što dalje od te jednolične neumoljive buke koja mi kida živce. Ali Ljubica ima druge planove: staje točno ispred mene i lijepo vidim, usprkos glavobolji groznog mamurluka, kako joj oči divlje sjaje, nema u tom crnilu nimalo samilosti, samo mržnja, gola mržnja i grozna nakana koja se upravo porađa u uzdrhtalim grudima Ljubice.
Zamahuje nožem, onim nožem kojim je maloprije rezala pile i za kojeg znam da je đavolski oštar, zamahuje prema meni i prisiljen sam odskočiti unazad, prema kuhinjskom prozoru, udaljujući se od vrata koja bijeg u spas znače.
- Smiri se! – kažem joj sad već sasvim ustuknuvši, stražnjicom naslonjen na rub niskog prozora, izbjegavajući njene zamahe nožem, nisam uplašen, još ne shvaćam dramu kojoj prisustvujem, u kojoj sam jedan od glavnih aktera. – Daj se smiri, molim te!
Ne čuje me. Ljubica me ne čuje. Uz neljudsko potiho šištanje, koje joj se izvija iz grla, jurne prema meni upirući oštricu noža u moj vrat. Izmičem se, odskačem i udaram je u lice koje joj je poprimilo sasvim luđački izraz. Ona i dalje potiho reži i juriša na mene, baš kao da je nisam udario, ali se zbog slijepog bijesa sapleće, nož u njenoj ruci prozuji zrakom tik uz moje lice, Ljubica za njim i nestaje uz neljudski krik …
Dugi crni trenutak stojim mirno, drhtim i dašćem, pokušavajući shvatiti što se dogodilo, čemu sam upravo prisustvovao. Znoj me oblijeva, dok unezvijereno gledam u prozor i malo po malo neumoljiva stvarnost prodire u moj uznemireni um: ponesena inercijom tijela, Ljubica je izletjela kroz prozor i …
Još ne vjerujem u očito, pa oklijevajući prilazim prozoru i oprezno, uplašeno, naginjem se preko njega i gledam dole u bezdan pet katova, na sivi pločnik i Ljubicu na njemu, a oko Ljubice crvenilo, a oko svega toga radoznali i uzbuđeni prolaznici.
Odmičem se od prozora, dok u meni urla samo jedna misao: „Piće, potrebno mi je piće!“
Misao koja briše sve ostalo. Ništa drugo nije važno.

Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: svađa


- 17:15 - Budi (3) - Iskren - #

22.07.2021., četvrtak

Most


Most


Slučajnost je htjela da baš u tom trenutku, kad ga je prva velika i topla kap kiše pogodila u čelo, pogledao na sat „garmin“: jedanaest je kilometara iza njega. Vilko se sretno nasmiješi: ako se sad okrene i počne vraćati, biti će to lijepih i dobrih dvadeset i dva kilometra istrčanih ovog ranog ljetnog jutra, dok čitava okolina oko Vilka stenje zbog vrućine i o ničemu drugom ni ne govori. Svi se žale, kukaju, plaču, i naravno, čuvaju se svake imalo jače aktivnosti.
„Bilo bi to smiješno, da nije tragično“, znao je govoriti Vilko još uvijek pod dojmom istrčane rute, dok je primjećivao podsmješljive poglede stalnih gostiju kafića pored koje bi otpočinjao s trčanjem i gdje bi završavao, promatrajući trbušaste goste koji su mu uzvraćali pogled. Znao je, da ga smatraju ludim, ali nije mario zbog toga. Zbog malo čega je Vilko mario, osim zbog samog trčanja.
I onda ga pogodi još jedna kap, velika i topla i Vilko podigne pogled uvis i umjesto plavog neba, kakvog je vidio prije sat vremena, na samom početku trčanja, ugleda crnilo nabubrenih oblaka, bremenitih kišom, prijetećih, kovitlajućih i tek sad osjeti vruć vjetar na licu i shvati: oluja samo što nije započela svoj mahniti ples.
„Moram se vratiti“, pomisli okrećući se i počevši lagano trčati sivom cestom uzbrdo. Zrak je odjednom postao vruć i težak i Vilko se radovao skretanju sa ceste i trčanju uz rijeku kroz zelenilo, jer tu se lakše disalo i koraci kao da su bili lakši i brži.
A onda je počeo prolom: nebo se sasvim zacrnilo i otvorilo i kiša više nije padala, jednostavno se u naletim sručila na tlo, poput velikog mokrog tepiha i sve je oko Vilka, pa i sam Vilko, istog časa bio sasvim mokar i klizav i disanje mu postalo teško. Protrčao je pored spaljenog stabla, kad je prva munja sijevnula i poput zmije zavijugala ispred Vilkovih nogu, izgubivši se u žednoj travi koja je pomamno upijala vlagu. Koraci su postajali teški, prije samo pola sata ugodna staza za trčanje pretvorila se u mukotrpnu i vrlo klizavu blatnjavu nepriliku.
I onda, posljednji udarac: mosta više nije bilo! Ustvari, most je bio i dalje tu, ali više nije mogao služiti svrsi: pomahnitala bujica rijeke otkinula je jedan dio mosta i ponijela ga sobom u svom pohlepnom muljevitom orgijanju snage.
Što sad? Kako se vratiti kući? Preko mosta ne možeš, a drugim putem … Vilko se ružno isceri prema nebu s kojeg se slijevala kiša: okolnim putem znači istrčati ukupno oko trideset kilometara, a po ovakvom vremenu i ovakvom terenu …
- U vražju mater! – reče Vilko glasno prema nebu, prkosno podigavši glavu uvis, dok mu se kiša slijevala niz lice miješajući se sa znojem. – Što je, tu je. Moram izdržati. I hoću izdržati!
Lagano se pognuvši, štiteći lice od krupnih kišnih kapi, počeo je trčati uzbrdo, sivom i vijugavom cestom niz koju se slijevala bujica noseći sobom sitne šumske otpatke. Izbjegavao je potoke koji nisu bili potoci već male muljevite rijeke i sretno se nasmijao kad je konačno stigao do mjesta na kojemu će ući u šumu, pa početi trčati uz tešku uzbrdicu koja će ga približiti kući, jer nakon nje, ove teške uzbrdice, koja je sad i blatnjava, klizava i koja kao da je postala žutom rijekom, slijedi spust i moći će odahnuti.
Još jedan pucanj groma u Vilkovoj neposrednoj blizini ga trgne i prisili na ubrzanje koraka, iako je osjećao kako ga snaga napušta, nije bilo još mnogo dinamita u njegovim nogama. Promočene su tenisice tužno šljapkale i kao da su se žalile, a Vilko je grabio vruć i vlažan zrak pohlepno otvorenih usta.
„Još samo ovaj mali napor“, tješio je samog sebe, osjećajući kako mu umor vlada tijelom, prijeteći ga sasvim osvojiti. Da popusti? Skloni se pod neko stablo dok nevrijeme ne popusti? I što će onda? Leći i čekati da oluja i kiša prestanu? Ne dolazi u obzir!
Još je jednom, po tko zna koji put tog teškog, mokrog olujnog ljetnog jutra posegnuo u svoju dubinu i izvukao još malo snage za koju nije ni znao da je ima, pa savladao brdo i stigavši na klizavi vrh, osjeti olakšanje i sreću i počne se lagano i oprezno spuštati nizbrdo, dok je blatnjava bujica žuborila oko Vilkovih tenisica. Ispod Vilkovih nogu sad je i opet bio asfalt, tvrd, ali ravan i bilo je lakše trčati ne bojeći se iščašenja noge zbog krivog doskoka.
I baš kao u nekom lošem filmu, točno u trenutku kad se Vilko nakon višesatnog trčanja pod ekstremnim uvjetima konačno dočepao cilja, stigavši pred zgradu u kojoj je stanovao i odakle je ovog jutra otpočeo odiseju trčanja, kiša prestane, kao da ju je neki div ogromnim nožem odrezao, a u daljini se pojavi prvi nagovještaj sunčevih zraka.
- Jedva – promrsi samom sebi u bradu Vilko. - Da je trebalo još samo kilometar …
Nije završio rečenicu: pognutih ramena, shrvan teškim iznenadnim umorom, ali sa osmijehom zadovoljstva, uđe u zgradu, prema stanu, prema tušu, prema olakšanju, prema odmoru …

Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: gromovi


- 17:20 - Budi (3) - Iskren - #

29.06.2021., utorak

Zov


Zov

Istog trena kad sam se probudio tog ranog ljetnog jutra, znao sam: danas je taj dan! Osjetio sam to u svakoj svojoj pori, a grudi mi se uzbuđeno napinjale od iščekivanja. Već dugo vremena nisam osjetio „zov“, gotovo je prošla čitava godina od posljednjeg puta, kad sam se probudio u samo praskozorje i iskočio nestrpljivo iz kreveta, u želji što prije udovolji zovu.
Ovog jutra nisam žurio. „Polako“, govorio je nijemo glas u meni: „Čitav je dan ispred tebe. Strpljivo, naći ćeš je, znaš da hoćeš, osjećaš to čitavim svojim bićem. Ne brini, naći ćeš je!“
Znao sam da je unutarnji glas u pravu, nikad se uzalud nije budio u meni i govorio mi. Uvijek samo tih posebnih dana, koje sam živio punim životom slasti i strahopoštovanja, ali koji su me isto tako užasavali. Sad već mnogo manje nego prije nekoliko godina. Kad sam prvi put „začuo“ taj nijemi glas u svojoj uzdrhtaloj utrobi, koji je bio „zov“, a kome nisam mogao odoljeti i kojeg nisam odmah prepoznao, sve se zaledilo u meni. Plitko sam disao, a ledene graške znoja bisernim su potocima se slijevale niz moje prestravljeno lice.
Dugo sam zurio u svoje lice koje mi je luđačkom snagom uzvraćalo pogledom iz zrcala, sa nevjericom primijetivši kako mi se čak i pogled ledeni. Moje inače tople plave oči, postale su zelene, ledene, mrtve, podsjetivši me na zmijski pogled. „Zov“ me pretvarao u predatora.
Nakon tog prvog puta, pošto sam udovoljio „zovu“, učinio ono što sam morao, ono što nisam smio izbjeći, drhtao sam nekoliko dana i noći očekujući ponovni „zov“, ali kako je vrijeme odmicalo, a „zov“ se nije javljao, počeo sam polako zaboravljati i prestati očekivati. Potisnuo sam sjećanje duboko dole, zakopao ga u najvećoj pustoši mog uma i zabranio mu izranjanje na površinu. Mislio sam, da sam pobijedio. Prevario sam se.
Jutros se nisam uzbudio zbog „zova“, naprotiv, pomalo sam mu se i obradovao. Sedmi se put „zov“ javlja, sedmi me put poziva i ja ću mu se sedmi put odazvati. Danas kao da imam više sreće nego prijašnjih šest puta: dobio sam prije nekoliko pozivnicu za neko druženje koje me nimalo nije privlačilo, ali za koje sam znao da će privući hrpu mladih djevojaka plave kose, jer ne smije boja kose biti drugačija, samo plava, prirodno plava, bolje reći „žuta“, žuta kao klasje žita.
Izabrati ću jednu i omamiti je riječima, laskajući joj pažljivo i uporno, sve dok ne podlegne mom šarmu. Rječit sam, još nikad nisam omanuo, pa neću ni večeras. Pun samopouzdanja žurim prema večeri, prema onom primanju, a koje će mi poslužiti da je nađem, da je izaberem. U mislima sam već prstima prolazio kroz gustu kosu koja podsjeća na polje žita, dok se djevojka privija uz mene, ustreptala od želje. Kad me bude najviše željela, u trenutku kad mi se bude sasvim otvorila, predala, raširivši širom noge i nudeći mi svoju toplu i vlažnu nutrinu, učiniti ću to!
Zabiti ću joj bodež, odmah ispod uha, u najmekši dio vrata, bodež srebrne drške kojeg skrivenog držim ispod madraca, tako da ga one koje, kad začujem „zov“ dovodim k sebi, ne mogu primijetiti. Večeras će se to dogoditi po sedmi put.
Sedam, to je moj sretni broj!

Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: ubod


- 17:49 - Budi (2) - Iskren - #

30.05.2021., nedjelja

Aktiviranje života


Aktiviranje života


Jednog je dana sve bilo kako treba, normalno, barem sam tako u svojoj ludosti mislio, a drugog dana ništa nije valjalo i sve je trebalo promijeniti. Zbog nje. Ušetala je u moj život dok sam stajao za šankom, u jednom mi ruci bila čaša, u drugoj cigareta, kad je ušla u lokal i okrznula me mirnim i tamnim pogledom, oštrim, a blagim i čaša je u mojoj ruci zadrhtala, ledene su kocke zveknule udarivši u stakleni zid. Promijenio sam se: više nisam bio isti, osjećao sam to i osluškivao napeto svoju unutrašnjost koja se poput podivljale plime uzdizala i spuštala, dok sam gledao u njenu kruškoliku pozadinu sapetu u uskoj i crnoj haljinici.
Zaljubio sam se. Istog trena, upravo tu, u kafiću „Zagreb“, gotovo na sredini Korza, a koji je odavno preimenovan kradući mi djelić uspomene. Prošla je kroz čitavu malu i usku prostoriju, očito tražeći nekog, pa se okrenula i uputila ka izlazu, ulazeći u moj život.
- Molim te, nemoj otići – rekao sam ispriječivši joj se na putu, dok su ostali gosti, a kafić je kao i uvijek bio dupkom pun, nezainteresirano ispijali svoja pića uz razgovore. – Ne bih to mogao podnijeti. Mislim da si najljepša djevojka koju sam vidio u svom životu.
Nasmiješila se, lijepo joj se lice ozarilo, crne oči zaiskrile, a usnice, vlažne i meko crvene razvukle se u osmijeh prihvaćanja komplimenta. Što je najvažnije, zaustavila se pored mene, ispred mene. Desnim se bokom približivši šanku, dok sam u njenu bijelu bluzu koja je prikrivala, ali nije skrivala, njene dražesne obline.
- Podnio bi moj odlazak – rekla je, ali rekla je to meko, osmjehujući se, dajući mi do znanja da moj osjećaj možda i nije samo moj osjećaj.
- Možda – rekao sam. – Ali ne bih volio to otkriti. Što želiš popiti?
- Kavu, molim – rekla je. – Samo običnu kavu.
„Obična kava za neobično lijepu djevojku“, sjećam se da sam pomislio, dok sam rukom davao znak šankerici koju sam dobro poznavao. Gotovo da nisam mogao povjerovati svojoj sreći: takva krasotica u mom društvu, a večer je bila mlada, topla, proljetna i obećavajuća.
U tom se trenutku zubati zeleni zmaj dužnosti spustio na moje lijevo rame i ja nisam mogao izdržati: Morao sam pogledati na sat. Naravno, ljepotica je to primijetila.
- Što je? – upitala je s osmijehom, dajući mi do znanja kako mi ništa ne zamjera. – Već sam ti dosadila?
- Oprosti – brzo sam rekao. – Provjeravam koliko vremena ću moći provesti sa tobom. Tek sam te upoznao, a već …
Nisam završio rečenicu, pustivši je da besmisleno visi u zraku zasićenim dimom cigareta. Očarano sam gledao u njeno lijepo lice i najradije bi je zgrabio, privukao u zagrljaj i nikad je više ne bih pustio. Čitao sam i slušao o ljubavi na prvi pogled i uvijek sam smatrao to budalaštinom, bapskim pričama, a sad, a sad se tresem od navale adrenalina, sve u meni gori i pati i uživa, sreća i nesreća isprepliću se i radujem se tom novom nepoznatom osjećaju koji me obuzima i bojim ga se i proklinjem ga, jer iz dubine svoga „ja“ naslućujem dolazak patnje, ali i patnju ću voljeti, ako će ona mene voljeti, ako patnja uz nju ide, sve primam, svemu se radujem. Sve ostalo je nevažno, ne postoji, nije me briga, samo ona, samo taj crni blješteći pogled, samo ona …
Šankerica, moja poznanica, položila je šalicu kave na šank i djevojka je malo otpila, gledajući me crnim očima preko ruba šalice.
- Moraš negdje ići? – upitala je meko, lagano, bez zvuka, odlažući šalicu.
- Na brod – kiselo sam odgovorio. – Partenca je … isplovljavamo u dvadeset i jedan sat i svi moramo biti na brodu dva sata prije. A to je …
- Uskoro! – rekla je i pogledala na moj sat primivši me za ruku, pokret zbog kojeg sam zadrhtao, a ona ga osjetila i osmjehnula se zbog toga. – Pomorac, dakle.
- Pomorac, da – priznao sam. – Sada bi dodao, nažalost.
- Nemoj – rekla je tiho, a ja sam osjetio nešto neobjašnjivo što je izviralo iz nje i obavijalo se oko mene i nikad prije nisam bio sretniji i tužniji nego u tom trenutku. – Ispratiti ću te do ulaza u luku.

- Ime mi je Marlena – rekla je ispred samo ulaza u luku, kad smo se zaustavili, jer ona nije smjela dalje. - - Kao Dietrich, glumica. Lako je za pamtiti.
- Nemoguće mi je zaboraviti, Marlena – rekao sam.
Nasmiješila se. Trenutak smo tako stajali, jedno nasuprot drugom, dok nas je ulična svjetiljka obasjavala, sunce je upravo zašlo, carinik nas je iz svoje kućice znatiželjno, a opet ravnodušno gledao, naviknut na slične prizore.
Privukao sam je k sebi, blago joj obuhvativši ramena, a Marlena je zakoračila prema meni i priljubila se uz moje grudi i tako smo prestali biti ona i ja, postavši „mi“, jedno, a poljubac je trajao i trajao, i onda sam se, skupivši svu svoju snagu otrgnuo iz najljepšeg zagrljaja svog života i okrenuo Marleni leđa, ne želeći da ona vidi moje suze i zamagljenim pogledom počeo se brzo udaljavati od nje, od Marlene, od ljubavi, od sreće, od života, od razloga mog postojanja, od …

Ne znam što se dogodilo sa Marlenom. Vrativši se sa plovidbe dugo sam je vremena nastojao pronaći. Nisam uspio. Ostao sam samac, neki bi rekli „ženomrzac“, ali mislim da nisam ženomrzac: jednostavno, niti jedna žena koju sam poslije Marlene upoznao, nije Marlena.

Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: Ljubav na prvi pogled


- 18:29 - Budi (5) - Iskren - #

25.05.2021., utorak

Marija moje mladosti


Marija moje mladosti


Obično bi je čekao ispred škole, naslonjen na zid jedne druge škole, pušeći i nestrpljivo očekujući žuboreću rijeku učenika koja bi bujicama nadirala iz sivo-smeđe zgrade u kojoj bi konačno odjeknulo zvono, oglašavajući kraj nastave. Kad bi je konačno ugledao među mnoštvom, radosno bi se osmjehnuo, povukao još jedan dim i odbacio cigaretu.
Marija bi mi prišla, osmjehujući se dok bi mi laganim korakom prilazila, pa se privila uz mene nudeći mi usne na koje bi spustio lagan lepršav poljubac: strast smo čuvali samo za sebe i nismo je javno pokazivali. Stid ili nešto drugo, možda samo sramežljiva mladost, ne znam, nisam siguran, ali toga smo se pravila uvijek pridržavali. Privukao bi je k sebi obgrlivši joj krhka ramena, istovremeno uzimajući joj knjige iz ruku, kao da su tonu teške: mali znak pažnje.
Lagano hodajući krenuli bi prema parku, prema onom „našem“ naročitom mjestu, kojeg smo nazvali „drvo za vješanje“, jer sa najviše grane lovorovog tri metra visokog stabla, njihao se konopac kojeg je netko iz tko zna kojeg razloga, tu vezao, ostavivši ga vjetru, suncu, kiši, nama. Voljeli smo to stablo, Marija im ja, voljeli smo i „vješala“ i svaki put bi se Marija naslonila na deblo, koje je još uvijek bilo nejako, pa se savijalo pod našim tijelima, jer ja bi se privio uz Mariju, ljubeći je požudno, jer sad smo bili sami, okruženi samo parkom, šutljivim stablima koja su nam pružala zaštitu od možebitnih radoznalih pogleda i dopuštali smo strasti da se slobodno razmaše.
Osjećao bi pod svojim dlanovima, milujući joj meke dojke, kako joj srce uzbuđeno tuče, udara u divljem ritmu, dok bi joj se sladostrasni jecaji otkidali s mekih usnica, kad bi je nakratko prestao ljubiti. Pamtim i plamteći pogled Marijinih crnih očiju, kad bi me pri kraju maženja, dok bi se strast stišavala, gledala ravno u oči i uvijek, baš uvijek, milovala mi lice uzdrhtalim prstima, povremeno mi poklanjajući poljubac, strpljivo čekajući da ponovo ovladamo sobom.
- A sad me otprati kući – uvijek bi rekla. – Već je prilično kasno.
Osamnaest mi je godina bilo, Mariji sedamnaest i bili smo uvjereni krajem tog proljeća, da ćemo zauvijek ostati zajedno. Nezamislivo je bilo sve drugo. Ali …

… buđenje je bilo dugotrajno i teško, jer prošle sam noći vrlo kasno legao, pa sam negodujući i s mukom otvorio oči i ugledao oca kako sjedi na mom krevetu i pritišće mi rame.
- Probudi se već jednom! – oštro je rekao, ali bez ljutnje u glasu. - Dobio si telegram. Zovu te na ukrcaj.
- Ne idem ni na kakav ukrcaj! – ljutito sam rekao, a u umu mi titrala slika Marije, moje Marije, moje ljubavi. Do vraga i oni i brodovi!
- Smiri se – blago mi je rekao otac. – Moraš se odazvati. I ne brini, ona će te čekati.
Bilo je to prvi put da mi dao do znanja kako ima uvida u moj ljubavni život. Mislio sam da ništa ne zna o Mariji, da je Marija moja tajna.
- Kako ću … - počeo sam i prekinuo se, dok su mi se misli divlje kovitlale.
- Otići od nje? – upitao je moj stari osmjehujući se. – Ne brini za to: oduvijek su muškarci odlazili od žena zbog raznih potreba i oduvijek su ih žene čekale.
Bio je u pravu, naravno, znao sam to, a opet …
Trenutak kasnije sam pomislio na nove zemlje koje ću imati prilike upoznati, nova mora, nove uzbudljive doživljaje i sve je to nekako ublažilo neminovni rastanak sa Marijom, mada ne sasvim: tračak boli ostao je u meni, miješajući se sa uzbuđenjem odlaska, novih avantura. Osjećao sam krivnju zbog toga, jer otići od Marije …

Sedam mjeseci kasnije ponovo sam čekao Mariju ispred škole, ponovo pušeći, ovog puta američku cigaretu. Ponovo sam gledao već odavno poznati prizor kako đaci uzbuđeno žagoreći izlaze iz školske zgrade, pogledom tražeći nju, Mariju, njenu vitku figuru s kratko podsječenom crnom kosom. Nestrpljivo sam zapalio još jednu u nizu cigaretu, kad sam je ugledao.
Hodala je između dviju prijateljica i nešto im govorila, na što su se one, njene prijateljice, veselo kikotale. Kosa joj je bila još kraća nego li sam se sjećao i znao sam, da je bila na još jednom šišanju: šišala se često, njegujući jednu te istu kratku frizuru koja mi se silno dopadala.
Onda me ugledala: osmjeh joj je zamro na lijepom licu, crne oči još više potamnjele i dobacivši nešto prijateljicama, krenula prema meni.
- Tu si – rekla je meko.
- Jesam – odgovorio sam grleći je: nismo se poljubili.
- Kad …? – upitala je.
- Prekjučer smo stigli – rekao sam i čvrsto je privio uz sebe. – Nisam mogao prije izaći, bio sam dežuran na brodu. Sad sam tu i slobodan do sutra ujutro.
- Nećemo se odvajati – rekla je Marija i pogledala me u oči, odvajajući se od mene, kliznuvši iz mog zagrljaja. – Idemo kod mene, sama sam.
- A starci?
- Ne brini – odgovorila je uz vragolasti osmjeh.- Neće ih biti još dva dana.
- Dovoljno! – rekao sam sretno, uzbuđeno, uzimajući Marijine knjige kao što sam to već mnogo puta učinio, pa smo zagrljeni krenuli prema „našem“ parku, i kroz park do Marijine kuće, lagano, ne žureći, namjerno odgađajući trenutke uživanja, znajući da će nam tako biti još bolje, još ljepše, još …

Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: ljubav


- 15:56 - Budi (11) - Iskren - #

12.05.2021., srijeda

Bračni problem


Bračni problem


Marica skrene pogled s Mirka, svog supruga i zagleda se u nepostojeću točku iza Mirkovog tjemena. Već nekoliko dana osjeća Mirkov nemir, za kojeg nema objašnjena. Mirko kao da je preko noći prestao biti Mirko, onaj Mirko s kojim je provela najveći dio svog života koji nije uvijek bio lagan, ali kojeg se nikad ne bi odrekla, sa kojim je bila zadovoljna. Dvoje djece, dva sina, koji su sad već muškarci sa svojim obiteljima, podigli su Mirko i Marica i sad kad ozbiljna starost kuca na njihova zajednička vrata Života, kao da se preko noći nešto promijenilo. A Marica je mrzila promjene, bojala se promjena.
Već čitav tjedan svako bi jutro Mirko ostajao kući, sjedio u dnevnoj sobi, polako ispijao kavu koju bi mu servirala Marica i pogledom bludio prema balkonu, prema proljetnom plavom nebu. I šutio. A nekad, prije samo nekoliko dana, Mirko bi ustao oko 7 sati, polako ispio kavu koju bi mu skuhala njegova Marica, pa izašao iz stana, prethodno pomilovavši Maricu po izboranom licu i rekavši:
- Odoh sad prošetati, stara moja. Naći se sa svojim prijateljima.
- Zabavi se – odgovorila bi Marica uvijek. – Ručak će biti gotov u uobičajeno vrijeme.
Mirko bi izašao, prošetao oko trideset minuta i zatim svratio u obližnji kafić u kojemu je vječno sjedilo Mirkovo uobičajeno društvo. Tu bi naručio još jednu kavu, vrlo rijetko pivo, pa bi kratio vrijeme do trenutka kad bi bilo vrijeme povratka kući, k Marici, na objed, koji bi uvijek bio ukusan i poslije koga bi Mirko s uživanjem ispružio se na kauču, uključio televizor i bez pažnje gledao slike koje su se izmjenjivale i osluškivao govor, a da ga pravo nije ni shvaćao. Kolotečina. Svakodnevna, koju je Marica voljela iznad svega.
A sad ovo! Mirko ujutro ostaje u kući, namršten je, ne razgovara, pogled mu je prazan, a Marica zbog toga svakog dana sve više zbunjena. Htjela bi ga upitati, što to ne valja, pa je Mirko toliko neraspoložen? Je li ona nešto skrivila? Ili mu se nešto vani dogodilo? Ali svaki put, kad bi zaustila postaviti pitanje i konačno razbiti tu napetost, neki bi je unutrašnji glas zaustavio: „Budi tiho, Marice“, šaptao je taj glasić u njoj. „Progovoriti će Mirko kad kucne čas. Samo strpljivo.“

- Ovako više ne ide! – odjednom glasno reče Mirko i ustane, a Marica, zanesena svojim mislima, uplašeno se trgne, ali odmah zatim i osmjehne: progovorio je!
- Što to? – brzo upita.
- Sve ovo! – Mirko zamahne rukom obuhvativši njihov stan i zgradu i grad i čitav njihov život. – Sve ovo! Svaki dan isto. Da poludiš!
- A što bi ti htio?
- Malo promjene.
- Pa izađi, nađi se sa prijateljima i …
- I što onda? – prekine je Mirko razdražljivo. – Da slušam njihove mudrolije? Svi znaju sve o tome kako treba državu voditi, znaju što će se dogoditi … ma sve znaju, glupani jedni, jedino ne znaju da uzalud žive. Ako je to život što ga oni, a i ja zajedno sa njima, vodimo.
- Rekla sam ti – pomirljivo će Marica. – Promijeni nešto.
- Da znaš da hoću! – Mirko se sanjalački osmjehne, a Marica se uplaši tog osmjeha kojeg se prisjetila iz davnina, dok su oboje bili mladi, dok su se zabavljali i uživali u bezbrižnosti: Mirko bi se tako osmjehnuo svaki put kad bi se odlučio na nešto što je Marica držala drskom ludošću.
- Hoćeš li još malo kave? – upita ga tiho, nastojeći skrenuti Mirkove misli.
- Neću! – odreže Mirko. – Ne treba mi kava. Treba mi promjena. I sad ću upravo to učiniti.
- Što to? – sa strahom upita Marica.
- Promijeniti ću način života. Neću više odlaziti mlatiti praznu slamu sa ostalim penzionerima. Dosta je toga bilo.
- Nego? – upita Marica gledajući ga sa čuđenjem: tako odlučnog Mirka dugo nije vidjela, radovala se tome i ujedno se toga pribojavala.
- Idem kupiti tenisice – reče Mirko. – Staru trenirku imam, samo mi tenisice trebaju i počinjem sa hodanjem i trčanjem.
- Trčanjem? – zapanji se Marica. – Prešao si šezdesetu i ti bi trčao. Što je tebi?
- Godine su samo broj – reče Mirko frazu koju je negdje čuo i nesvjesno upamtio. – Često vidim čovjeka starijeg od sebe kako ujutro trči, dok mi sjedimo u kafiću i pijemo kavu uz prazne razgovore. Kad može on, mogu i ja!
- Ali … - započne Marica, ali je Mirko pokretom ruke ušutka.
- Odlučio sam! – reče odrezavši riječi. – Nećeš me odgovoriti. Već sam i izabrao tenisice. Krasne su i dobro mi prianjaju uz nogu.
- Probao si ih već? – sa čuđenjem upita Marica.
- Jučer – reče Mirko osmjehujući se. – Šesto kuna, ali vrijede.
- Šesto …!!! – zapanji se Marica. – Jesi li ti lud? Toliko …
- Ah, ne dramatiziraj! – prekine je Mirko. – Više neću odlaziti u kafiće i tih šesto kuna brzo će se nadoknaditi.
- Ali šesto kuna … - tiho reče Marica i potegne najjači, kako je ona mislila, argument. – Ali ti se nikad nisi bavio sportom!
- Ne misliš li onda – uz vragolasti joj osmijeh uzvrati Mirko – da je konačno vrijeme da se počnem baviti?
Marica se zagleda u njega, ne znajući što odgovoriti na to, a Mirko iskoristi priliku, pomiluje je po izboranom licu, pa izlazeći iz stana dobaci:
- Odoh sad prošetati, stara moja. I u kupovinu.
Vrata se za Mirkom tiho zatvore, a Marica ostane sama u hodniku, osjećajući tu samoću i u nevjerici vrteći glavom. Život još uvijek pruža iznenađenja. Pa, ako to njenog Mirka usrećuje …


Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: brak i mrak


- 18:15 - Budi (8) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2021  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12