29.05.2020., petak

Fantomski susret


Fantomski susret

Jutro je osvanulo sunčano i toplo i naprosto je zvalo na izlazak iz kuće i Vilko nije oklijevao: nakon dvije kave i pola litre vode, koju je ulio u sebe u vremenskom rasponu od trideset minuta, bio je spreman istrčati i “odraditi” svoju uobičajenu osam kilometara dugu rutu. Sve je tog jutra “štimalo”, čak mu je i “garmin”, sportski sat, za tili čas “uhvatio” satelitski signal, što mu baš i nije bio običaj, primoravši iznenađenog Vilka na lagano trčanje uzbrdo.

Uzbrdica nije bila predugačka, samo oko petsto metara i Vilko ju je sasvim lagano i ne žureći pretrčao, žmirkajući na jutarnjem suncu koje ga je udaralo u oči. Na vrhu uzbrdice je zastao, provjerio vrijeme, ispuhao nos i počeo se lagano spuštati nizbrdo, ne žureći, dozvoljavajući mišićima da se ugriju i da ga oni sami pozovu na ubrzanje tempa.

Misli su mu vrludale, kao i obično u takva topla jutra, kad bi se osjećao dobro, orno, kad bi postajao gladan kilometara i kad bi ih sa uživanjem gutao. Drhtaji radosti zatreperili su mu mišićima, kvadricepsi zapjevali neumornošću i Vilko je radosno trčao zaboravljajući na umor. Osjećao se lagano, gotovo bez težine i mislio je, da bi u ovakvom stanju mogao trčati u beskonačnost. Znoj mu se slijevao niz lice, ali nije mario, nije ga brisao, dopuštajući suncu da ga osuši.

Točno u tom trenutku, savršeno-običan dan, jer za Vilka su i takvi dani bili mogući, dani kad bi neumorno trčao ne osjećajući napor i osjećajući se umalo besmrtnim, dakle upravo u tom trenutku, ugledao je Wind i savršeno-običan dan pretvorio se u neobjašnjivo-neobičan dan, ali onda to još nije znao. Zaprepastio se: pojma nije imao da i Wind ponovo trči i njena mu je krupna pojava izmamila osmjeh na lice i počeo je polako usporavati, očekujući da i Wind isto postupi. Sunce joj je udaralo u oči i Vilko je lijepo vidio kapljice znoja na njenom licu, iako je bila udaljena od njega približno dvadeset metara. Višak kilogrema otežavao joj je trčanje i to se ogledalo na licu Wind.

– Hej, koga se to vidi! – dovikne Vilko.

– Pozdrav Vilko! – uzvrati ona i onako krupna počne polako, na veliko čuđenje Vilka, prelaziti cestu udaljavajući se od Vilka.

Ne prekidajući trčati, Vilko je začuđeno gledao za Wind i prisjećao se njihovog zajedničkog polumaratona, istrčanog pod žarkim suncem prije nešto više od dvije godine i mnogim žalopojkama Wind, ali usprkos svemu istrčanim! Zašto je sad prešla na drugu stranu cestu? Vilko je želio da se Wind zaustavila, da su izmijenili po koju riječ osim pozdrava, da joj reče riječi ohrabrenja, ali i da joj kaže kako ga silno raduje njen trening, jer mislio je da je odustala, “bacila koplje u trnje”, kako se Vilko slikovito izražavao i ovo je bilo prijatno iznenađenje, vidjeti Wind na stazi, znojnu, ali tvrdoglavu …

Ostatak treninga je “odradio”, ali je i pod tušem neprestano mislio na Wind i njeno čudno ponašanje. Žene, mozgao je Vilko uživajući pod mlakim mlazom vode: tko li može shvatiti žene? Čas ti se smiješe, a sekundu kasnije okreću glavu od tebe … žene, ah žene …. prisjećao se zažarenog lica Wind na onom njihovom zajedničkom polumaratonu, umornog i jadnog, a koje je bljesnulo srećom istog trenutka kad su konačno prošli kroz cilj. Divan doživljaj! Nezaboravan.


Prebacujući podatke treninga na “facebook”, primijeti da je i Wind prisutna, pa odmah napiše u “messages”:

“Što ti je bilo? Zašto si pretčala na drugu stranu ceste?”

“O čemu to govoriš?”

“Znaš ti vrlo dobro”.

“Ne, ne znam” ….

Riječ po riječ, nakon mnogo izmjenjenih poruka, Vilko je prihvatio Windinu tvrdnju: nije nju sreo na treningu. U početku je mislio da ga Wind zavitlava, svima je poznata kao velika šaljivica, ali nakon nekog vremena, Vilko joj je, iako teško, jer kako ne vjerovati vlastitim očima, povjerovao. I konačno, ali ne manje važno, Wind mu je prijateljica, a prijatelji ne lažu jedno drugo: mora joj vjerovati.

Koga je onda sreo? Netko je to bio? Pa nije ugledao duha, zar ne? Duhovi ne dobacuju pozdrave. Uostalom, u duhove niti ne vjeruje. Što se dogodilo tog jutra??? Je li se to njegov, Vilkov um poigrao s njime? Ako jest, zašto se poigrao?

Pitanja i dalje titraju, odgovori uporno izostaju.

Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: trk


- 17:19 - Budi (4) - Iskren - #

12.04.2020., nedjelja

Bliski susret druge vrste


Bliski susret druge vrste


Zastavši u podnožju kamenitog brda, hvatajući dah, Vilko se dlanovima osloni na koljena i nepovjerljivo škicne prema vrhu brda. Sunce je već visoko odskočilo na prozirno-plavom nebu i nemilice peklo i Vilko se pitao, nije li možda pgriješio, izabravši ovaj dan za osvajanje negostoljubivog brda. Pogled mu je prelazio uskom stazom, ne širom od trideset centimetara, koja se mukotrpno probijala između sivog kamenja i kržljavog žbunja. Negostoljubiv teren. Koji ga je neodoljivo privlačio već više mjeseci.
Brišući znoj sa sasvim mokrog lica, jedan je trenutak razmišljao o odustajanju: do vraga i brdo! I sutra će biti tu. I preksutra. I još mnogo vremena kad Vilka više ne bude i ne mora baš danas, kad je ovako iznenada zagrijalo i postalo pakleno vruće, vući vraga za rep, iskušavati svoje snage. Postupati oprezno, ne znači predaju.
Kad je prije jedan sat otpočeo s trčanjem, ništa nije slutilo na nagli porast temperature, bilo je umjereno toplo i uživao je u laganom trčanju šumskom stazom, zatim spuštajući se jednim dijelom cestom, lagano grabeći sivilo asfalta, da bi oko tri kilometra niže ponovo ušao u šumski dio terena, u prijatnu hladovinu i konačno dotrčao do podnožja brda. Tu je prvi put na jutrošnjem trčanju osjetio žeđ. Otpijajući malo iz bočice koju je nosio na pojasu, nepovjerljivo gledajući prema vrhu brda, žmirkajući na suncu, kameniti vrh brda mu se učini nedostižnim. Uspon je strm, a vrućina sve jača. Uvjeti su strašni.
Upravo je to odlučilo: Vilko je volio nedostižno pretvarati u moguće. Otpije još malo i vrati bočicu za pojas, pa otpuhne i počne s laganim trkom kozjom stazom prema vrhu brda. Sunce mu je udaralo u zatiljak, znoj se cijedio s lica, korak je postajao sve teži, ali i vrh brda sve bliži. Osjećajući kako mu se mišići zatežu i trepere, uživao je naporu, uživao u napredovanju, pognuvši se što je više mogao, nosom umalo ne stružući po kamenitom tlu.
I onda su mišići još jednom, po tko zna koji put bolno zadrhtali, izvlačeći posljednje atome snage ugradvši je u još jedan korak, pa još jedan i još jedan ... i bio je na cilju, još samo jedan jedini korak do vrha i Vilko pruži ruku da bi se naslonio na poveći sivi kamen, u namjeri olakšati bolnim nogama i ukoči se u pokretu.
Sivi je kamen pod užarenim sunčevim zrakama odjednom jedva primjetno zadrhtao i pretvorio se u zmiju: Vilkov se pogled ukrstio s beščutnim pogledom poskoka. Trenutak je bio nadsve čudan, nestvaran: zadržavši ruku u zraku i dalje sagnut i hvatajući dah, Vilko je uzvraćao pogled poskoku i bio je spreman zakleti se, da je u jednom trenutku uspostavio kontakt, kakav, nije znao, ali znao je, da poskok zna, a i Vilko je znao, da jedan drugog neće povrijediti. Još su se trenutak gledali, čovjek i životinja, a zatim poskok polako, sasvim bez žurbe, baš kao da je sam na ugrijanom kamenu, da nema Vilka i da mu nikakva opasnost ne prijeti, otpuže dalje i nestane iz Vilkovog vidnog polja
Vilko se uspravi i duboko udahne, pa izdahne vrući zrak, osjećajući ogromno olakšanje, gotovo ushit. Lagano trčeći niz brdo odjednom se zaustavi, dok su se sitni kamenčići kotrljali ispod njegovih tenisica zbog naglog kočenja. Val vrućine straha i olakšanja popne mu se iz utrobe prema licu, koljena mu zadrhte, dlanovi su se sasvim oznojili, a grlo mu se bolno stisne.
Događaj je mogao i sasvim drugačije završiti, odjednom mu sine, dok je ponovo otpočeo sa spuštanjem niz brdo, lagano, ne žureći, bez naprezanja, radujući se što je živ i zdrav i za svoje godine dovoljno snažan. I sretan. Naročito sretan. Jer da nije u posljednji čas ugledao zmijski pogled iznad roščića i ...
- Glupost! - reče Vilko glasno, sad već u podnožju kamenitog brda, strah ga je napustio, nije mu više tresao tijelom. - Najbesmislenije je pitanje na svijetu je što bi bilo da je bilo.
Smijuljeći se, vrteći protekli doživljaj u umu, počne lagano grabiti prema cesti, koja će ga odvesti kući, u sigurnost.

Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: strah


- 16:51 - Budi (7) - Iskren - #

18.03.2020., srijeda

Sam


Sam


Gledao sam za utobusom koji ju je odnosio iz mog života i ništa nisam osjećao. Baš ništa. Po prvi put u životu shvatio sam što znači riječ "praznina". Ispunjen prazninom, naglo sam se na peti okrenuo i počeo polako udaljavati od autobusnog kolodvora. Nemam više što tražiti na njemu. Znao sam, iako ništa takvog nije rekla, niti mi dala naslutiti, da se više nikad neće vratiti. Vratiti meni, u moj zagrljaj. Od sad, rukama grabim prazninu.
Ulica je bila siva i pusta, prolaznici svi u sivom, zalazeće je sunce sivilom sijalo. Hoće li ostatak mog života takav biti? Siv? Monoton? Nezanimljiv? Dosadan? Bez draži? I ono najgore: besmislen? S njom je svaki detalj bio ispunjen ružičastom srećom i plavim mirom.
Volio sam je, odjednom mi je sinulo. Nije to bila samo zaljubljenost, još manje seksualna želja, već nešto drugo, nešto čije ime nisam mogao izgovoriti, ali čije sam posljedice osjećao na ranjenoj duši. Bol me pritiskala, a ja sam je volio, jer bol je dolazila zbog nje.
I sad je otišla. Zauvijek.

Prisjetim se, dok sam počeo uspinjati se sivim stepenicama, polako i teškim korakom, kako se, sjedeći u atobusu koji samo što nije krenuo nagnula prema debelom staklu, prema meni, kao da mi nešto želi reći, ali njene usne, koje sam ljubio prije samo nekoliko minuta, nisu oblikovale riječi, samo je blag i drhtav smiješak zatitrao na njima, ništa više. Autobus je zabrujao i zadrhtao i krenuo odnoseći nju i neizgovorenu riječ i drhtavi smiješak, ostavljajući me samog i praznog.
Šuteći rekla mi je da me napušta, da su sve one strastveno prošaputane riječi koje bi mi u ljubavnoj nasladi govorila bile samo njena trenutačna raspoloženja. Nikako ne stalna, još manje vječna. Neizgovorene riječi taložile se u meni i pitao sam se što bi bilo kad ... a onda sam odbacio takve misli, znajući da su uzaludne, a ja nisam želio da bilo što vezano uz nju postane uzaludno.

Sjećanje je nemoguće ubiti. I tog sam trenutka, preskačući posljednje dvije stepenice u dugačkom nizu stepenica donio odluku života: nikad više neću ni s jednom ženom ... jer kako poslije nje i njenog slatkastog mirisa i uzdaha osjetiti nečiji tuđi dodir, miris?

Copyright © 2020. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: plači-priča


- 17:27 - Budi (1) - Iskren - #

23.12.2019., ponedjeljak

Anja i ja



4. Bljesak

Gledam u Anjine noge koje grabe uzbrdicu. Nekako su se izdužile, postale vretenaste. Zelene joj tajice-dokoljenke izvrsno pristaju, pokazuju lijepo oblikovane mišiće, potamnjele od sunca listove. Anja grabi neumorno, brzo i lako i osjećam kako mi izmiče, pa se trudim još jače: pojačavam ritam koraka, kratim korak i tako postajem brži. Ne smije mi umaći!
Polako joj se približavam i zbog toga osjećam sreću. Želim joj vidjeti lice. Ne znam zašto, ali silno želim vidjeti Anjino lice, sad, ovog trenutka, odmah. Još više ubrzavam i pri kraju sam snaga, sumnjam da još više mogu ubrzati, ostajem bez daha, užareni mi mač bolno para pluća. Moram joj vidjeti lice, oči, sresti njen pogled i ...

Budim se. S nerazumijevanjem zurim u tamu, u noć, u ništavilo, kako mi se čini. San, bio je to san, s olakšanjem shvaćam. Usta su mi suha, znoj mi se cijedi niz lice. Sanjao sam, samo sanjao, ništa više. Konačno to upijam u sebe, ali svejedno ne nalazim mir. Ni olakšanje. Težina me i dalje pritišće, a ne znam, ne mogu odrediti što je i kakva je to težina i zbog čega me muči i ... i odjednom mi misao uskovitla ionako već uskovitlane osjećaje: zaljubljujem li se ja to? Zar u Anju? Istina, Anja ne izgleda više onako kako je izgledala u početku našeg poznanstva, gotovo je pola godine prošlo od tada, još malo pa sasvim vitka Anja, ipak je to Anja, ona ista Anja, mršavija, brža, izdržljivija, ali ipak Anja.
Ustajem i odlazim u kupaonicu. Sa spavanjem je gotovo, znam, pa kad već ne spavam, mogu odraditi jedan ranojutarnji trening. Bez Anje, ali nekako i sa njom, jer misao o Anji me ne napušta i ljutim se na samog sebe zbog toga. Uzalud, sve je uzalud, misao o Anji, o Anjinoj preobrazbi ugnijezdila se u mom umu, tu joj je ugodno, pa je i meni ugodno, priznajem: ni o kome i ni o čemu drugom ni ne razmišlja. Samo o Anji. Volim to. Ne dopada mi se to. Zbunjenost.

Bjesomučno trčim tihim i praznim ulicama na kojima u ove sitne sate nema prometa. Ulice pripadaju meni, samo meni i mojim poludjelim mislima koje vrludaju čas u prošlost, a čas u budućnost. Primjećujem neobičnost: Vrijeme kao da se rascijepilo i sad imam dva vremena: prije Anje i za vrijeme Anje.
Ideja je to koja me čini sretnim i nesretnim. Zbunjen sam, ne znam što da mislim i sasvim se prepuštam osjećajima i trčim lagano kroz tihu noć i pustim ulicama u mašti gledajući njene smeđe oči, Anjin blagi i uvijek pomalo zbunjeni pogled.
Što joj reći kad se idući put vidimo? Pa to je već sutra! Nemam vremena ukrotiti podivljale misli i bojim se da će ih Anja iščitati s mog lica. Što učiniti? Kako postupiti?



Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: bljesak


- 17:55 - Budi (4) - Iskren - #

16.12.2019., ponedjeljak

Anja i ja


3. Promjena

Lagano trčeći prilazim mjestu na kojemu se gotovo svakodnevno sastajem sa Anjom. Ljeto smo ostavili iza nas, početak je jeseni, toplo je i ugodno, bez onih nesnosnih sparina. Jutros kasnim, uspavao sam se, ne znam zbog čega, ali kasnim i neugodno mi je zbog toga: mrzim kasniti bilo gdje i bilo kome. Dok lagano trčim, pogledom tražim Anju, lako ju je uočiti u onim njenim crnim tajicama i crnoj majici, ali je jutros ne vidim. Nema crnila na vidiku. Žmirkam u nevjerici, Anja nikad ne kasni, nikad nije ponovila kašnjenje od onog sad već dalekog vrućeg ljetnog jutra.
Pogledom tražim poznati lik u crnom i u prvi mah ne shvaćam što vidim, pogledom sam već preletio dalje, sad ga brzo vraćam i u nevjerici zurim u Anju. Nije to Anja koju poznajem, ovo je neka nova Anja. Obučena u zelene tajice-dokoljenice i crvenu majicu kratkih rukava, nesigurno mi se osmjehuje.
- U prvi te mah nisam prepoznao - kažem joj zastajući pored nje, zaboravljajući se ispričati što kasnim, zaboravljajući čak i da kasnim.
Anja se zbunjeno smješka, ne govori ništa, upitno me gleda i čeka.
Promjena je nevjerojatna. Družeći se s Anjom gotovo svakodnevno, nisam obraćao previše pažnje na njen izgled, već samo na njenu formu, na kondiciju, koja je počela bivati sve bolja i bolja, pa smo u laganom ritmu trčali sve duže i duže. Sad tek primjećujem potpunu transformaciju Anjinog tijela: nema više onih bezobličnih oblina, noge su joj čvrste i duge s izduženim listovima zahvaljujući redovitom istezanju, nema više drhtavog sala na butinama, čvrste su i vretenaste, lijepe, priznajem samom sebi. Nekad bezoblična stražnjica kao da je poskočila u vis, podigla se i učvrstila, ne podrhtava pri svakom pokretu. Struk joj se utanjio, podšišala je kosu, skrativši je poprilično u gotovo mušku frizuru.
- Izgledaš sjajno, Anja! - rečem joj. - Vjerujem da se tako i osjećaš.
- Zahvaljujući tebi - tiho reče ona. - I tvom strpljenju.
- Nisi u pravu, Anja. Ti si trčala, ti si gladovala, ti si trenirala ... ja sam ti samo malo pomagao u tome.
- Malo? - reče ona i glavu nakrivi pogledavši me obijesno: podsjetila me na pticu. - Nije bilo malo tvoje pomoći i ti to znaš.
- U redu - prekidam natezanje: neugodno mi je, jer ne mogu skinuti pogled s Anje. Kako prije nisam primijetio promjenu? - Kako bilo da bilo, izgledaš dobro, forma ti je isto tako dobra i mislim da bi danas morali pokušati istrčati sasvim lagano onu uzbrdicu.
Ne moram objašnjavati na koju uzbrdicu mislim. Prolazili smo pored nje na našim treninzima, uvijek odgađajući jurnuti uz nju. Dugačka nešto više od četiri kilometra, prilično strma, prevelik je izazov za Anju. Ali ne i za ovu Anju! Siguran sam u to.
- Onu uzbrdicu? - pita Anja, a na licu joj samo radoznalost, nema straha, oklijevanja i to me raduje.
- Onu uzbrdicu! Sad ili nikad. Polako ćemo, bez žurbe. Spremna si. Sasvim sigurno si spremna.
- Ako ti tako kažeš ...
- Vidjeti ćeš - bodrim je. - Iznenaditi ćeš se kako ćeš je lako savladati.
- Eh, lako ...
- Možda ne lako, ali savladati ćeš je - rečem joj čvrsto u to uvjeren i naglo se odlučivši postaviti joj pitanje koje me žulja, muči i želi iskočiti iz mene. - Ne ljuti se što pitam: koliko si smršavila?
- Blizu dvadeset i šest kila - ponosno odgovori.
- Toliko? - zapanjim se. - Pa to je pet kilica mjesečno. Da nije previše? Kako se osjećaš?
- Sjajno! - odgovori Anja i nestrpljivo prebaci težinu tijela s jedne noge na drugu. - Osjećam se sjajno po prvi put u životu. Postala sam neumorna, ništa mi nije teško učiniti.
- Pa to je sjajno - rečem joj radosno, ali s tonom opreznosti u glasu. - Jesi li posjetila liječnika?
- Nisam! - Iznenađeno me pogleda. - Zašto?
- Kako zašto? Pogledaj se! Izgledaš kao sasvim druga osoba.
- Sjajno se osjećam - ponovi ona. – Nisam bolesna!
- Drago mi je to čuti - rečem joj ulovivši joj pogled i više ga ne napuštajući - ali moraš posjetiti liječnika. Obećaj mi to, molim te!
- Pa dobro, hoću - popusti Anja oborivši glavu izbjegavajući mi pogled, a kratka joj se kosa zatrese. - A sada, hoćemo li konačno krenuti prema toj uzbrdici?
Nasmijem se i ne odgovorim. Umjesto odgovora potrčim, Anja uz mene, dugim i laganim korakom. Neizmjerno uživam u svakom koraku osjećajući djevojku pored sebe. Uzbrdica nam je sve bliže.

Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: promjena


- 19:32 - Budi (3) - Iskren - #

15.12.2019., nedjelja

Anja i ja

Anja i ja


2. Mučnina

Nestrpljivo bacam poglede na sat i pogledavam u pravcu iz kojeg Anja uvijek dolazi. Kasni. Danas bi trebali odraditi deseti Anjin trening po redu. Jubilarni deseti i baš danas kasni. Upravo danas kad sam već u mislima pripremio mali govor bodrenja, jer sve do sad, do ovog vrućeg ljetnog jutra, Anja se vrlo dobro držala. Nikad nije kasnila, uvijek bi poslušala svaki moj savjet, trudila se maksimalno i često bi mi je puta bilo žao. Jadna se debeljuca mučila, naprezala tijelo nenaviklo na napor, a rezultat nije bio nikakav. U smeđim joj blagim očima često sam ugledao tračak tuge, ponekad i očaj. U takvim bi joj trenutcima rekao nešto ohrabrujuće, nastojeći je smiriti, nasmijati, opustiti. Dobrodušno je prihvaćala sve što bi joj govorio. Ratobornost je čuvala za cestu, za trčanje, koje još nije bilo pravo trčanje.
Vodio sam je stazama većinom ravnim, sa ponekom blagom uzbrdicom i jednom zbilja napornom i prilično dugom uzbrdicom, nastojeći joj uliti snagu u mlohave mišiće sasvim nenavikle na bilo kakav napor. Trčali smo i hodali, polako, bez žurbe, ja se ne bih ni uspuhao, a Anja se znojila i stenjala i brisala znoj s lica, dok joj se silan umor čitao na crvenom od napora licu. Ali nije odustajala i to sam cijenio kod nje. Naravno, nisam joj to rekao: pohvale sam čuvao samo za krizne trenutke. Za koje sam znao da će ih biti.
Danas kasni, prvi joj je to put i pitam se, nije li joj se što dogodilo?. Ipak je ona cura sa sigurnih trideset kila viška i svašta se može dogoditi. Prisjetim se svojih vlastitih početaka, kako sam istegnuo ahilove tetive i jedva se mukotrpno kretao mjesec dana. Ili kako sam ... odbacim te misli: o povredama je bolje ne misliti. Misli uzrokuju stvarnost i treba ih pažljivo birati.
Još jednom pogledam na sat: dvanaest minuta Anja kasni! Dosta je, nikoga ne čekam toliko dugo, pa ni nju. I tada, u trenutku kad sam zakoračio da ovog jutra sam obavim trening, ugledam Anju kako žuri prema meni. Obučena u crne tajice, usprkos ljetnoj vrućini i isto tako crnu majicu kratkih rukava, trzajućim koracima lagano trči prema meni, dok joj se na licu skupljaju graške znoja.
- Oprosti! - promuca stigavši do mene.
- Što se dogodilo? - mrzovoljno upitam.
- Viša sila. Ženske stvari.
- Oh! - zbunjeno rečem i svi oni prigovori koje sam pažljivo pripremio, otprhnu visoko gore prema nebu, nestajući u vrućem zraku, a zbunjenost ih zamijeni. - Možda bi današnji trening ...
- Ne! - prekine me Anja odlučno. - Odraditi ćemo i njega.
- Kako hoćeš - rečem joj, a ugled joj poraste u mojim očima. - Odraditi ćemo lagani trening, bez uzbrdica. I bez protestiranja, molim.
- Biti će sasvim dovoljno - reče Anja uz osmijeh.
Krenemo. Lagano, sasvim lagano. Sad je već bilo i ljudi na ulici, žurili su na plažu, odajući svoje namjere s ručnicima koje su nosili u rukama. Sasvim lagano trčimo jedno uz drugo, ne govoreći ništa, osluškujući šum koraka, dok ja nastojim čuti i pratiti Anjin ritam disanja. Jutros je osobiti težak, hrapav, nekako bolan. Krišom joj pogledam lice: zgrčilo se u bolnu grimasu, sasvim okupano znojem. Usta su joj poluotvorena i požudno grabe već sasvim vruć zrak. Ljeto se razmahalo, svakog je dana sve toplije, vrućina caruje.
- Imam jednu novost - odjednom progovori Anja sasvim tiho i jedva je čujem, jer neprekidni promet teče uz naše bokove.
- Reci! - ohrabrim je, nadajući se da je novost dobra.
- Jutros je vaga pokazala kilogram manje.
Pogledam je ne remeteći korak. Ne uzvraća mi pogled, ali lijepo vidim da joj se oči zadovoljno sjaje. Ponos joj poput aure titra oko podignutog lica. Na trenutak je zaboravila na težinu trčanja, potisnula je bol u mišićima, u trbuhu i čitava se predala tom malom zadovoljstvu. Nagradi njenom mučenju.
- Čestitam! - rečem joj i po prvi puta od našeg poznanstva, od dana kad smo se rukovali pružim ruku i potapšam je blagonaklono po leđima. - Od sad će sve biti lakše.
- Misliš? - s nadom u glasu upita i pogleda me.
Nasmijem se i klimnem. Dlan, kojim sam je potapšao, sasvim mi je mokar od Anjina znoja: luđački se znoji, mast se topi, izgara. Radujem se toj Anjinoj maloj pobjedi.
- Sad će početi mršavljenje - ohrabrujući je rečem joj dok smo se spuštali laganom nizbrdicom prema moru. - Najteži i najgori dio sad je već iza tebe.
- Ozbiljno? - s nevjericom na licu upita.
- Sasvim ozbiljno - odvratim. - Ne primjećuješ li nešto?
- Što to? - zbunjeno upita.
- Trčiš i razgovaraš, Anja. Kad si to prije mogla?
Ne odgovara, ali joj se na sretnom licu čitaju odgovori. Smijulji se nečujno i trči i primjećujem kako ubrzava korak.
- Hej! - opomenem je. - Lakše malo.
Ali Anja ne sluša: radost ju je čitavu obuzela i Anja trči sve brže i iznenada zatetura i jedva se zaustavi, sprečavajući tako pad na vreli asfalt. Gledam je kako se saginje, dlanove polaže na uzdrhtala koljena i povraća, dok joj trbuh podrhtava od naprezanja. Cijena nepažnje, idući put će poslušati opomenu. Šuteći mirno čekam pored nje. Ako klone …
- Oprosti - promuca konačno ispraznivši želudac.
- Ne mari - rečem i obgrlim joj ramena, po drugi je put u ovom jutru dodirnuvši. - Idemo sad lagano prema nazad. Za jutros je dosta.
- Sad mi je dobro. Možemo ...
- Ne! - prekidam je. - Nećemo nastaviti. Dosta je bilo. Imamo vremena, ne treba žuriti.
Na licu joj čitam umor i olakšanje. Briše znoj s rumenog lica i zbunjeno se osmjehuje izbjegavajući mi pogled. Neugodno joj je zbog povraćanja.
- Što se tiče povraćanja, ne brini - rečem joj umirujuće. - Bezbroj sam puta povratio na treningu. Naučiti ćeš prepoznati granicu koju ne smiješ prijeći. Poslušaj je. Uvijek.
Klimne glavom koračajući uz mene. Vrućina je sve veća i rado bi se bućnuo u more koje je udaljeno od nas svega stotinjak metara, ali sjetivši se Anjine "bolesti" ne spominjem tu mogućnost.
- Idemo na pivicu - rečem joj. - Zaslužili smo. I konačno, moramo proslaviti, zar ne?
- Što? – upita Anja posprdno. – Moje povraćanje?
- Ne, nego deseti jubilarni zajednički trening. Čestitam!
- Oh! – zbunjeno reče prihvaćajući moju ruku: uživam u Anjinoj zbunjenosti, tako je simpatična.

Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: mučnina


- 16:09 - Budi (2) - Iskren - #

14.12.2019., subota

Anja i ja

Anja i ja

1. Poznanstvo


Sunce se pojavilo iza bijelog pamučastog oblaka točno u trenutku kad sam završavao sa svojim ritualom: jutarnjim trčanjem. Već sasvim automatski skrenem pogled udesno, prema zidiću u neposrednoj blizini gradske autobusne stanice. Bila je tamo: sjedila je na istom mjestu kao i uvijek i na debelom joj je licu titrao nesiguran osmijeh. Danas je već treće jutro da je vidim na ovom istom mjestu, a da ne čeka niti jedan autobus.
Visoka oko 175 centimetra, procijenio sam onako iz daljine, dok sam nastojao povratiti dah kojeg sam izgubio sprintajući posljednjih četiristo metara, visoka djevojka, obučena u široku vrećastu haljinu kojom je bezuspješno nastojala prikriti pozamašne obline. Moderna pošast debljine i nju je zahvatila. Smeđa joj kosa prekrila dio lica, ali ulovim njen pogled koji je počivao na meni, radoznalo me gledajući.
Povrativši dah, lagano počnem hodati osjećajući kako mi se mišići opuštajući i isto tako osjećajući djevojčin pogled na sebi. U sebi se nasmiješim i pomislim: mani me se, mala! Moj su tip mršavice, nikakve šanse nemaš kod mene.
Unutrašnji mi se smijeh prekine, jer djevojka iznenada ustane ne skidajući pogled s mene i oklijevajući korakne prema meni, presijecajući mi na taj način put, prisilivši me usporiti i zagledati joj se u krupne smeđe oči. Upitno je pogledam.
- Oprostite - promuca gledajući me čas u oči, a čas bježeći pogledom negdje iza mog ramena.
- Da? - nestrpljivo upitam.
- Ne ljutite se - zamoli ona. - Dugo mi je trebalo da se odvažim na ovaj korak.
- Koji korak?
- Da vam pristupim i upitam ...
- Da? - ponovim gledajući je u lutajuće smeđe oči. - Što da me upitate?
- Već vas dugo gledam kako gotovo svako jutro trčite - umjesto odgovora reče ona. - I pitam se ...
Ponovo zastane i nesigurno obori smeđokosu glavu, skrivajući uplašeni srneći pogled od mene. Odjednom mi ju je bilo žao. Naslutio sam njenu unutrašnju borbu.
- Slobodno recite što imate za reći - rečem joj osmjehujući se, nastojeći je umiriti. - Ne brinite, ne ujedam.
Nije se osmjehnula na moju pošalicu, već samo klimne glavom i podigne pogled zagledavši mi se ravno u oči.
- Željela bi da me naučite trčati - izbaci u jednom dahu, a val rumenila zahvati joj vrat i popne se uz lice.
- Ali ja nisam trener ...
- Ne treba mi trener - brzo reče djevojka prekidajući me i nelagodno se premještajući s noge na nogu. - Treba mi netko tko će me razumjeti.
- Zbog čega mislite da sam to ja?
- Vidjela sam vas prije nekoliko dana kako starici pomažete prijeći prometnu ulicu - reče ona sad već slobodnije, hrabrije, glas joj nije više podrhtavao, bio je zvonak i prijatan za uši.
- I zbog toga ste zaključili da svima pomažem? - smijući se upitam.
- O, ne! - uzviknu ona. - Ali sam se zbog te geste ponadala da će te i meni htjeti pomoći.
- Trčati ... - rečem.
- Trčati - ponovi ona - i na taj način skidati kile. Želim smršaviti. Želim ...
- Znam što želite, ne morate objašnjavati - blagim glasom prekinem je: dosta se mučila, zaslužila je i malo milosti. - A znate li vi da će vam mršavljenje uz trčanje biti đavolski teško?
- Znam!
- Sigurno? I ne bojite se toga?
- O, bojim se, ali ...
Zastane i bespomoćno se zagleda u mene. Pored nas teče promet, ljudi užurbano hodaju, a mi se međusobno promatramo i ni na što drugo ne obraćamo pažnju, nastojeći shvatiti jedno drugo. Popustim, kapituliram. Konačno, što mogu izgubiti? Mogu se samo zabaviti s ovom debeljucom, a ljeto i postoji zato da bi se čovjek zabavio, opustio, zar ne? Bude li previše zanovijetala jednostavno ću nestati, promijeniti svoju rutu trčanja, izgubiti joj se iz vida. A bude li sve išlo dobro, moglo bi ovo biti zanimljivo iskustvo i lijep doživljaj.
- Onda, neka bude tako - rečem joj s blagim osmjehom, nastojeći je ohrabriti. - Sutra ujutro prvi trening?
- Oh, hvala, hvala! - uzvikne djevojka, a smeđe joj oči bljesnu, lice razvuče u široki osmjeh sreće. - Ne znam kako vam zahvaliti ...
- Već ste mi zahvalili - rečem joj, u mislima premotavajući film od prije nekoliko trenutaka, kad joj se licem raširio osmijeh sreće. - Onda, sutra ujutro u osam. Na ovom mjestu?
- U osam - potvrdi ona. - Ovdje. Biti ću točna.
- To i očekujem - rečem joj pružajući joj ruku. - I onako usput, ja sam Vilko.
- Anja - odgovori djevojka. - Mnogo vam hvala!
- Dosta zahvaljivanja, Anja. I od sad prelazimo na "ti": mnogo ćemo vremena provoditi zajedno i mislim da je tako najbolje.
- Slažem se.
Klimnem joj promatrajući još jednom njenu pozamašnu figuru, pa krenem dalje, prema kući, želeći se što prije istuširati. Na zavoju se okrenem i ugledam je kako se udaljava i odmahnem glavom.
Biti će ovo zanimljivo ljeto!

Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora

Oznake: poznanstvo


- 10:21 - Budi (4) - Iskren - #

09.10.2019., srijeda

Manekenka



Manekenka


Pojavila se na samom kraju zime, kad se proljeće još nije ni naziralo. Jutro je bilo kišovito i ništa nije naviještalo kraj dugačke zime, kad sam je ugledao kako se blagom nizbrdicom spušta prema meni. Obučena u kričavu crvenu laganu vjetrovku i u crnim tajicama prošaranim srebrnastim nitima, s širokom trakom preko čela, duge smeđe kose vezane u konjski rep i naravno sa slušalicama u ušima, prošla je pored mene, a da mi ni pogled nije dobacila. Osmjehnuo sam se u sebi i okrenuo za njom, s uživanjem gledajući u njenu kruškoliku zategnutu stražnjicu, dok mi je u mislima odzvanjalo:
"Manekenka, još jedna manekenka".
Potiho sam se smijuljio, svrstavajući u mislima djevojku u one koji trčkaraju jednom tjedno, dotjerane kao za modnu pistu, kojima je važniji vanjski dojam kojeg ostavljaju, nego njihovi vlastiti trkački rezultati. Ako ih uopće imaju.

Sutradan nije kišilo, ali bilo je vraški hladno i vjetrovito i sivi su se oblaci valjali sasvim nisko, činilo mi se da dotiču cestu koja je vijugala ispred mene. Oslobodio sam misli i lagano grabio blagim usponom, kad sam osjetio korak iza sebe i istog je časa djevojka prohujala uz moje desno rame. Obučena ovog jutra u zelene tajice i već mi poznatu crvenu vjetrovku, prošla je pored mene s slušalicama u ušima i obavijajući me slatkastim oblakom parfema. Otpuhnuo sam tjerajući slatkasti miris djevojčinog parfema dalje od sebe, čudeći se zbog čega ga upotrebljava prije trčanja.
Trčao sam za njom ne približavajući joj se, pomalo iznenađen djevojčinom brzinom. Korak joj je bio lak, lepršav, vrtjelo mi se u umu, dok joj je kosa isto tako lepršavo skakutala po leđima. Približavali smo se mjestu gdje se cesta račvala: jedan je put vodio blagom nizbrdicom prema moru, a drugi malo jačom uzbrdicom, gore prema brdima. Pitao sam se koji li će put Manekenka, kako sam je zvao u mislima, odabrati, ali me ona iznenadila. Kod samog račvanja naglo se, gotovo vojničkim načinom okrenula na peti i pojurila meni u susret. Probadao sam je pogledom usporavajući, zovući je, tjerajući je svojim pogledom da mi uzvrati pogled, ali Manekenka projuri pored mene pogledom uprtog u ... u što? Činilo mi se, kao da gleda u budućnost, a ne na sivi asfalt ispred sebe. I ovaj me puta zapahne oblak slatkastog parfema i čas kasnije nestane djevojke i njenog mirisa. Ostao sam sam s vjetrom koji je blago šumio i hladio mi zažareno lice.

Nije odustala, Manekenka. Nisam znao što osjećam u vezi toga: jedan se dio mene ljutio jer sam toliko pogriješio u predviđanju, dok se onaj drugi dio mene, trkački, radovao još jednom članu naše trkačke zajednice.
Sretali smo se svakog jutra, ili barem ona jutra kad bih ja trčao: ne znam je li Manekenka trčala onih dana kad bih odmarao. Proljeće je konačno pobijedilo zimu, jutra su postala suha i prijatna i uživanje u treningu sve jača. Na djevojčinom sam licu čitao čisto zadovoljstvo svaki put kad bi se sreli i svaki bi se put pitao: koliko li trkačke opreme Manekenka ima? Jer priređivala mi je pravu modnu reviju, iz trčanja u trčanje obučena u drugačiju kombinaciju, uvijek s ukusom odabranu, moram priznati.

A onda su došle paklene vrućine i svi su potražili spas u moru i gotovo nitko nije trčao. Ja sam trčao, ako se to tako može nazvati, silno sporo, ne umarajući se i pijući mnogo, jer pod žarkim suncem i na vrućem asfaltu trebalo je čuvati se. Nikog nisam sreo na čitavoj uobičajenoj stazi dugoj nešto više od osam kilometara. I upravo kad sam pomislio kako je djevojka usprkos dosadašnjoj upornosti pokleknula pred vrućinom, ipak se svrstavši u manekenke, ugledam nju kako trči prema meni onim svojim laganim korakom baš kao da žega ne pritišče užarenim valovima. Obučena u bijele tajice-dokoljenke, bijelu majicu bez rukava, s bijelom trakom preko čela i tamne kose, čak su i slušalice u ušima zajedno s žicom bile bijele boje.
Morao sam se nasmijati i smijao sam se prijazno, nimalo podrugljivo, podigavši ruku u znak pozdrava, pozdravljajući je po prvi put. Manekenka je konačno podigla pogled i zagledala mi se ravno u oči. Tamne su joj oči sretno sjajile, nasmijala se potiho i uzvratila mi pozdrav podigavši ruku.
Odjurila je, nestala, a ja sam polako hodao osjećajući krajnje zadovoljstvo, kao poslije silno dobre trke, uživajući u tom čudnom osjećaju i misleći na tamni pogled Manekenke.


Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: manekenka


- 18:51 - Budi (7) - Iskren - #

19.07.2019., petak

Optimist


Optimist

Po prirodi sam više pesimističan nego optimističan, pa se često pitam, što bi se dogodilo s mojim trčanjem da nikad nisam upoznao Doktora i da kroz druženje sa njim, nisam primio veliku dozu optimizma.
- Znam da ti je teško i da te ovo sitno trčanje ne zadovoljava - rekao mi je nekoliko puta dok bi sporim koracima trčali otprilike stotinu metara, da bi se zatim još sporije, što me izluđivalo, vraćali na početnu poziciju. - Ali upamti, bolje je i ovakvo kretanje, nego nikakvo kretanje. S vremenom će se i poboljšati.
Odmahivao bi glavom na te Doktorove umirujuće riječi. Visok i uspravan, tamnih očiju, uvijek bi me blagonaklono gledao, smirujući moj ludi temperament. Nešto se ružnog događalo sa mnom, a ja nisam mogao dokučiti što: sve sam sporije i sve teže trčao ostajući bez daha i to me izluđivalo. Nikad ne bih ni pomislio, da ću trčkarati u parku stotinu metara, pa zadihan hodati isto toliko metara i to nazivati treningom. Ja, koji sam nedavno s lakoćom trčao brdima gomilajući kilometre baš kao da su milimetri. Nekoliko sam puta odustao, digao ruke od svega toga mučenja, u što se trčanje, bolje reći pokušaj trčanja pretvorio, pa bih izbjegavao park i Doktora, ali ubrzo bi mi počeo nedostajati Doktorov osmjeh i optimističan pogled na svijet prožet dozom misticizma.
- Vratio si se - rekao bi mi Doktor kad bi se ponovo sreli u parku, ujutro, oko devet sati. - Nisam ni mislio da nećeš. Kako je?
- Nikako! - odgovarao bi snuždeno. - Čim malo potrčim, ostajem bez daha. Ne shvaćam koji se vrag događa sa mnom.
- Isto je i sa mnom - odvratio je Doktor. - Ali ja sam pušač. Nemoj ni pomišljati na odustajanje. Dok se krećemo, dobro je.
- Cigarete su prokletstvo - primijetio sam, znajući to vrlo dobro, jer sve donedavno i sam bio pušač.
- Znam! - klimnuo je glavom Doktor. - Mislim da svi to znamo. Ali nikako ne mogu prestati. Pokušao sam. Nekoliko puta. Jednostavno ne ide. Zato je meni ovakvo kretanje dovoljno. Znam da ti želiš trčati duže i brže, ali što se osnovnog zdravlja tiče, ovo je sasvim dovoljno.

Trčkarali smo tako zimskih jutara, razgovarajući čitavo vrijeme. Punio sam baterije optimizmom, jer Doktor je u svemu vidio mogućnost, dok sam ja bio sklon vidjeti prepreku.
- Još samo dvije godine - rekao mi je jednog jutra prilikom istezanja pored ribnjaka - pa idem u mirovinu. Tada ćemo ti i ja uživati. Sjesti ćemo u auto i odvesti se do Učke, pa čitav dan trčkarati šumskim stazama, uživajući u svakom trenutku.
- Dvije godine - promrmljao sam ispod glasa.
- Brzo to prođe - reče Doktor. - I prebrzo.
Ulovio sam mu zamišljeni pogled: tamnim se očima zagledao negdje u daljinu, u budućnost koju je samo on vidio.

Prečesto se u meni događale promjene raspoloženja koje nisam shvaćao, pa je tako bilo dana kad mi se nije odlazilo u obližnji park, nije mi se "treniralo". Sve me je to mučilo, pritiskalo mi um, obavijajući me nevidljivim ali teškim plaštem neraspoloženja. Istina je bila jednostavna, ali je dugo vremena nisam mogao shvatiti: bio sam bolestan. Teška i opasna anemija nekako se prikrala u moju nutrinu i grickala me polako, jako polako, pa nisam mogao primijetiti promjenu koja se svakodnevno događala u meni. Glavobolje su postale uobičajene i dan bez glavobolje postajao bi praznik. Tada bi se osjećao orno, gotovo optimistički poput Doktora, a Doktor bi, primjećujući svaku promjenu na meni, radosno rekao:
- Eto, nije život samo mučenje, je li?
I započeli bi jednu od naših dragih filozofskih rasprava o smislu života i smrti, jer ako život ima smisao, što je Doktor tvrdio, onda ima i smrt. Ja sam, naravno, tvrdio suprotno, više rasprave radi, nego li radi svog uvjerenja: sve je kaos i besmisleno, i život i smrt, sve je to jedno te isto, samo se mi, ljudska vrsta, volimo nabacivati mudrolijama.
Takva su jutra bila radosna jutra, ispunjena jutra i bilo bi nam žao rastati se, pa bi obično dogovorili sastanak na Korzu za dva sta, pojurili svatko svom domu, istuširali se i sjurili na Korzo, pa uz laganu šetnju Korzom nastavili razgovor, osjećajući se prijatno i zadovoljno uzajamnim druženjem.

Izgurali smo zimu i pola proljeća zajedno "trenirajući" u parku, kad je slučajno, prilikom posjete zubaru, otkriveno što se događa sa mnom. Strpali su me u bolnicu i odmah mi dali transfuziju i tu me posjetio Doktor, iako je inače radio u drugoj bolnici.
- Nije to ništa strašnog - rekao mi je stojeći pored mog kreveta onako visok i uspravan poput vojnika. - Oporaviti ćeš se. Trčanje po stazama Učke nas čeka. Sad znaš protiv čega se moraš boriti, a kad je neprijatelj poznat ...
- ... možeš ga i pobijediti - završio sam rečenicu umjesto Doktora od koga sam je mnogo puta i čuo.

Bio je u pravu, naravno. Osjećao sam se bolje, ali o trčanju još uvijek nije bilo ni govora. Izašavši iz bolnice nastavili smo se viđati u parku , uspostavljajući ponovo našu rutinu i voditi beskrajne razgovore.
- Taman ćeš ojačati, vratiti snagu, dok ja ne odem u mirovinu - govorio bi mi često, motivirajući me u ustrajnosti, primjećujući znake umora na meni. - Snaga se ne vraća brzo. Brzina još manje. Samo polako i strpljivo.

Nisam bio strpljiv, pa one nedjelje, kad sam uzalud čekao Doktora u parku, nestrpljivo sam potrčao bez njega, pa se uputio kući, pitajući se, što li ga je spriječilo doći i pomalo se ljuteći. Osjećao sam potrebu za injekciju optimizma koju bi mi Doktor ulio dok bi lagano trčali parkom. Nije bilo zadovoljstava u treningu koji još uvijek nije bio pravi trening.

Dva dana kasnije doznao sam od zajedničkog poznanika, da je Doktor mrtav. Našli su ga u hodniku zgrade u kojoj je stanovao, u nedjelju, obučenog u plavu ispranu trenirku i izgažene crne tenisice. Shvatio sam, dok me crni i teški oblak tuge pritiskao, da je Doktor pao i umirao u hodniku zgrade, dok sam se ljutio zbog njegovog nedolaska na sastanak. A njegove riječi izgovorene prilikom jednog za mene suviše teškog "treninga", koje je Doktor tješeći me izgovorio, odjekivale su tužno u meni:
- Trčati se mora: živjeti ne mora!


Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: prijatelj


- 10:08 - Budi (3) - Iskren - #

02.07.2019., utorak

Wind

Wind


Istog trena, kad sam joj ugledao vragolasti pogled i sjaj smeđih očiju koje su me otvoreno gledale, shvatio sam da joj nadimak "Winfuckerssister" i te kako pristaje. Sve je Vind, kako smo je skraćeno zvali, voljela okretati na šalu i mnogo kasnije, kad smo zajednički "radili" na njenoj fizičkoj kondiciji, uhvatio me strah da i tada ne postupi tako. jer trčanje, što je Vind dobro znala, svetinja je za mene i ne volim da se nitko oko treniranja zavitlava.

- Koliko moram smršaviti, da bih mogla početi trčati? - upitala me jednog zimskog dana iznenadivši me.
- Možeš početi odmah trčkarati - odgovorio sam - ali poželjno je ...
- ... smršavim, skinem ovaj golemi višak - prekinula me obješenjački gledajući u svoj trbuh.
Smijali smo se zajedno, a ja sam se sjećao svoje vlastite trbušine koju sam u neka daleka vremena gajio, dok jednog dana nisam ...
- Teška je to odluka - s mislima na ono daleko vrijeme vlastitog gladovanja, rekao sam Vind. - Rijetki izdrže.
- Ovog ću puta izdržati - čvrsto je Vind odgovorila i nešto me u njenom glasu opomenulo, pa sam progutao ciničnu primjedbu koja se porodila u meni i klimnuo glavom.
- Možeš istrčati riječki polumaraton - napola ozbiljno, napola zafrkavajući se, dobacio sam joj meku. - Vremena za mršavljenje i pripremu imaš koliko hoćeš.
- Koliko je taj polumaraton dug?
Rekao sam joj, a Vind je zatresla glavom u nevjerici i duboko uzdahnula. Znao sam, da joj se razdaljina od dvadeset i jednog kilometra čini svemirskom udaljenošću, ali odjednom sam je poželio ohrabriti.
- Možeš ti to - rekao sam joj. - Kad sam ja počeo trčati, nisam mogao ni kilometar sastaviti.
- Ali dvadeset i ...
- Upornost i redoviti trening - ubacio sam brzo. - To je sve. Treninzi. I nema odustajanja! Nikad, ma koliko ti teško ponekad bilo.

Prisjetio sam se ovog razgovora s Vind, dok smo čekali start utrke. Sunce je užarilo, start je k'o za inat kasnio i postajalo je sve toplije i znao sam da će biti teško trčati pod vrelim suncem i toplim asfaltom ispod nogu.
- Polako ćemo - rekao sam Vind, hrabreći je. - Ubaciti ćemo i po koju hodajuću dionicu. Ništa ne brini.
- Bolje da sve istrčimo - rekla je, a ja sam je pogledao i u sebi se nasmijao.

Dva tjedna prije trke, kad je po programu trebala istrčati dužinu, posljednji ispit pred trku, nije trčala. Izgovor? Stari joj je zahtijevao njenu prisutnost ... bla … bla …
Gotovo četiri mjeseca "družili" smo se na njenim treninzima, većinom komunicirajući preko "facebooka" i već sam dobro upoznao njen karakter: znao sam, da je ponekad treba opsovati, izvrijeđati i naglo napustiti dijalog, ostavivši je samu, znajući vrlo dobro da Vind u sebi prokuhava svaku moju rečenicu. I da bijesni i da se odluka porađa u njoj, pa sam je opsovao i izvrijeđao na pasja kola i naglo prekinuo dopisivanje.
Dogodilo se točno ono što sam se i nadao da će se dogoditi: ranjene duše Vind je izjurila iz kuće i odvalila prvi put u svom životu dvadeset kilometara, dugačkih, velikih i nekada njoj nedostižnih dvadeset kilometra. I nije hodala, sve je to istrčala laganim, ali za Vind brzim i uspješnim ritmom. Siguran sam, da me trčeći lagano u mislima psovala i ljutila se na mene, ali znam i to, da kako su se kilometri odvijali ispod njenih umornih nogu, tako je ljutnje nestajalo, a zamijenilo ju je zadovoljstvo i ponos. Cilj je postignut.

Trka je krenula i Vind je naravno, kao i svi neiskusni početnici, zapela, ubrzala i uzbuđeno dobacivala primjedbe.
- Ne govori - savjetovao sam joj. - Štedi dah. I uspori. Imamo vremena.
Postajalo je sve toplije kako smo sve više kilometara prelazili: trka je počela zbilja kasno, u jedanaest sati i vrućina je postala gotovo nesnosna. Prvi znaci malaksalosti ugledao sam na Vind, pogledom je vrebajući neprestano: usporila je i češće zahtijevala da "malo hodamo", zaboravivši na svoju želju koju je pri startu izrazila da sve istrči.
- Ne pij toliko - zabrinuto sam joj govorio, ali uzalud.
- Samo malo - uvijek bi odvraćala.
Trčala je i puhala pod sve jačim suncem, lice joj se zažarilo, a ja sam se pitao kako bi joj bilo, da je zadržala one kilograme kojih se uspjela "otarasiti". Sedamnaest kilograma Vind je uspjela "skinuti" laganim trčanjima, ali i pažljivim odabirom jela, često i gladujući. Bio sam ponosan na nju, dok sam trčao pored Vind, neprekidno joj nešto govoreći, nastojeći joj skrenuti misli teškoća koje su je mučile.
Sve je nekako išlo prema naprijed, dok se kod stadiona na Kantridi nismo okrenuli i počeli trčati blagom uzbrdicom.
- Ne mogu više! - rekla je Vind u blizini brodogradilišta "3 Maj".
- Hodaj malo - brzo sam joj rekao. - I ne pij toliko vode!
- Kad sam žedna!
- Znam da si žedna, ali svejedno ne pij toliko - zabrinuto sam joj odgovorio i pomislio: koga vraga da radim, ako mi se Vind sruši na cestu? Odagnao sam te misli, sretan što ih Vind ne može osjetiti.
- Gotova sam - zastenjala je i iščitao sam očaj na njenom punašnom i sasvim crvenom od napora licu.
- Samo misliš da si gotova - brzo sam joj rekao. - Čovjek je nevjerojatno izdržljiva životinja. Uostalom, znaš i sama, poslije ove uzbrdice slijedi spust i samo ćemo se dokotrljati do cilja. Možeš ti to, znam da možeš. Zar nisi to dokazala prije petnaest dana kad si sama istrčala gotovo istu rutu?
Kratki ponosni osmjeh sjećanja zablistao joj je na umornom licu i Vind je produžila, a i ja uz nju, neprestano je bodreći, govoreći joj da ona to može, da treba izdržati još samo malo, još samo ovaj posljednji napor, još ...

... i eto nas pred ciljem! Trčim i smijem se i pružam ruku prema Vind, da je ona zgrabi i da zajednički protrčimo kroz cilj, ali Vind je suviše umorna i ne vidi moju pruženu ruku ili jednostavno nema snage pružiti svoju ruku, pa tako samo korak-dva utrčavam u cilj ispred Vind i radosno je dočekujem, sretan zbog Vind, zbog njenih "izgubljenih" sedamnaest kilograma, zbog njene pobjede, jer najteže je pobijediti samog sebe, vrlo dobro to znam, a Vind je to uspjela!

Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Oznake: trčkaranje


- 10:12 - Budi (8) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2020  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12