Kritička misao

nedjelja, 17.05.2020.

Politička situacija u BiH 2019-2020

Politički kontekst 2019 - 2020 u Bosni i Hercegovini




U oktobru 2019. godine u Bosni i Hercegovini se navršila cijela godina od izbora, koji evo već i u maju 2020. godine nisu implementirani. Dakle mi se već godinu i sedam mjeseci nalazimo u rekordnom periodu bez vlasti na većini nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Nije isključeno i da skore naredne lokalne izbore dočekamo bez implementacije prethodnih, općih izbora. Pitam se da li je takvih slučajeva bilo u Evropi i šire, u skorije vrijeme. U Bosni i Hercegovini se to nije nikada desilo, da implementiranje izbora traje, i da se ne ostvari vlast i implementacija, do sljedećih izbora. Evidentna je i politička apstinencija svih građana Bosne i Hercegovine, i onih koji su glasali i onih koji nisu glasali na izborima 2018. godine. Gdje mi već preko godinu i po, kao što nemamo vlasti, nemamo praktički ni bilo kakvih građanskih zahtjeva za uspostavom vlasti. Namjernom kažem da nemamo vlasti, iako je izraz implementiranje izbora ispravniji. U slučajevima kao što je naša nejaka država, to znači isto. U Bosni i Hercegovini svi drugi nivoi vlasti, izvršni, sudski, državna administracija, lokalna samouprava su podređeni upravo zakondavnoj vlasti, koja biva izabrana na izborima, u ovom slučaju neimplementiranim izborima. Zakonodavna vlast nije uspješno ostvarena, ako ona nije u mogućnosti da dalje implementira izbore, i da od ostvarenih izbornih rezultata kroz parlamentarne mehanizme uspostavi izvršnu vlast. Dakle ja ovdje "preciziram" da i zakonodavna vlast, osim parlamentarnih klupa, par komisija i predsjedavajućeg parlamenata, nije uspostavljena. Odnosno da nije u stanju implementirati izbore, i izborne rezultate. Prethodno sam rekao da izbori nisu implementirani na većini nivoa vlasti, iako je vlast formirana u skoro svim kantonima, ključni dogovori oko Doma Naroda na Federalnom i dalje državnom nivou nisu postignuti. Što se tiče Republike Srpske, izborni rezultati su implementirani, netom poslije izbora. Priroda problema u Bosni i Hercegovini nije u pukom formiranju koalicione vlasti i koalicionog dogovora na svim nivoima, već pravljenje dogovora i koalicije koja može izdržati duži vremenski period, ali i isto tako koalicije koja može preborditi sve one stvari koje su došle "na naplatu" i rješavanje. Sve one stvari, koje su ustvari nagomilani svakojaki neriješeni problemi. Od ekonomske državne i entitetske neefikasnosti, unutrašnje nacionalne podjeljenosti, zahtjeva konstituivnih naroda za većim pravima i većom "jednakošću" , izbornih zakona, realnih i nerealnih zahtjeva iz Republike Srpske. Na konto toga svega u novoj 2020. godini nas su dočekali, zahtjevi od strane vlasti u Republici Srpskoj i iz reda srpskog naroda za uklananjem stranih sudija iz sudova u Bosni i Hercegovini. Moram istaknuti da su i vlast, i opozicija bili praktički jednoglasni, sa par glasova protiv zaključaka, o stranim sudijama i uopšte o položaju RS-a i odnosu Republike Srpske i srpskog naroda kao konstitucije prema Bosni i Hercegovini. Uoči i nakon donošenja zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske, srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik je javno iznosio, praktički, stavove i ideje koje su u biti, verbalno zasigurno, prijetnje po konstitutivnost i ustavnost Bosne i Hercegovine. Iz toga svega je proizašlo, otvoreno "legitimno" blokiranje rada institucija na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini od strane političara koji dolaze iz reda srpskog naroda, a koji su učestvovali u donošenju zaključaka, i koji su izglasali zaključke na skupštini NSRS-a. Većina stranaka koje su u NSRS-u prihvatile neučestvovanje u radu instuticija Bosne i Hercegovine, te stranke koje su okupljene u Hrvatskom narodnom Saboru, su "analitički rečeno" glavni faktori neimplementiranja izbornih rezultata iz Općih izbora 2018. godine. Od političara iz hrvatskog naroda, odnosno hrvatskih nacionalnih stranaka, dolaze zahtjevi za promjenom izbornog zakona u pravcu koji ne odgovara bošnjačkim nacionalnim strankama i strankama koje imaju prefiks bošnjačke nacionalne stranke. Bošnjačke nacionalne stranke, tvrde da neće da stvaraju koalicione dogovore, sve dok u tim dogovorima budu izostavljene sve one stvari koje u bilo kojem smislu te riječi mogu da poremete, ugroze ili naruše integritet, suverenitet, Ustav i samu državu Bosnu i Hercegovinu. Ne stajući ni na jednu stranu bilo koje stranke u BiH, možda se može reći da su ove zadnje stranke, blago i upravu. Jer doista žele očuvati državu Bosnu i Hercegovinu, njezin teritorijalni integritet i ustavnost, i jedinstvo. Sve ono što je protiv tih stvari, po zakonu, i u zakonu, i u Ustavu, je i protiv zakona. Ne vezujući se za nacionalne politike bošnjačkih stranaka, ističem da želja za legalizmom, poštovanjem zakona i očuvanja Ustava Bosne i Hercegovine uopšte nije nešto pogrešno, i loše za građane Bosne i Hercegovine.


Kada se kaže kontekst, politički kontekst, pod tim pojmom možemo naći i pojam politički dijalekt, pa i narativ. Tu može biti opisan i politički kurs, društveno-političko mišljenje, u ovom slučaju unutar jedne države, države Bosne i Hercegovine. Što se tiče samog političkog mišljenja u društvu, važno je istaći kako proizilazi čuđenje u to kako slično živimo i sa implementiranim izborima, kao i sa neimplementiranim. Odnosno tu u društvu vlada mišljenje, da slično, ako ne i isto živimo i sa vlasti, i bez nje. Razlog može biti dugogodišnja neefikasnost vlasti, koja je matematički mjerljiva, i taj razlog nije moj subjektivni stav, nego racionalni faktor. Faktor koji opisuje da je neefikasna vlast slična državi bez vlade, legitimnih funkcionera, pa i bez vlasti. Drugi razlog ovakvog "vjerujte širokog društvenog mišljenja", jeste što još od doba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije imamo izgrađene jako dobre sisteme i mehanizme zaštite građana, i omogućavanja "normalnog" života građana. Ti mehanizmi su i dan danas, preneseni zakoni iz ustava i zakona SFRJ-a, kao što je naprimjer funkcionisanje zdravstvenog sistema, policije i dr. Dakle pored što nemamo vlast, dijelovi političkog sistema Bosne i Hercegovine nisu ugroženi, kao i građani. Gdje funkcionalnost i obavljanje, velikog broja stvari, što društvenih, što ekonomskih, može da se obavi. I sa vlasti i bez nje. Što se tiče društvenog konteksta, on je psihološki objašnjeno, poprilično apatičan, letargičan, previše opušten i sa jakom malim zahtjevima za sprovođenje bilo kakvih društvenih ugovora. Dobar za preživjeti, ali jako loš za bilo kakvo društveno-političko napredovanje. Društvo jako malo može doprinjeti rješavanju političke situacije, čak i oni dijelovi društva koji su glasali na prethodnim izborima. Doprinos društva tome varira od malo do nimalo doprinosa, ili bilo kakvih "tjeranja izabranih na rad", ili makar javnih zahtjeva za radom izabranih političara. Stvara se slika da u društvu uopšte ne želimo vlast. Možda je zaista i ne želimo. Čak i po cjenu, da neimanje vlasti, znači nemogućnost bilo kakvog progresa.

Što se tiče političke slike, i dijagnoze političkog diskursa i dijalekta. Blago izražavajući se, može se reći da smo u političkoj depresiji. Iz koje se evo već 29 godina ne uspjevamo izvući. Ta depresija, nam svakodnevno oduzima snagu, za bilo kakav dugotrajni i konkretniji politički dogovor i kompromis svih strana, odnosno konstutivnih naroda, ostalih naroda i svih građana i njihovih političkih predstavnika. Ta depresija nas demotivira, stalno vraća na loše ratne i krizne slike i sjećanja, i očito u konačnici, totalno sprečava da napravimo bilo šta kao i društvo, ali i političare, kao najdepresivnije od nas. Pa i naši političari su dio našeg društva. Mislim da je realna psihoanaliza, i da je činjenica da je većina naših političara doista "nesvjesno ili svjesno" depresivno. Jer nije tako teško ići napred, i kao društvo, i kao država. Pogotovo u onim smislovima koji se ne vežu za ekonomiju. Ali ne želiti ići naprijed, je prije depresija, nego neko političko oružje. Depresija i nije nešto tako strašno, ali 29 godina političke depresije, daje "dovoljno strašnu" političku i društvenu realnost u kojoj sada živimo. Sivilo koje nas stalno okružuje, sve nas, i političare, i biznismene, i radnike, i neradnike, i sve druge. Imam osjećaj koji me ne vara da svi manje-više živimo isto. I oni gore i ovi dole. Jer svi na koncu, izlazimo na iste ulice, u iste restorane i kafane, okruženi istim šareno sivim zgradama oštećenim od svakojakih direktnih i indirektnih razaranja. Ni emotivno i psihički nismo puno drugačiji, mi u društvu i političari, mi bez vlasti i oni na vlasti, bez vlasti. Tako da, što su svi konflikti, na svim relacijama manji, vjerovatnije je da ćemo prestati biti depresivni. Tek kada prestanemo biti depresivni i živi u svojim i tuđim prošlostima, onda ćemo tek moći početi razmišljati o ikakvim progresima. Jer šta imaš od toga kada napreduješ, a i dalje si depresivan. Onda te bilo kakvog napredovanje i ne zadovoljava, i ne čini ti se kao nešto rješavajuće. Medicinska dijagnoza depresije je daleko blaža od ove široke socijalne depresije u kojoj živimo. Naše rješenje, prvenstveno društveno, je to da na neko određeno vrijeme prihvatimo stagnaciju i da se naviknemo na političko i drugo preživljavanje, nego na to da će nam neko pozlatiti kuće i ulice, i da će meni kao jedinki, dijelu društva biti bolje zbog nekog drugoga. Ako se to i desi dobro i jeste, ali prvenstveno svaki dan će se nešto dobro dešavati zbog mene, i mog bližnjeg, meni.

A.D.

Oznake: politika, bosna, Bosna i Hercegovina

- 18:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #