Kritička misao

četvrtak, 11.06.2020.

Najnoviji ekonomski pad od početka oporavka od ekonomske krize prouzrokovane "Pandemijom COVID-a 19"

-Odnosno najnoviji ekonomski pad u odnosu na onaj najveći sredinom marta ove godine.
-Kao što je u mom prethodnom blogu opisano, prošli debalans u vrijednostima amerikanskih u odnosu na europske burze, dovodi do dole prikazanog pada vrijednosti dionica i ostalih vrijednosti na svjetskim burzama.

(11.06.2020)

(11.06.2020)

Link blog posta koji prethodi ovome postu:

https://blog.dnevnik.hr/misaonakritika/2020/05/1632289448/devijacija-u-eksponencijalnom-padu-i-rastu-u-globalnoj-ekonomiji.html

-Debalans u vrijednostima, ali i u količini i veličini ekonomskih intervencija SAD-a u odnosu na intervencije zemalja Europske Unije.
-Debalans burzovnih vrijednosti koje su dovele do današnjeg (11.06.2020) pada na svjetskim burzama.
-Nakon današnjeg pada predstoji još veći, nevezano za burze, pad i gubitak vrijednosti, novca, dionica, ali i samog pokretnog i nepokretnog kapitala.
-U konačnici, taj pad će zatvoriti vrata relativno "velikom" broju ,srednjih, srednje-velikih, i velikih firmi i korporacija.
-Zatvoriti vrata u ovom slučaju znači bankrot gore navedenih. Bankrot, ali i nakon toga veliki problem za "bogate" biti će sama nelikvidnost za daljne ekonomske aktivnosti, ali i ukupni gubitak kreditnog rejtinga. Gdje će "ti isti bogati" biti zavedeni u sivo, u sivu ekonomsko-kreditnu zonu.
-Da dodam kako sam u prošlom blogu kazao, da će na koncu ostati u vlasništvu nevrijednog papira, novca i dionica, pored toga ostat će i u vlasništvu relativno bezvrijednog pokretnog i nepokretnog kapitala. Što je za sam kapitalizam paradoksalno i kao takav bezvrijedni, kapital bez vrijednosti, je i ogroman fenomen, ali i naravno najveći problem za sam kapitalizam i kapitaliste.

A.D.

Oznake: ekonomska kriza

- 23:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.05.2020.

Politička situacija u BiH 2019-2020

Politički kontekst 2019 - 2020 u Bosni i Hercegovini




U oktobru 2019. godine u Bosni i Hercegovini se navršila cijela godina od izbora, koji evo već i u maju 2020. godine nisu implementirani. Dakle mi se već godinu i sedam mjeseci nalazimo u rekordnom periodu bez vlasti na većini nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Nije isključeno i da skore naredne lokalne izbore dočekamo bez implementacije prethodnih, općih izbora. Pitam se da li je takvih slučajeva bilo u Evropi i šire, u skorije vrijeme. U Bosni i Hercegovini se to nije nikada desilo, da implementiranje izbora traje, i da se ne ostvari vlast i implementacija, do sljedećih izbora. Evidentna je i politička apstinencija svih građana Bosne i Hercegovine, i onih koji su glasali i onih koji nisu glasali na izborima 2018. godine. Gdje mi već preko godinu i po, kao što nemamo vlasti, nemamo praktički ni bilo kakvih građanskih zahtjeva za uspostavom vlasti. Namjernom kažem da nemamo vlasti, iako je izraz implementiranje izbora ispravniji. U slučajevima kao što je naša nejaka država, to znači isto. U Bosni i Hercegovini svi drugi nivoi vlasti, izvršni, sudski, državna administracija, lokalna samouprava su podređeni upravo zakondavnoj vlasti, koja biva izabrana na izborima, u ovom slučaju neimplementiranim izborima. Zakonodavna vlast nije uspješno ostvarena, ako ona nije u mogućnosti da dalje implementira izbore, i da od ostvarenih izbornih rezultata kroz parlamentarne mehanizme uspostavi izvršnu vlast. Dakle ja ovdje "preciziram" da i zakonodavna vlast, osim parlamentarnih klupa, par komisija i predsjedavajućeg parlamenata, nije uspostavljena. Odnosno da nije u stanju implementirati izbore, i izborne rezultate. Prethodno sam rekao da izbori nisu implementirani na većini nivoa vlasti, iako je vlast formirana u skoro svim kantonima, ključni dogovori oko Doma Naroda na Federalnom i dalje državnom nivou nisu postignuti. Što se tiče Republike Srpske, izborni rezultati su implementirani, netom poslije izbora. Priroda problema u Bosni i Hercegovini nije u pukom formiranju koalicione vlasti i koalicionog dogovora na svim nivoima, već pravljenje dogovora i koalicije koja može izdržati duži vremenski period, ali i isto tako koalicije koja može preborditi sve one stvari koje su došle "na naplatu" i rješavanje. Sve one stvari, koje su ustvari nagomilani svakojaki neriješeni problemi. Od ekonomske državne i entitetske neefikasnosti, unutrašnje nacionalne podjeljenosti, zahtjeva konstituivnih naroda za većim pravima i većom "jednakošću" , izbornih zakona, realnih i nerealnih zahtjeva iz Republike Srpske. Na konto toga svega u novoj 2020. godini nas su dočekali, zahtjevi od strane vlasti u Republici Srpskoj i iz reda srpskog naroda za uklananjem stranih sudija iz sudova u Bosni i Hercegovini. Moram istaknuti da su i vlast, i opozicija bili praktički jednoglasni, sa par glasova protiv zaključaka, o stranim sudijama i uopšte o položaju RS-a i odnosu Republike Srpske i srpskog naroda kao konstitucije prema Bosni i Hercegovini. Uoči i nakon donošenja zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske, srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik je javno iznosio, praktički, stavove i ideje koje su u biti, verbalno zasigurno, prijetnje po konstitutivnost i ustavnost Bosne i Hercegovine. Iz toga svega je proizašlo, otvoreno "legitimno" blokiranje rada institucija na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini od strane političara koji dolaze iz reda srpskog naroda, a koji su učestvovali u donošenju zaključaka, i koji su izglasali zaključke na skupštini NSRS-a. Većina stranaka koje su u NSRS-u prihvatile neučestvovanje u radu instuticija Bosne i Hercegovine, te stranke koje su okupljene u Hrvatskom narodnom Saboru, su "analitički rečeno" glavni faktori neimplementiranja izbornih rezultata iz Općih izbora 2018. godine. Od političara iz hrvatskog naroda, odnosno hrvatskih nacionalnih stranaka, dolaze zahtjevi za promjenom izbornog zakona u pravcu koji ne odgovara bošnjačkim nacionalnim strankama i strankama koje imaju prefiks bošnjačke nacionalne stranke. Bošnjačke nacionalne stranke, tvrde da neće da stvaraju koalicione dogovore, sve dok u tim dogovorima budu izostavljene sve one stvari koje u bilo kojem smislu te riječi mogu da poremete, ugroze ili naruše integritet, suverenitet, Ustav i samu državu Bosnu i Hercegovinu. Ne stajući ni na jednu stranu bilo koje stranke u BiH, možda se može reći da su ove zadnje stranke, blago i upravu. Jer doista žele očuvati državu Bosnu i Hercegovinu, njezin teritorijalni integritet i ustavnost, i jedinstvo. Sve ono što je protiv tih stvari, po zakonu, i u zakonu, i u Ustavu, je i protiv zakona. Ne vezujući se za nacionalne politike bošnjačkih stranaka, ističem da želja za legalizmom, poštovanjem zakona i očuvanja Ustava Bosne i Hercegovine uopšte nije nešto pogrešno, i loše za građane Bosne i Hercegovine.


Kada se kaže kontekst, politički kontekst, pod tim pojmom možemo naći i pojam politički dijalekt, pa i narativ. Tu može biti opisan i politički kurs, društveno-političko mišljenje, u ovom slučaju unutar jedne države, države Bosne i Hercegovine. Što se tiče samog političkog mišljenja u društvu, važno je istaći kako proizilazi čuđenje u to kako slično živimo i sa implementiranim izborima, kao i sa neimplementiranim. Odnosno tu u društvu vlada mišljenje, da slično, ako ne i isto živimo i sa vlasti, i bez nje. Razlog može biti dugogodišnja neefikasnost vlasti, koja je matematički mjerljiva, i taj razlog nije moj subjektivni stav, nego racionalni faktor. Faktor koji opisuje da je neefikasna vlast slična državi bez vlade, legitimnih funkcionera, pa i bez vlasti. Drugi razlog ovakvog "vjerujte širokog društvenog mišljenja", jeste što još od doba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije imamo izgrađene jako dobre sisteme i mehanizme zaštite građana, i omogućavanja "normalnog" života građana. Ti mehanizmi su i dan danas, preneseni zakoni iz ustava i zakona SFRJ-a, kao što je naprimjer funkcionisanje zdravstvenog sistema, policije i dr. Dakle pored što nemamo vlast, dijelovi političkog sistema Bosne i Hercegovine nisu ugroženi, kao i građani. Gdje funkcionalnost i obavljanje, velikog broja stvari, što društvenih, što ekonomskih, može da se obavi. I sa vlasti i bez nje. Što se tiče društvenog konteksta, on je psihološki objašnjeno, poprilično apatičan, letargičan, previše opušten i sa jakom malim zahtjevima za sprovođenje bilo kakvih društvenih ugovora. Dobar za preživjeti, ali jako loš za bilo kakvo društveno-političko napredovanje. Društvo jako malo može doprinjeti rješavanju političke situacije, čak i oni dijelovi društva koji su glasali na prethodnim izborima. Doprinos društva tome varira od malo do nimalo doprinosa, ili bilo kakvih "tjeranja izabranih na rad", ili makar javnih zahtjeva za radom izabranih političara. Stvara se slika da u društvu uopšte ne želimo vlast. Možda je zaista i ne želimo. Čak i po cjenu, da neimanje vlasti, znači nemogućnost bilo kakvog progresa.

Što se tiče političke slike, i dijagnoze političkog diskursa i dijalekta. Blago izražavajući se, može se reći da smo u političkoj depresiji. Iz koje se evo već 29 godina ne uspjevamo izvući. Ta depresija, nam svakodnevno oduzima snagu, za bilo kakav dugotrajni i konkretniji politički dogovor i kompromis svih strana, odnosno konstutivnih naroda, ostalih naroda i svih građana i njihovih političkih predstavnika. Ta depresija nas demotivira, stalno vraća na loše ratne i krizne slike i sjećanja, i očito u konačnici, totalno sprečava da napravimo bilo šta kao i društvo, ali i političare, kao najdepresivnije od nas. Pa i naši političari su dio našeg društva. Mislim da je realna psihoanaliza, i da je činjenica da je većina naših političara doista "nesvjesno ili svjesno" depresivno. Jer nije tako teško ići napred, i kao društvo, i kao država. Pogotovo u onim smislovima koji se ne vežu za ekonomiju. Ali ne želiti ići naprijed, je prije depresija, nego neko političko oružje. Depresija i nije nešto tako strašno, ali 29 godina političke depresije, daje "dovoljno strašnu" političku i društvenu realnost u kojoj sada živimo. Sivilo koje nas stalno okružuje, sve nas, i političare, i biznismene, i radnike, i neradnike, i sve druge. Imam osjećaj koji me ne vara da svi manje-više živimo isto. I oni gore i ovi dole. Jer svi na koncu, izlazimo na iste ulice, u iste restorane i kafane, okruženi istim šareno sivim zgradama oštećenim od svakojakih direktnih i indirektnih razaranja. Ni emotivno i psihički nismo puno drugačiji, mi u društvu i političari, mi bez vlasti i oni na vlasti, bez vlasti. Tako da, što su svi konflikti, na svim relacijama manji, vjerovatnije je da ćemo prestati biti depresivni. Tek kada prestanemo biti depresivni i živi u svojim i tuđim prošlostima, onda ćemo tek moći početi razmišljati o ikakvim progresima. Jer šta imaš od toga kada napreduješ, a i dalje si depresivan. Onda te bilo kakvog napredovanje i ne zadovoljava, i ne čini ti se kao nešto rješavajuće. Medicinska dijagnoza depresije je daleko blaža od ove široke socijalne depresije u kojoj živimo. Naše rješenje, prvenstveno društveno, je to da na neko određeno vrijeme prihvatimo stagnaciju i da se naviknemo na političko i drugo preživljavanje, nego na to da će nam neko pozlatiti kuće i ulice, i da će meni kao jedinki, dijelu društva biti bolje zbog nekog drugoga. Ako se to i desi dobro i jeste, ali prvenstveno svaki dan će se nešto dobro dešavati zbog mene, i mog bližnjeg, meni.

A.D.

Oznake: politika, bosna, Bosna i Hercegovina

- 18:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2020.

Devijacija u eksponencijalnom padu i rastu u globalnoj ekonomiji

Devijacija u eksponencijalnom padu i rastu u globalnoj ekonomiji

Prevelika razlika Amerikanske od Evropskih burzi, i vrijednosti na burzi, dovodi do jednog vakuum prostora u globalnom kapitalizmu, koji može da uvuče i cijele ekonomije u taj prostor, gdje vlada "vječiti" minus, i pad vrijednosti. Ali i nešto što bi napravilo indirektni nus efekat gdje bi Evropsko i Američko tržište bili u suprotnosti i konfliktu. Amerikansko-evropski nesvjesni "trade war", odnosno tako se ekonomije ponašaju neovisno o odlukama i zaštitama njihovih vlada. Indirect trade war. Odnosno "Indirect trade conflict".





Kako bi ekonomije i te države i vlade prevazišle takvo ekonomsko stanje, moraju okrenuti(transformirati, promjeniti) vrijednosti dionica, i same burze, ka samoj realnoj vrijednosti privrede i proizvodnje, kada kažem privrede mislim i na potražnju i potrošnju. Okrenuti trgovinu, i finansijsko poslovanje i vrijednost samog kapitala u realnom pravcu, i vrednovanje istog po realnim vrijednostima privrede i proizvodnje, je praktički nemoguće bez pravilne preraspodjele i raspodjele, rada, robe i kapitala, na koncu novca i bogatstva.Ovi pokušaji prevrednovanja i postavljanja novih vrijednosti "pozitvnijih i većih" samim dionicama, i praktički imaginarnim vrijednostima korporacija, firmi i kapitala, idu samo u korist korporacijama i firmama koje se ustvari ne bave proizvodnjom i robom. Nego samo novcem i finansijskom trgovinom, što će reći da ovakvim ekonomskim postavkama i paramterima na čisto, i na vidno, oštećuju same države i njihove realne sektore, i privrede. Gdje, i dok, države interveniraju ogromnim potencijalom u nerealni sektor i finansijski, one ili svjesno, ili nesvjesno obeštećuju same privrede i svoje države, dok u korist kapitalizma jačaju sektore i korporacije o kojima uopšte ne ovise, niti države, niti njihove privrede. Isto tako u ovom vremenu nije moguće naknadno izbalansirati nerealni, sa realnim sektorom. Jer se taj nerealni sektor neće ponašati tako brato-ljubno kao što su se ponjele države prema njima. Više će ići u pravcu da još dodatno do kosti oslabe države, intervencioniste, kako bi kroz dužu budućnost imale kapitalnu prevlast nad njima.

Taj debalans vodi do pucanja Državnog korporativizma, ali i same strukture kapitalizma, gdje vodeći krupni kapitalisti polažu veće nade u nerealni od realnog sektora, u nerealnom neće biti moguće ostvariti profit bez profita u realnom sektoru. Ali sukladno sa ovakvim debalansom i negativnom preraspodjelom. Onog momenta kada realni sektor počne praviti profit, reflektiranje tog profita se neće dogoditi i na nerealni. Vjerovatno što ulaganja ovog sektora, finansijskog, nerealnog već ne prate i neće pratiti ulaganja u realni sektor, sektor koji svakako mora ostvarivati profit, a plus i bez profita, čak i sa velikim deficitom, države će zbog mehanizama zaštite samih država i svojih privreda, svakako ulagati u taj osnovni sektor privrede, u masovnu proizvodnju najpotrebnijih roba. Gdje će finansijski sektor iz tog ugovora i dogovora biti isključen, jer on već sada uopšte ne učestvuje ni u finansiranju, a ni u kooperaciji. Ovdje u realnom sektoru, će se morati i ostvaruje se samo kooperacija na realciji država-realni sektor(proizvođači roba za masovnu potrošnju, industrija). Zbog neophodnosti takvog vida državnog poslovanja, iz mnogih poslova i priča, već ispadaju "veliki igrači iz finansijskog sektora" koji će na koncu ostati samo vlasnici bezvrednih papira, pa i bezvrednog novca.


Alen Delić

- 16:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 23.08.2019.

Bolje klizište u pjesmi, nego na cesti

Sve do odrona – pisanje o kulturnoumjetničkim kataklizmama na našim prostorima i televizijama




Pa onda se zaredaju hitovi, muzički kanali, svi ovi spotovi i pjesme, do crnobijelih, tamo na kraju svih kanala, zrače štetne signale, glavobolje, tuge, jade, pa pjesme stvaraju zbog obične vožnje autom, nove djevojke u životu, novi muž, stara i nova haljina i mobitel. I po cijeli albumi se stvaraju samo zbog tih stvari, kao da mene interesuje što je tamo neko, neki, vozio dobro auto. Ili kako se on osjeća po tom pitanju, ili kako se on uopšte osjeća. Mislim od takvih osjećaja normalnu osobu samo može glava boliti, pogotovo ako su te emocije izražene kroz bilo što, kamo li tik ispred nosa na televiziji. To je loša i muzika, i stil, i priča. Ako ćemo pričati o novim ljubavima ili tim nekim toplijim emocijama, bolje da Nataša Bekvalac o tome priča, jer i ima smisla da ona o tome pjeva, priča, a ne neki momak koji se prvi put zaljubljuje u tridesetim godinama, i još se tome čudi, veli od kud ova ljubav dolazi, još i spot i pjesmu o tome pravi. Žali bože riječi, on i to svo njegovo muzičko dostignuće i uspjeh nikakav problem ne bi bili, i bio, da ih nema još 2000 na jako malom prostoru, a njih dvije hiljade svaki dan nove pjesme, i hitove, i spotove prave. I to ne bio neki problem, da ovi specijalci sa medijskih kuća nisu shvatili da se ta roba dobro prodaje, i tu nam dođe savršeni spoj za ovaj kulturni debakl i šok u kojem jesmo. I te produkcije, i to sve stane u tri i po garaže, i još troše, ti „muzičari i izvođači“ desetine hiljada maraka i eura da bi imali žestoke spotove, i to sve ukuhaju i još bolje prodavaju. Đaba.

Ne znam koliko osobe uopšte vole ove fore kao što je fazonator, ili nešto tako slično, to je dovoljno prazno. Daleko od toga da nešto kao što je „Fazonator“ uspoređujem sa ovim gore navedenim mainstream-om, ali ne može nam izlaz iz tog kulturnog šoka biti fazonator, i fazinacije i fore koje ispričaš drugu na kafi koje bi trebao već zaboraviti. Skoro pa nikakve predispozicije da nasmije, čak i one neduhovite zadrži kratko, taj smijeh, pa nije smiješno i duhovito, jedno te isto, pa i nije. Kad kažem osobe mislim na osobe bliske ovim što su napravili, fazonator, il ih oni motiviraju ili još pokušavaju da shvate šta ovi uopšte i govore. Nije veliki umjetnički uspjeh biti neki šaner, neka golema raja tip, to je uredu, ali nije ništa posebno. Da ne budem neshvaćen, odnosno da budem jasniji, želim reči da polovična i površna umjetnička „rješenja“ i djela nisu od neke pomoći za mnoge one kojima je već duže vremena potrebno, da čuju dobru i kvalitetnu novu pjesmu i izvođača. Stare pjesme smo preslušali. To i jeste glavni razlog što uopšte pišem išta o kulturi i umjestnosti. Dakle pišem da bih zaželio neke nove super dobre pjesme od super ljudi, ne znam ni kojih tačno ljudi, ali da bi se ispunile potrebe osoba koje ne slušaju uobičajenu muziku, treba do dvjesto-tristo novih pjesma u godinu, dvije, sve ukupno. To nije ništa strašno, ali danas je nemoguće. Nije to tako lako išlo ni osamdesetih, ali volio bih da bude makar 10-20 novih dobrih pjesama, ikada. Ništa i ne govorim puno, samo o nekom jasnijem razodlučivanju lošeg umjetničkog djela od onog najboljeg, a i pravo umjetničko djelo ne može biti tako loše.

I onda opet ovi specijalci iz nacionalnih i iz privatnih televizijskih, tih kuća, medija, pristave zadnjeklasne, mainstream, filmove i serije, deklase, najjeftinije i najnekvalitetnije. Ovi ostali filmovi , dobri, koje ponavljaju svakih 20-30 sati, ti filmovi su bili još jeftiniji, hem ostali od bivšejuglavenskih „medija“, a filmovi stari trideset-četrdeset godina moraju biti tako jeftini. Mogu tako redom nabrajati, ali bolje bi svijetu bilo da te stare i nove elektronske medije i elektronske uređaje koriste u nekom konstruktivnom pravcu, kontruktivnijem od propuhivanja ušiju zrakom. I očiju.

Mogu reći da ima mnogo onih, dovoljno, podosta, kojima trebaju i koji doista žele da sve te stvari, dobar film, pjesma, pjevač, bend, dođu i ponovo se dogode, mislim te stvari baš i ne dolaze, ne događaju se, nisu vozovi i autobusi, jednostavno ih dobar umjetnik kvalitetno smisli, ideju realizuje i kao pravi majstor napravi, kao što se napravi novi televizor, plus ako mu je mašta i znanje veliko to bude baš inspirativno i jako zabavno za mnoge. Eto takvih dvadesetak i onda ne bi toliko kritikovali sav taj turbo folk.

A.D.

- 16:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 16.01.2019.

Graditi građansku BiH, znači djelovati na državu



Graditi građansku BiH, znači djelovati na državu

Politička zbilja u Bosni i Hercegovini nam mora biti jasnija ako imamo izraženo htjenje da mjenjamo društvo u kojem živimo, bosanskohercegovačko društvo. Stalno se spominje i uviđa kako bilo koja manja, ili veća promjena unutar društva i politike ne daje velike ili ikakve rezultate na sam način života, na samo življenje. Pričajući mnogo preciznije ovdje se kaže kako unutar našeg društva, sa dosadašnjim realnim izvođenjem politika bilo kakva promjena ne utiče mnogo na život. Već godinama, decenijama živimo isto, ili slično, a društveno-političke promjene se stalno događaju. Ja ovdje pričam o nesebičnosti koju moramo imati kao pojedinci unutar društva, odnosno o tome kako moramo mjenjati društvo, a pogotovo političku zbilju bez obzira što će i nakon svih tih promjena naš život, odnosno „moj život“ biti malo ili nimalo promjeljen. To nije neka velika spoznaja, ako se uzme u obzir da čak i kada čovjek postane politički funkcioner, čak i veći politički funkcioner, u njegovom životu u društvu, i tamo gdje obično „živi“, tu se uzima u obzir da se čak i u njegovom životu ništa bitno ne mjenja. Ovdje se isto tako priča i o postepenom vađenju iz dugogodišnjeg i društvenog, i političkog pada, naravno i velikog pada kvalitete života. Dakle mi kao društvo se moramo postepeno uzdizati i korak po korak sanirati stare probleme, paralelno s tim stvarati bolje uvjete za sadašnje i buduće izvođenje politike. Dakle kada shvatimo da se naš kvalitet življenja postepeno, ali jako sporo povećava i postaje bolji, nekada i jako sporo, shvatamo da trebamo sanirati sve ono što je naše društvo i naša politička stvar pretrpila, isto tako trebamo da stvorimo nove, pozitivne stvari. Kao da ja ovdje uviđam kako mi kao dio društva imamo odgovornost i šansu da urgiramo državi i političkom izvođenju, da urgiramo kako da rješava i naše, ali i političke probleme. Mislim koliko promjena moramo dati društvu, državi, učiniti ih za druge, učiniti drugima, da bi se naš život promjenio. Mislim ovdje se priča o individualno-kolektivnom odnosu, isto tako se i priča o motivima bilo kakve promjene, nekada smo u prilici da sugeriramo našim političkim djelovima društva i da im pomognemo da se desi promjena mnogo više nego što u tom momentu možemo pomoći sebi. To je ona stara historijska činjenica, da čak iako cijeli svijet promjeniš, tvoj život se neće moći tek tako promjeniti, čak će on u velikim paramterima biti bolji samo zato što si promjenio svijet, a ti češ i dalje manje, ili više živjeti onako kako si i živio i prije. Tu se uviđa pozitivna odvojenost društveno-političkih promjena i zbilje od načina života i samog života jednog pojedinca. Tu se isto tako uviđa da ako jedan pojedinac dovoljno kvalitetno i ljepo živi, da on može da odvojeno, bez negativnih međudjelovanja, djeluje na društveno-političku zbilju i bez obzira na to kako njemu i njegovom životu neće biti puno bolje, on i dalje neprestano djeluje na društvo i politiku. On to i dalje naravno želi da radi. S tim shvatanjem se otvaraju mnoga vrata, ali sa tim shvatanjem treba i da dođe do odvažnosti da onog momenta kada doista shvatiš da živiš normalno i dobro, da onda shvatiš kako možeš da neprestano pomažeš i radiš na društvenim promjenama, a isto tako da iskoristiš sve svo kapacitete da djeluješ i na samu politiku. Mislim svaka naša pozitivna ideja, bi pomogla svakom našem normalnom političaru, i ako nigdje drugo on bi je uvrstio u svojoj glavi kao nešto na čemu bi se trebalo raditi, naravno alata za djelovanje na politiku je napretek. Bit je iskoristiti ih i shvatiti kako svaki građanin jedne države ima puno pravo da djeluje i participira u političkim promjenama, ja kao građanin ove zemlje, ako bilo kada budem imao dobru ideju, jako ću se potruditi da ta ideja zaživi, jer će i mojoj zemlji i drugim građanima biti imalo bolje zbog te ideje. To je bit građanstva, i građanske države, to je ono što je i gradi, to je ono što joj treba da bi bila građanska država, to je i ono što meni treba jer sam odgovoran građanin.



Alen Delić

- 12:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 02.01.2019.

Samoperceptivno sa perceptivnim



Samoperceptivno sa perceptivnim
Shvativši sebe, shvatih da živjeti se mora, sve više i više

Pričajuči vrlo često o dubokom psihičkom stanju, ono što često kroz riječi zovemo dubinom, otkrivam kako osoba pored toga što je svijet siv, onakav i ovakav, može ostvariti ljep život. Makar unutar sebe može ostvariti ljepotu, sarkastično kažem makar. Jer sve što ostvarujemo kroz sve doživljaje, iskustva, dodire sa svijetom na kraju se ravna u konto, konto onog što doista u najdubljoj svojoj tački, mentalnoj, ostvarujemo. Jako je realna činjenica, da sve ono što mi unutar sebe posjedujemo i imamo nosimo kroz sve buduće doživljaje, dakle s tom tačnom tezom se pitam kako se nadati da će neki veliki doživljaj promjeniti naše unutarnje stanje, ako čak i onaj mali, a dobri doživljaj ne uspjeva da dođe do nas. Hoću reći da hladna osoba, po nekom „poznatom i nepoznatom“ mehanizmu odbija od sebe sve dobro i loše. S druge strane kako prestati biti hladan, kada to u većini životnih situacija godi, isto tako se pitam kako istovremeno biti i hladan i topao, kako čas biti vreo, čas ledeno hladan. Najviše se baziram na toj i stabilnosti duboko introspektivnog, psihičkog, stanja osobe, kako na stabilnosti, tako i na fleksibilnosti. Ovdje govorim o tome kako ako je čovjek odličnog, dobrog, ili zadovoljavajućeg stanja, da bi se trebao prepustiti životnim tokovima, i isto tako mnogo ako ne i apsolutno prepustiti se dobrim životnim stvarima. Da kažem ako sam sada dobrog stanja, zašto bih bio goreg ako se prepustim nekoj kratkotrajnoj avanturi, isto tako strah kod emocionalno svjesnih i inteligentih ljudi nije od onog da će mu nakon nekog iskustva biti loše u životu, dugoročno ili kratkoročno. Nego jedan stepen po kojem takve osobe na konto svog stanja uspjevaju prijevremena shvatiti da će im od neke nove aktivnosti stanje biti isto, ili malo bolje, ili nimalo bolje, gdje se javlja pasivni stav koji slovi da osoba sama sebi kaže:“Zašto bih ja to radio, isto mi je i sa tim, i bez toga“. Treba pustiti sebe kao dovoljno hladnu i dovoljno po potrebi toplu osobu u jedan konačni niz i splet okolnosti, koje ne da će hladiti ili topiti našu duboku umnu ništicu, nego koje će se događati i sami ti doživljaji biti interesantni, gdje ćemo mi biti u poziciji da biramo hoćemo li uopšte uzimati u obzir svoje stanje, i svoje emocije. Gdje će naše stanje biti iza, svih onih doživljaja koji su ispred nas i naših očiju, a sasvim ili imalo nas zadovoljavaju. Mislim to je isto kao da santa leda gleda kako je fula Titanik, ili kao da Sunce gleda kako postepeno i fino topli Zemlju. Hoću reći u momentima kada je naše duševno stanje u zadovoljavajućoj „liniji“ odnosno kada nije loše, onda ti doživljaju ispred nas bi trebali jednostavno da se događaju, a da mi shodno sa našim znanjem i stabilnošću učestvujemo i živimo te doživljaje. Tu je odgovor kratak i jasan, zašto bih ja kao dovoljno emocionalno svjestan izbjegavao doživljaje i iskustva, znajući da oni neće puno značiti-naravno da neće puno značiti da kada osobi koja je na takav način svjesna, samo ogromne stvari, ogromno i znače. Dakle to gledište gdje osoba uspjeva iskontrolirati svoje emocije i svoje stanje, da tu ostaje samo da sa takvom stabilnošću i sigurnošću radimo što nam je volja i da se slobodno prepustimo pozitivnim životnim stvarima, i malim, i velikim. Ko zna možda će neka mala stvar, dati više nego sve velike prethodne, možda ćemo samosvjesno pokrenuti i niz malih i velikih stvari koje će nam značiti, a možda ćemo isprepletano živjeti i kroz nikakve i kroz male, i kroz velike stvari u životu, jednostavno nam je i jedino što je sigurno, da se samo još više prepustimo, svakako smo mnogo prepušteni. Prepustiti se svemu, znači živjeti lagano, samo na pametan način se mora odrediti to „svemu“, valjda svemu ljepom, dobrom i pozitivnom.

Alen Delić

- 12:19 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Pokrenuti društvo, znači ne dopustiti sebi nepokretnost




Pokrenuti društvo, znači ne dopustiti sebi nepokretnost

Svaki pokretač društvenih kretnji i promjena, mora da zna kako da se kreće u masi, i kako da sebi ne dopusti da ga iko, i išta koči. On ako je pokretač, mora da ima samopouzdanje koje niko ne može osporiti, isto tako i znanje da shvati kako je to nemoguće.


Teško je naći zadovoljstvo, čak iako je čovjek svjesno odlučan da teži minimalizmu. Te da njegovo zadovoljstvo može biti uvjetovano i malim stvarima. Najveći problem s kojim dovoljno svjestan čovjek može biti, i jeste suočen, jeste sablasni filmski scenario s kojim je suočen iz dana u dan, kada on mora svaki dan da, sve one stvari koje su „luksuz i zadovoljstvo, pa i sreća i zabava“, da ostvari iz nova, svako jutro iz početka. Kao svaki onaj višak koji nije već pretpostvaljen, normalan čovjek, sa normalnim ponašanjem, da bi ostvario u danu veće stvari nego koje ima inače, mora mnogo da se trudi, i kada ih ostvari opet ne doživljava on što bi trebao doživiti. I tako opet ujutro sve ponovo, umori se čovjek od tog. Pored što se umori, loše i ne tako dobre stvari se ko od prirode same po sebi ponavljaju, a one dobre je upitno da li će se ponoviti. Nisam želio komplikovati, ali kako drugačije da opišem, monotoniju i melanhoniju. Da koliko god ti stvari promjenio u životu i ostvario, sporadično dovoljan broj ljudi, ako i ne procentualna većina uopšte i ne razmišlja o promjenama na tako niskoj, ali daleko važnijoj razini. Ono što je za mene promjena fonda mojih riječi i načina izražavanja, za neke je promjena posla ili mjesta življenja. Pa vi vidite šta je čovjek koji za par godina promjeni tri posla, a sve te godine priča istim tonom, iste priče, istom bojom glasom za manjim ili istim fondom riječi. Kako i doživjeti da te moje promjene budu žive, ako se manje ljudi miče ka mnogom vrijednim stvarima i stvaraju lične i u užem krugu ljudi, bolje i nove priče, pa i djela, pa i misli. Hoću reći kako doživjeti punu upotrebljivost naših ponaosob promjena i učenja znanja, kada većina učini za deset godina desetinu promjena, a neki to rade na dnevnoj ili manjoj bazi. Kaže stari antički filozof, čovjek je u stanju vječne promjene. Kritički gledajući, i shvatajući, treba čovjek koji danas odvoji par sati na učenje i na mjenjaje samog sebe, da shvati kako oni koji ne žele da uče i da se mjenjaju, i da mjenjaju stvari oko sebe, nisu naša kočnica i straputica, nego naša šansa da mi vodimo sami sebe i lakše strujimo kroz cijelo društvo. Hoću reći da je nadgradnja upravo u tome, da kada shvatiš da si dovoljno svjestan i sposoban, a pored toga shvatiš da drugi nisu tako blizu. Onda trebaš da sa svojim znanjima i sposobnostima strujiš kroz cijelo društvo i ostvaruješ ciljeve, koji su pravi ideali, a i koji su teorijiski i filozofski savršeni, i savršeno tačni. Savršen je ideal i to da uspiješ ostvariti da se zbog tebe vrlo često oko tebe, ljudi osjećaju bolje, i zbog tvoje lične aure, ali i zbog tvojih riječi, koje su sigurno polen za cjvetove koji će da rastu. Pričam o našoj avagardnoj odvažnosti da prvenstveno sebe postavimo na visoki položaj, pa i o tome da „skoro pa egoistično“ ostvarimo prvo svoje lične ciljeve i na ličnoj bazi uspijemo, a da se kasnije pitamo šta ćemo mi sa društvom i šta ćemo da mu dajemo i po racionalnoj prosudbi „oduzimamo“. Hoću reći da postoje filozofske i psihološke norme po kojima mi smijemo sebi uzeti za pravo da smo iznad nekoga. Na kraju hoću da kažem da se na način da oni najsvjesniji u društvu trebaju da srede svoje živote na najbolji mogući način i da nakon toga uzmu u obzir da srede tuđe živote unutar jednog ili svih društava. Da je to star model, ali ja to gledam kao na one ljude koji mi pozitivno zapadaju u oko, da bi oni mogli da urade društveni poduvhat kako oni koji u oko zapadaju negativno ne bi bili tako loši ili uopšte negativni. Hoću samo da kažem po tačnim idejama, da je sređena osoba ona koja uvijek može da samokritično i objektivno promjeni i nauči bilo što o sebi, isto tako sređena je osoba ona koja može da nauči bilo što o bilo čemu drugom. Ima tu još formulacija, ali epitet sređena osoba bi bio samo odgovor na to, da sređena osoba nije ona koja je sredila svoje materijalno stanje, iako je poželjno, nego ona osoba koja je riješila svoje umno, svjesno, pa i duševno stanje, pa i psihološko stanje. Hoću reći ona osoba koja je tačno spoznala sebe i shvatila svoj bitak je sređena osoba, i isto tako koja je dovoljno shvatila svijet. Stvar je jednostavna kada osoba koja čita ovo je već sređena osoba, tako riješili ili ne riješili svoje materijalno stanje, mi bi trebali nastaviti sređivati sebe i svijet oko sebe.


Alen Delić

- 11:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 22.12.2018.

Snažan sam onoliko koliko problema mogu riješiti



Snažan sam onoliko koliko problema mogu riješiti

Razmišljajući o tome kako su mnogi problemi stvoreni, dolazim do misli kako da ih riješim i kako da sprečim njihovo stvaranje, a pogotovo prolongiranje. Polazeći od težnji kako stvari sagledane sa pravog ugla ne mogu biti opterečavajuće, samo mogu postati konstantna tema u glavi. Stvori se određen osjećaj dosade, ali i zadovoljstva kada se uspije shvatiti pravo rješenja. Gledajući ozbiljno i mali, i veliki problem, uviđa se kako oni mali problemi tvore životne negativnosti, a oni veliki tvore globalne negativnosti koje mogu da djeluju na pojedinca direktno, indirektno djelovanje je svakako stalno. Pričajući o zadovoljstvu, najviše pričam o onom zadovoljstvu kada se prevaziđe životni problem, transparetno tomu je da je on prevaziđen jer sam ja, kao pojedinac, dobro mislio o tome.

Racionalno shvatanje je da mi kao pojedinci nemamo mnogo ili uopće uticaja na bilo što. Ipak na par stvari imamo uticaj iako ga rijetko nazivamo bilo kakvom ličnom moći ili utjecajem. Recimo svako od nas može odlučiti i birati u kakvoj će okolini odnosno životnoj sredini živjeti, sa kakavim će ljudima dolaziti u veći ili manji „dodir“, isto tako mi svjesno možemo birati svaku našu riječ, svaku našu misao, svako djelo. U toj priči je esencijalno znanje o sociologiji i psihologiji, isto tako je važno poimanje dobre i loše volje, praktički rečeno dobrog ili lošeg. Ta priča je bitna u onom kontekstu kada mi sa sigurnošću znamo da su sve te naše akcije dobre, isto tako kada znamo koje su i naše i tuđe loše. Ja tu uvjek dodajem lagan i prost primjer, da ja uvjek znam da je galamiti na nekog loše, a da je dobro nikada ne galamiti na bilo koga. Uviđam da ljudskim bićima fali malo više stepena empatije, da osjete druge i da pređu preko onog svoga kako ne bi nikog, pa i sebe ičim ugrozili.

Ovaj svijet je tkan na mnogo lošim temeljima, oni dobri su u sjeni. Prosvjetiteljstvo, humanizam, renesansa kao da nisu ni postojali. Dugovjekovna historijska patnja i raznorazni konflikti i ratovi su i one najsvjesnije danas žive učinili onim najotuđenijim, preracionalnim, previše hladnim. A oni koji imaju imalo političke moći u svojim rukama čak i da su najsvjesniji nisu u stanju, nisu kadri da učine drastične promjene koje će nas iz takve historije izvaditi i baciti je u sjenu. Gdje će stvarati novu mnogo sličniju Renesansnom dobu nego dvadesetom vijeku. Mnogi se trude konluzirati historiju u svoju korist, a samo treba vidjeti kako je do konačne konlzuije treba stvarati i na kraju završiti u korist svih nas, u korist čovječanstva. Ja ovde pričam o doktrinama koje nas mogu učiniti, sretnim, zadovoljnim, a ponajviše onima koji će biti u stanju da svaki svoj lični i naš zajednički „veliki“ problem samostalno riješi, pored sposobnosti rješavaoca bilo kojeg problema, možemo izgraditi „neranjivu hladnu emocionalnu liniju“ koja će ići u korist u onim momentima kada ne uspjevamo riješiti ijedan problem. Hoću reći da trebamo biti sposobni riješiti bilo kakav problem, svaki onaj koji je u našem ličnom ili kolektivnom dometu, te kako pritom moramo biti totalno otporni.

Alen Delić

- 15:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.12.2018.

Kada država ne uspjeva pomoći društvu, društvo mora pomoći sebi, i državi



Kada država ne uspjeva pomoći društvu, društvo mora pomoći sebi, i državi

Živjeći u bosanskohercegovačkom društvu, poimajući kako ono ne zadovoljava, ni svoje kolektivne, a ni moje ili tuđe individualne neophodne potrebe i želje. Teško je posmatrati društvo kao nešto što je stvar pojedinaca. Društvo u kojem mi živimo, je rezultat tragične i teške prošlosti, isto tako je i rezultat nimalo pametne dugogodišnje neodgovornosti i nesposobnosti ljudi koji su činili i koji čine institucije. Nesposobnost se uviđa kada vidimo da pojedinac koji ima dovoljno političke moći, uopće ne uspjeva da realizira bilo kakav interes, što države, što društva. Neodgovornost je više osobina koju može imati i običan čovjek, i političar. Tako da ja zagovaram ideju gdje ćemo mi kao pojedinci i pripadnici bosanskohercegovačkog društva na svaki mogući način, zahtjevati od svih onih koji imaju, i koji će imati imalo političke moći, prvenstveno da budu sposobni. Red je i to veliki da onaj koji ima vlast, da mora da bude sposoban čovjek, ne po kriterijumima nekih neviđenih zakona. Nego po kriterijima zdravog razuma. Stvar je jasna kada se kaže: „Imaš vlast, postavi stopostotne ciljeve, ostvari imalo procenata i nemoj imati procente u negativnim vrijednostima“.

Previše politički vezanih tekstova počiva na našoj sveopćoj kritici političara, države, društva, pojedinaca bez stava. Stoga ja uviđam da bh. političaru najteže pada kada mu kažemo, neka si ti nama „na vlasti“, ali ti nemaš pojma, ti si nesposoban. Kao što i jeste. Nemojmo se zavaravati, ne može grupa političara koji imaju određene sposobnosti koje trebamo cijeniti mnogo učiniti ako je okružena nesposobnim. Koji politiku gledaju samo kao posao, daleko od toga da shvataju kako je politika stvar društva, oruđe kojim činiš veće društveno dobro. Mislim kakav je to posao, gdje ti ne bi trebao ništa novo da ubacuješ, nego da prihvatiš onaj okvir zakona pod kojim jesi, i da odradiš sve unutar tog okvira, i da paralelno poboljšavaš i mjenjaš zakone.

Razmišljajući za aspekta „običnog“ građanina, dolazim do povećane, ali i ne pretjerane želje za boljim funkcionisanjem naše države. Sam sebi govorim kako naš narod ne želi mnogo, da se iole dobro živi, da nema rata i da ono kako bi se narodski reklo bude bolje. Neka je svaki dan sve bolje i bolje, pa nek se drastične promjene vide tek nakon više godina. Ovdje ja najviše pričam o našoj toleranciji i skromnosti, gdje smo htjeli to ili ne, već odavno minimalističko društvo, bez pretjeranih želja. Hajde da učinimo sve, da ovakva država kakva jeste, da funkcioniše sa svim svojim vlastima i zakonima, i hajde da okrenemo kritički kurs u pravcu racionaliziranja stvari, a ne sanaranje o tome šta naši političari mogu, i ne mogu. Nerealno je misliti da mi možemo napraviti iole savršen politički sistem, ali sigurno da možemo iskoristi ovaj kako bi sve u državi funkcionisalo i kako bi cijelom našem društvu bilo bolje. Poruka je jasna, biti glas zdrav razuma, nije isto što i kritikovanje iz navike samo jer to nije po nekoj kletoj mjeri. Hoću reći da vidim prostor gdje možemo svi skupa biti mnogo kontstruktivniji i djelotvorniji pogotovo po onih pitanja koja su doista važna i koja vrijedi riješiti. Sa konstruktivnom kritikom i države, i društva, ćemo imati i bolje društvo, a Boga mi i državu.

Alen Delić

- 11:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 18.12.2018.

Plivajući u moru svojih misli, isplivah u ovoj zbilji

Plivajući u moru svojih misli, isplivah u ovoj zbilji

Shvatajući uvrnutosti i iskrivljenja koja su pretpostavljenja mojim gledištima na širu sliku svijeta i na užu sliku naše zemlje i društva. Shvatam kako ta iskrivljenja djeluju na mene, shvatam isto tako kako drugi djeluju na druge. Nemoguće je misliti kako je moj odbrambeni mehanizam od svega negativnog, uvijek spreman da me odbrani. Teško je znati i biti uvjeren u to da ću u svakom momentu i u svakoj situaciji biti sposoban da negativnost, i samu negativnu informaciju, jednostavno preskočim. Zato pokušavam gajiti mišljenje da pored dobrih „emotivnih blokada“ mogu i želim da razvijem duboko svjesnu reakciju na sve negativno. Kao unutarnju silu kojoj vanjština nikada neće moći ništa. Svjesna akcija na to je pisanje ovog teksta. Mirni dodiri po tastaturi, i još ljepše „plivanje po malim, svjetulacavim talasima, koje često nazivamo idejom i inspiracijom“.

Da ne bih u ovom momentu bio previše dubokouman, nastojim da pišem o nečemu opipljivijem, o zbilji. U svijetu uviđam dovoljno veliki nagib društava ka samourušenju životnih vrijednosti, uviđamo još veći nagib ka negativnim vrijednostima. Isto tako vidim da je ono što smo prije deset godina mogli okarakterisati kao kič i šunda, danas opostoji kao kultura i ono što je „dobro i moderno“. Ja taj „trend“ nezgodne pop-kulture i još nezgodnije real-politike vidim kao prelošu kombinaciju za ono što doista vrijedi. Gdje ono što je svjetlucavo, blještavo, ali i priglupo, je nužno i dobro, a ono što je sivo, sumorno, ali i pametno je okarakterisano kao loše. Tu uviđam neko obrtanje sistema vrijednosti. Gdje dovoljna većina stanovništa ono kultno, doista slobodno, pa i pametno odbacuje kao starudiju i dronjak, a ono štivo što „pjevači i pjevačice“ prodaju kao samo još jedan komercijalan proizvod je zasuto hvalom većine. Na tom primjeru, da kažem muzičkom, ja vidim kako ljudi postaju sve pliči, tanji, površniji, a pored toga svega javlja se ružan efekat da oni gube sposobnost da prihvate ono što doista vrijedi, s tim da imaju jaku sposobnost da isto to vrijedno s lakoćom odbace. Kataklizmično zvuči. Činjenica je da sve te informacije koje jedne hrane, druge opterećavaju i emotivno destabilizuju. Mislim da je mnogim koji ovo čitaju, obično paljenje televizora ili odlazak u kafanu, znak da će moći da vide,čuju i da osjete mnogo loših stvari. Kao što su monotone priče, šale i izgledi ljudi, tako su i televizijske emisije, serije i filmovi, da ne govorim vijeti, rezultat duboke komercijalistističke ofanzive, ždernih i samo ždernih. Šta ima gore od pet kičastih i loših filmova na pet različitih kanala, ili od petnaest ljudi koji se hrane samo „zlatnim i svjetlucavim, šljakastim“ vrijednostima vanabi zvjezdica, i njihovih, i „filmskih“ i kafanskih monotonih priča. Da te zabole i uši i oči, ako već neće mozak jer „ima važnijeg posla u tim trenutcima“...svaki put da dobijem medalju kada kažem sebi: „ovo ću da iskuliram, ili to neću više slušati“ bio bih odlikovani general, a ne smoren.

Samo sam htio da podvučam simetralu između društvenih kretnji u svijetu i u našoj zemlji i onog što mi je ispred nosa i na televiziji, meni je to „paranoično povezano“. Mislim, te sve kafanske priče, i ta smiješna ali dosadna muzika su rezultat te televizije, kao i te društvene kretnje gdje se svi kreću u pravcu posjedovanja više stvari, i pravcu trendova koje postavljaju kafanske pjevačice i glumci koji su „Bogomdanom“ došli na naše male i „velike“ ekrane,a mnogo manje u pravcu znanja pravih stvari i imanja pravog samodostatnog i sebi svojstvenog ukusa, i okusa. Nema su tu puno šta reći, osim da je „bolje trpiti, nego da tebe neko trpi“ – da bar hoće mnogi to sebi reći.

Alen Delić

- 18:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #