|
žao mi je što ovako rijetko pišem ali
nema se puno toga za reći o tome kako smo se i zašto nakon tih pet piva, nekoliko rakija i dva jointa i nakon što je treći zaspao na krevetu do, a susjeda prestala lupati zavukli pod deku a on mi odmah gurnuo ruku u gaće nema se puno toga za reći o krivuljama predugih večeri dinamici površnosti banalnosti rituala uvijek sličnih naracija koje se brzo troše i postaju neupotrebljive (i jedino takve imaju smisla) uvijek se prva probudim i dok se svijet još nije opet formirao stignem sto puta sama odraditi negodovanja (bolje ću to sama a uostalom volim da mogu prestati kad god hoću) nema se tu ništa za reći jer kužite, to je sve lagano i svačije, uvijek na raspolaganju tri mjeseca nakon svježe doze randomnessa i pisanja o pristajanju na vječnu slučajnost ležimo u krevetu te stvari se uvijek dese čovjek ih desi (sori na nezgrapnostima ali ovo jedino može objasniti) ta smiješna uloga volje i neopiranja tim sinkroniziranostima koje slobodno uokolo bauljaju i samo čekaju da ih netko skuži da ih upotrijebi da ih dovede do realizacije da se razumijemo ja najčešće to ne radim mene nema ja neću ja se povlačim i da se razumijemo realizacija je rijetko dobra još rjeđe bolja (nekad je doduše bolja od svega da se i oko tog razumijemo) nekad me frustrira što su stvari slučajne i jednostavne i lako iskoristive (:() ali bojim se da jesu trebalo bi biti out there i reagirati na podražaje valjda da mi se da biti ekstrovert malo više vremena valjda bih tako nekako razmišljala ovako nemam kapacitete nego se mičem vježbam doma jogu tražim svoj struk prvi put nakon dvadesetpet godina i takve gluposti daleko od poprišta svih predstava subotom navečer gledam slike iz azije i pijem kavu s kardamomom i jedem male papaje ananase kikiriki sa svojom glazbenom obitelji se rasipam po kauču i podu i udišem sreću na slamčicu pijem ju za laku noć ušuškavam se u krevet jedem komunalnu juhu od brokule vodim duge razgovore mazim se s prijateljima i takve intimne sigurne stvari od kojih ću opet morati pobjeći u prevelike tetovaže i ritualne nemorale iskrice u očima bila bi valjda dosljednija da mi energija ne oscilira iz dana u dan mentalno stanje razbacano po amplitudama i potpuno nepouzdano ne uspijevam se zadržati ni na dnu ni u centru topline puštam da me stvari preplave ali ne i prožmu kao da jednim okom držim pažnju na izlazu za slučaj nužde (od čega? od izazova pa onda od sigurnosti?) ništa me već dugo nije do smrti zaintrigiralo pa sama recitiram u sebi nadoknađujem sitnicama žao mi je što ovako rijetko pišem žao mi je ali svaki put kad zaustim ne dišem |