vidiš li znake na nebu
 "Ako se pak osjećam krivom, to će biti zato što sam ga pustila da sanja kad ja više uopće nisam sanjala."(Truman Capote, Doručak kod Tiffanyja) --gore moji limuni. a lijepi su. park, đus votka, puno puno krijesnica, klackanje i ska. a onda nastavak večeri. Baš se osjećam boemski ovih dana. bla bla individualci alternativci ovo ono, nije u tom stvar, to je ionako neka druga priča, u zadnje vrijeme pomalo besmislena. Baš samo nekako izvan sebe. Smiješim se naporu i boli. Ne shvaćam poraze. Do posljednje sekunde zaokupljam se nečim drugim, čak me ne prizemljuje niti ono što oduvijek je. Znoj je nestao, ovih dana doista sam Dijete U Vremenu. Ispunjavam si želje, ispunjavam si sekunde. Ne učim, pijem kave, čitam, razgovaram, ne liječim ništa jer nisam dozvolila da me rani. Izvan sebe sam. Nisam čak stigla niti pretjerati, zaustavila sam se na početku ludila i prešla u ovo neko meditativno stanje. Zapravo jednako realno koliko nerealno. Možda je baš zbog svoje nadrealnosti tako stvarno. Nisam samo sigurna volim li dovoljno, ili je isključivanje straha isključilo i ljubav. Smatram da nije. Ustvari, znam da nije. (Blog mi nije ni najmanje potreban. Ionako na njega potrošim petnajst minuta dnevno. Ali jednostavno, često me nadahnjujete i volim tu i tamo pisati.) No. Često ponavljam, jer smatram da je točno i bitno. Uh. Pod najvećim pritiskom počela sam osjećati olakšanje. Slažem osmjehe. Otkrivam. Jao ovo je nešto veliko. Hah. Nema kraja. Nema. Za sad. --zapravo kopi pejstam ovo, napisah neki dan i sviđa mi se, ali poanta ovog posta u biti je u idućem: www.vipinmusicfestival.com idem, imam kartu :D podsjećam, za devet dana je placebo. ou bejbe. psihičke pripreme polako počinju :D |