ponedjeljak, 27.04.2009.
Zeleno me hoće.
|
 Vikend sam opet provela po tulumima, oporavljanjima i slaboj prehrani. Petak je bila veganska. Frendica imala trideseti rođendan, ja sam pokupovala sve što raste u rasadnicima. Na tulumu sam prožvakala i probala apsolutno sve što se našlo u sve i jednoj zdjeli. Dobila sam pohvale za novu frizuru koju sam sama oblikovala kuhinjskim škarama. Ulažem minimalan trud u svoj fizički izgled. Doma sam došla oko 5 ujutro, što je vrlo dobro jer... Subotom odjutra imam instrukcije, pa sam se oko tri na jedvate dovukla do puba gdje sam pojela juhu od poriluka i sira uz dvije šnite kruha s maslacom. Iza četiri poslijepodne sam već bila u krevetu. Čitala Sumrak (Twilight), teen knjigu. Oko pola 11 navečer sam shvatila da sam jako gladna. Pojela sam cheerios s bananom i pola litre jogurta od borovnice. Oko 11 sam shvatila da sam još uvijek jako gladna, pa sam poslala Seana do Kineza, koji je skoro otišao, no, raspametio se u hodu i rekao da sam lijena ko trut i da sama odem. Pa sam otišla. Jer je on cijeli tjedan radio večere, a ja sam radila deserte. Kupovne kekse, haha. Kupila sam fried rižu, i vegetarijanske porcije. Nisam mogla probaviti meso. Oko ponoći sam počela gledati ''Seven pounds'', raspala se od plača, i zaspala u suzama na Seanovim prsima, koji je imao silnu potrebu pričat što Economist misli o trenutnoj recesiji. Umiruju me njegove priče. Ne umiruje me ekonomija. Nedjelju smo proveli ležerno, dan je bio šugav pa smo se ujutro samo odvukli na sendvič u lokalni bistro, ili šta je već, prošetali par krugova. Poslijepodne proveli gledajući filmove, ''The Departed'' i ''Burn after reading''. Nakon The Departed je uslijedio monolog što bi Toni Soprano mislio o tom filmu. Seanu je on izvor svih životnih savjeta, istina i mudrosti. Bez onog mafijaškog utjecaja. Odlučili smo imat pileći paprikaš za večeru. Ja sam nasjeckala povrće. Općenito, to je moj doprinos našoj prehrani. Koliko se god natjerala, ne volim biti u kuhinji. Danas sam kupila sve namirnice: patliđane, tikvice, mahune, luk, mrkve, mladi krumpir, limun, i svakome po dva fileta lososa. I to je to, no vijest dana je ta, da je Sean ujutro rekao da odustaje od mog kuhanja, ali da bi bilo lijepo kad bi se barem pretvarala da volim nešto skuhat i da kad se vratimo doma da će naučit radit ajvar, pekmeze i kiseljenje povrća. Ako je išta, onda je prizemna i praktična osoba od riječi. Idućih tjedan dana ćemo obadvoje biti jako zauzeti, jer je on poslovno van Dublina, a ja imam štošta svoga u gradu. Kad se vidimo u nedjelju, ja ću biti anoreksična od neprehrane i čipsa na kojem ću živjet. Samo je preokrenuo očima i rekao da sam nemoguća. Nije mu bilo smiješno. Meni donekle je. |
utorak, 21.04.2009.
Asia regreto.
 Sean me nazvao oko dva i rekao da Louise sprema ručak. Ja sam mogla doći tek oko pet, jer sam imala instrukcije. Kad sam završila, kupila sam dvadeset piva, doritose, oteglila se u busu. Subotu sam provela jedući vegetarijanski zeleni curry s đumbirom, kokosovim mlijekom, čilijem, mahunama, mladim krumpirom, i fuking slanutkom uz dodatak riže i kruha s češnjakom. Uno, nas sedam, smo krenuli igrati oko šest poslijepodne. Njemačka protiv Argentine protiv Irske protiv Španjolske protiv Italije protiv Hrvatske. Zadnja partija je završila oko tri ujutro kad smo se skoro poubijali zbog rezultata. Prije nego što smo krenuli doma, Sean je ponovno podgrijao curry. Ja sam halapljivo pojela sve što je donio. U taksiju na putu doma sam vidjela zvijezde, jer su počele eksplozije od fuking slanutka. Eksplozije su se nastavile tijekom noći. Prozor je cijelu noć bio otvoren. Probudila sam se s pulsirajućom boli u trbuhu, grlu i glavi. Bilo je oko deset ujutro, no, bila je nedjelja i bila je sunčana nedjelja. Drugi put kad sam se probudila bilo je dva poslijepodne. Sean je otišao u pub pogledat tekmu, meni je jedino grlo prestalo pulsirat. Dogovorili smo se da ćemo se oko četiri naći u gradu da kupimo klopu. Hladan tuš me donekle, no, baš i ne, doveo u red. Na putu za van, vidjela sam da mi je iz sunčanih naočala ispao šerafić. Poluslijepa s bubnjanjem bubnjeva u glavi sam došetala do grada. Prvo jelo dana mi je bio muffin, jogurt i jabuka. Indijska korma je bila za večeru. Oko pola šest smo došli doma, narezali piletinu, skuhali rižu, ubacili umak u tavu s mesom. Napravio je zelenu salatu, ja sam posula kormu narezanim bademima. Malo prije sedam sam opet zaspala. Oko pola devet sam rekla Seanu da je vrijeme za šetnju. Vratili smo se doma oko ponoći jer smo se malkice zapili u nekom pubu i poslije zalutali. Zaključak: do danas mi je muka. Treba mi micamaca. |
srijeda, 08.04.2009.
Nisu svi baloni u bojama.
|
Već jako dugo vremena volim australske filmove. Svaka kinematografija ima neke svoje posebnosti, ali mislim da je Australija postala vrlo jaka po pitanju filmova koji imaju snažnu poruku, koji se većinom bave društvom, ljudima koji žive unutar zajednice i kako se dan za danom odražava u međusobnim odnosima. Druga je stvar što takvi filmovi nikad nisu previše komercijalno naglašeni, a onda i malo ljudi čuje za njih – jer većinom imaju temu koja nije posuta šljokica i nerealnim završecima. Australci su mi vrlo dragi, jer imaju veliku i jaku gardu glumaca. Toni Collette mi je već godinama jedna od dražih glumica. Prije par dana sam ponovno gledala Muriel's Wedding, i pratim njen rad, i mislim da ona kao glumica rijetko izabire scenarije koji joj ne pomažu da se još više izgradi.  U zadnje vrijeme jako puno radim, razbacana sam na sve strane, imam predavanja, puno učim, volim učiti, ali isto tako večeri su mi dosta mirne ali i većinu vremena sam podosta iscrpljena, tako da kad dođem doma oko 11 navečer, narežem si voće, i upalim laptop. A volim kad me dočeka neki skinuti torrent. THE BLACK BALOON je jedan od takvih filmova iz kojih čovjek može jako puno naučiti. Elissa Down je redateljica, i napravila je recimo autobiografski film. Rođena je u obitelji s dva autistična brata i napravila je film koji je izbjegao jeftinu dramatizaciju autizma te je sažela prave svakodnevne osjećaje obitelji Mollison. A obitelj Mollison je sama po sebi ekscentrična, iako se ne ni moglo reći da je disfunkcionalna. Mama i tata obitelji imaju vrlo blizak, prekrasan odnos sa svojim najstarijm sinom koji je rođen autističan, i naučili su se živjeti s Charlijevim ponašanjem, jer ga smatraju velikim djetetom.''We got Charlie because we are capable. We are strong enough to deal with him.'' Thomas, mlađi sin, isto voli svog brata, ali je u kritičnom razdoblju. Ima 16 godina, i svi oko njega smatraju njegovog starijeg brata nekom vrstom luđaka. A Charlie sam po sebi nije jednostavna osoba. Ima poprilično težak karakter, pubertet i hormoni ga šiju na sve strane, a on sam si ne zna pomoći, što vrlo često dovodi do poprilično neugodnih situacija za cijelo susjedstvo i njih same kao obitelj. Film nikako nije povezan s Hoffmanovim ''Rainman'', jer nisu svi autisti briljantni u nekom području, isto tako se neki nauče brinuti sami za sebe, ali u ovom filmskom slučaju, Charlie će cijeli život ostati vezan za obitelj. Sve šta film traži je razumijevanje drugih ljudi za ljude poput Charlieja. A napravljen je tako dobro, i nekako spontano, da je teško ne reći da je briljantan. Riječ koju često pišem kad pišem o filmovima, ali je istina. Toliko je životan i poučan, i dirljiv i težak. Molim vas pogledajte. |
četvrtak, 02.04.2009.
Il y a longtemps que je t'aime.
 I've Loved You So Long je predivan, realan, čudesan, čudesan francuski film. Izoštreni dijalozi, film ima izvrsnu teksturu života koji zna biti svašta po malo, i svašta po puno. Moja velika, velika preporuka. |
Komentari On/Off
Buddha
