20

ponedjeljak

srpanj

2015

Moje mogućnosti, moji potencijali

Mogla bih pustiti to. Otpustiti. Prepustiti se. Mogla bih popustiti sama sebi. Olakšati si. Napustiti i tebe i taj osjećaj. Poslati kvragu. Mogla bih pogledati oko sebe. Ispred sebe. Progledati uopće. Mogla bih zaboraviti. Oprostiti. Ne mariti. Gurati u stranu tu misao kad krene tutnjati glavom. Mogla bih pustiti vremenu da odradi što treba. Ne žaliti. Nasmijati se ponekad. Ne kriviti sebe. Ne kriviti nikoga. Mogla bih sve to. Moje mogućnosti su beskrajne, moji su potencijali monstruozni.

Mogla bih pak dugo tugovati. Utrnuti samu sebe. Ne jesti mjesecima. Poništiti se gladovanjem, drogama, alkoholom, sedativima. Mogla bih zaglaviti na nekom veselom bregu ili u nekoj komuni saditi jagode i mirišljavo bilje, godinama. Mogla bih razviti još koju ovisnost. Lako. Mogla bih posjeći korijenje i nikad ga više ne usaditi na nikakvo sigurno. Posušiti se, usahnuti. Mogla bih nijekati da jesam. Mogla bi ne biti. Mogla bih se praviti neko vrijeme da nisam. Odmoriti se tako od sebe, od svega. Sve bi ja to mogla. Moje mogućnosti su beskrajne i moji potencijali pomalo monstruozni.

Mogla bih biti otrovna kao kobra i nemilosrdna kao crna mamba. Mogla bih napraviti pakao na zemlji. Mogla bih napisati priču. Mogla bih o tome pisati, pričati, pjevati. Naučiti par smrtonosnih udaraca. Biti Bruce Lee ili Ksena ratnica. Mogla bih biti Zorro osvetnik. Robin Hood. Mogla bih prozvati tebe i tebe i tebe. One vas koji ste mislili da imate pravo ući u moju intimu, posrati se nasred mog srca i ostaviti me prljavom. Mogla bih se najebati majke svim dušebrižnicima čija je prevelika dušebrižnička briga pokosila ono malo duše koju sam još prepoznavala kao svoju. Mogla bih sve to. Moje su mogućnosti zaista beskrajne, a potencijali grozomorno monstruozni.

Mogla bih reći par imena na par mjesta. Mogla bih ukrasti pokoji identitet i zakuhati kašu koju nitko ne bi mogao progutati. Mogla bih biti vikač i vikati po najvećim gužvama: Čovjek je jedna mizerija! Mogla bih napisati knjigu ili ispričati priču. Mogla bih naučiti znakovni jezik da nitko ne bude zakinut za detalje. Mogla bih dobrovoljno dati 5 litara krvi odjednom. Ili samo tako, besmisleno, iskrvariti nasred ceste. Šutke. Ma, svašta bih mogla. Moje su mogućnosti beskrajne, a potencijali bezgranični.

Mogla bih biti kao ti. I kao ti. I kao ti… Dopustiti Kajliguli (50), Samo Takvom (40), Volim mršave (38), Jebem tete (29) i HIV pozitivnom (49) da izjebu iz mene sve moje nesretne ljubavi jednom zauvijek. Mogla bih početi naplaćivati ono što kažeš da najbolje znam. Ono što mi ide tako tako tako dobro. Mogla bih biti skupa kurva i zaraditi dovoljno novaca da kupim to jedno prvo izdanje te jedne tako posebne knjige i nakon toga je ritualno spaliti. Svašta bi ja mogla. Moje su mogućnosti beskrajne, a potencijali nesagledivi
Mogla bih pisati tužne priče do smrti i opisivati što si i kako si i pitati se zašto si, zašto si, zašto si, a zašto nisi. Mogla bih rastuživati svojom tugom sve oko sebe. Izazivati sažaljenje i dobronamjerne komentare pune pozitivnih poruka i savjeta. Mogla bih napisati knjigu za samopomoć i nesvjesno navesti mase žena na suicid. Mogla bih biti destruktivna. I autodestruktivna. Agresivna. I pasivno agresivna. Sve bih to mogla. Znaš i sam da su moje mogućnosti beskrajne, a potencijali zastrašujući.

Mogla bih se oprati na 90 s pretpranjem pa se još podvrgnuti duploj centrifugi pa se osušiti na suhom vjetru negdje na nekom štriku rastegnutom istok-zapad u nekoj vlaškoj selendri srednjeg Jadrana. Mogla bih bol prihvatiti kao prirodno stanje. Mogla bih godinama ponavljati zašto i zašto i zašto. Mogla bih oguglati, otupjeti, otvrdnuti. Mogla bih pljunuti na sebe svaki put kad se vidim. Mogla bih pustiti da mi narastu krila i igrati jebenu košarku negdje na nebu sa ostalim anđelima. Mogla bih zaboraviti ono što sam davno čula i dobro upamtila. Mogla bih te prokleti na tako glasan način da to i sami Bog čuje. Mogla bih sve to. Moje mogućnosti su beskrajne, potencijali da se smrzneš.

Mogla bih poželjeti biti dio cjeline. Mogla bih to barem neko vrijeme pokušavati. Mogla bih u tome ustrajati. Mogla bi biti postojana. Mogla bih biti radosni svjedok sadašnjosti. Mogla bi biti ona lutkica sa vječnim osmjehom na licu. Mogla bih biti lijepa i dobra i ugodna i blaga. Mogla bi biti trgovac s najboljom ponudom i držati se one da kupac zna najbolje ili bih pak mogla biti smjerna i suzdržana intelektualna koje se nitko nikada prepao nije. Mogla bih ja sve to. Moje su mogućnosti bezgranične. Potencijali nepregledni.

A mogla bi jednostavno biti sretna. Bez nekog opipljivog razloga. Jednostavno, sretna ko govno.






Što ti misliš što sam na kraju odabrala?

06

ponedjeljak

srpanj

2015

Nismo se već čuli odavno


Pročitat ćeš jednom tu vrlo kratku priču o nama, kad je već ispričanu životom nisi shvatio… iako postoji realna mogućnost da od tebe budem krivo pročitana (ne bi bilo prvi puta), jer riječi stvarnost ne oslikavaju vjerno već zajebano svijeno. A i ta stvarnost, i ona je samo nečiji osobni izmišljaj… pa kao što ni mi ljudi nismo postojane stijene već prilično labilna blesava stvorenja… tako ni naši odnosi nisu uvijek dilerska razmjena paketića dobrog i lošeg jednake gramaže.

Britki samo na riječima, jadni bogalji, trudimo se uljepšati ruševine naših tananih emocija i opravdati se svijetu zašto smo i kako smo i kojim makadamima dovde došli, i sve ono nadajući se da je to bitno, da je to ikome bitno.

Sad je meni tebe kao žao, a i sama jadnica po oštećenjima vrlo slična tebi, uz te dvije stvarnosti koje živim ne uspijevam se uživjeti pošteno ni u jednu, pa kad se na mene dvaput klikne koji put se i otvorim, osim kad se zatvorim jer sam kreirana u nekoj malo starijoj nego treba verziji.

Do sad su za mene znak (s)kretanja u nekom krivom smjeru bivala iščašenja i uganuća (možeš li zamisliti koliko je to gipsanja i langetiranja bilo), no ovaj put se desilo da sam na sigurnom i nezaustavljivom putu prema još jednoj depresivnoj epizodi - tresnula s konja. Onako jako, kako već dugo nisam. Manjež se zavrtio kao ringišpil, a oblaci su zaplesali s onim točkicama u oku koje polako putuju za pogledom. dok sam ja kroz suze poželjela vrištati od boli (ali znaš mene i bol, trpimo se zdušno), klinci su rikavali, tresla su se ta mala iskrivljena, bolesna tijela od smijeha.
I onda sam sasvim neočekivano, uz već uvježbani TI ovaj put dobila i LETIŠ.

Pa me to LETIŠ taklo dovoljno da se, jadna, koja od straha ne razaznajem kad se treba smijati, a kad pustiti suzu, resetiram i osvijestim da to što plačem nije samo produkt moje pretužne naravi, već normalni slijed i posljedica svega čemu sam se naivno i glupo dala izložiti.

I, iako potresan, taj susret sa vlastitom pogreškom, bio je i snažno pročišćavajući. Dovoljno da odlučim dopustiti si da ovo ljeto usvojim i zaživim dolce far niente i zaista poletim. Kud puklo da puklo.

Što i tebi iskreno želim…






Sjećaš li se i ti tog ljeta s gorčinom?
Hoćemo li ikad prestati žaliti što nije bilo posljednje?



Mi. Ljudi koji si ne opraštamo glupost.