24

utorak

travanj

2018

On mi je rekao


On mi je rekao – Ti si moja i to je dovoljno za sreću.
Završit ćemo škole, ja ću biti znanstvenik, ti ćeš pisati priče.
Imat ćemo kuću na obroncima. Fontane i srne. Roditi djecu.
Voziti volvo i sagraditi ljetnikovac na otoku.
Rekao je – Ti si moja i tako će biti zauvijek.
Riječi su zvučale čvrsto kao stijene, ali nisu mirisale na slobodu.
Za nama nije ostalo tragova.
Bili smo djeca i u mojoj prirodi nije bilo da budem nečija.


On mi je rekao – Ti izabireš najbolje knjige u knjižnici i tvoja je koža tako meka i glatka.
Rekao je – Nikad nisi presolila juhu i nikad ti nije zagorio kolač. Naša posteljina je uvijek svježa i mirisna, rodila si mi djecu i ja imam sve što je potrebno za sreću.
Onda je rekao – Godinama liježemo i budimo se zajedno, al ja nikad nisam dopro do tebe. Kraj tebe sam prazan i sam. Ti nisi tu. Stalno odlaziš i uvijek se vraćaš. U najgore vrijeme. Baš onda kad pomislim da bez tebe može biti dobro.
Za nama je ostalo puno gorčine. Bili smo još uvijek mladi i u mojoj prirodi nije bilo da umrem pod nečijim bijesnim šakama.


On je rekao – Ja nisam taj. Ti nisi ta. Ništa bitno. Natoči votku i zarolaj još jednog. Ležat ćemo malo jedno kraj drugog, samo neka prođe zima, dvije.
Za nama su ostale rođendanske čestitke. Sretan Božić, stari. Kako djeca? I moja su dobro.
Bili smo smlavljeni svak svojom prošlošću, a u mojoj prirodi nije bilo da ostanem takva.


On mi je rekao – Ne boj se, mi smo iz istog svijeta. Volim tvoju blizinu. Žudim i čeznem. Nitko nikada nije bio toliko moj broj. Volim biti kraj tebe, dirati te. Tako je lijepo ljubiti te. Stavi ruku ovdje, osjeti koliko te želim.
Onda je rekao – Nije istina. Ništa od toga nije istina. Tvoj um je monstruozan, bojim se tvoje pronicljivosti i grozim se tvoje verbalne nadmoći. Ne želim te više nikad vidjeti. Više nikad čuti za tebe.
Za kraj je rekao – Tebe nema. Ti nikad nisi bila. Ti nikad nisi bila stvarna.
Iza nas su ostale riječi. Gomila njih. Nedovršenih siročića.
Bili smo zapetljani jedan u drugoga, ali u mojoj prirodi nije bilo da budem jedna od.


On mi je rekao – Daj mi ruku, povest ću te kući.
I onda čekao da počnem govoriti.
U mojoj prirodi nikad nije bilo da šutim.





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>