04

ponedjeljak

prosinac

2017

Hold On, We're Going Home

(Čini mi se da sam skoro falila)






Pa sam tada, a sve dok su mi se kosti lomile oko toga, rekla ovako.

Snovi su oduvijek bili nešto što sam od tebe brižno i sistematski skrivala. Nisam ti nikad pokazala kako sanjati, sva u strahu kuda bi te to moglo odvesti. Sva u strahu da snovi ne vode nikuda. A onda me prevarilo.

Nisam te pripremila na svoju lomljivost. Ostala si zapanjena mojim urušavanjem. Da sam tada mogla jasno vidjeti, vidjela bi da navlačiš maslinasti nemir na svoje tamnoputo dječje lice. Da sam te mogla jasno opipati, opipala bi da nestaje baršuna i da postaješ oštrija i grublja prema svijetu. Uvijek ću se pitati koliko je ta moja oduzetost tebe koštala. Ne znam zasigurno, ali mora da se tih dana dogodilo da je iskliznula iz mojih ruku mjera koraka kojima marširaš u odraslost. Ispustila sam te prerano i nespretno i bez da sam te prije, bijednica, naučila kako se na noge dočekati.

Može li se takva stvar oprostiti? Znam da si se bojala. Zavlačila bi se noću u moj krevet, pokušavajući zagrijati santu koja sam bila. I kad me ništa nije moglo natjerati na riječi, znajući da ću se tome bar pokušati nasmijati, rekla bi mi: „Pričaj mi još jednom kako si me rođavala.“

Pa sam tada, a sve savijajući se od bolnog osjećaja neuspjeha, rekla ovako.

Pričat ću ti još puno puta tu priču i, čim me vrijeme složi natrag u cjelinu, pokazat ću ti kako se sanja. Bez obzira koliko me to koštalo.


Danas se ništa ne lomi i ne savija. Nas smo dvije sazdane od malo čvršćeg materijala. I iako sam mislila da sam ja ta koja te treba naučiti sreći, pokazalo se da si ti sreća sama. Velika, čista, beskrajna. I da su sve istine o sreći u tebe utkane od samog začetka.






Oznake: Sv. Barbara

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>