Čekajući tvoje povratke

(za SarahB)

Nisam te nikad pitala, majstore odlazaka, gdje zapravo odnosiš moje topline kad odlaziš? (možda ih i ja trebam)
Da li ih negdje skupljaš pa onda njima zimama griješ svoje taštine? (možda i mene zebe)
Nisam te nikad pitala da li to odlazeći mene od nečega čuvaš? (možda bi ipak i ja pošla)
Nisam te pitala, majstore, kud zapravo odlaziš odlazeći? (možda ni ja ne bi ostajala)

Opasno je hodati kraj litice, kažeš. Taj teren je pregrub i preoštar za tvoja osjetljiva stopala. A ni vjetar neće biti saveznik tvojim povremenim neravnotežama. Stajat ćeš zato ovdje, baš tu na ovom mjestu, baš još onoliko koliko treba. Za svoje dobro. Nećeš napraviti ni koraka, kažeš. Stajat ćeš mirno tu gdje jesmo i gledati moje odlaske jer znaš da nisi dovoljno hrabra (ne ugrađuju takve drhtaje u svoje kosti). Stajat ćeš i nećeš reći ništa jer znaš da nisi dovoljno dobra (ne ljube takve ovakve) i neće u tebi biti ni krika, ni bijesa, ni psovke jer znaš da nisi dovoljno jaka (ne zakapaju takve baš svaku svoju želju pod teško kamenje). Stajat ćeš zato ovdje, kažeš mi, čekati moje povratke i nećeš reći baš ništa...

A ja ću (čim dopre do mog srca), koja sam već prije tvojih zamki, od nekih sasvim tuđih odlazaka, pobjegla u ludilo, ovaj put ipak učiniti korak (unatrag). I to mjesto gdje ću se naći, ta prostranstva praznine gdje se neću odbijati baš od ničega, ovaj će put mirisati dobro... na slobodu, možda.