11

srijeda

svibanj

2016

Ono što smo izgubili u vatri (Alisa VII)

U jednom trenutku odlučila sam malu više ne voditi sa sobom. Djeca znaju. Znaju prije, jače, bolje. Bolje nego mi. Osjećaju to. Dublje, snažnije, bolnije i trajnije. Ostavljala sam je već neko vrijeme. Da je poštedim. Zaštitim. Da je sklonim od toga što duže. Ostavljala sam je i odlazila. Koprcalo se to moje malo klupko sreće, uporno navaljivalo, cendralo, gnjavilo, molilo. Idem i ja, mama, idem i ja, idem i ja. Ali, u jednom sam trenutku ipak odlučila ne voditi je više. Odluka je dolazila iz straha, a strah smo zajedno tako uspješno ignorirale. Ipak sam sama samcata, kukavica kukavna, odlučila da je tako bolje. Bojala sam se da će je mala pamtiti ovakvu. Bojala sam se da jednom kad ostanu samo sjećanja, neće pamti nasmijanu Alisu. Željela sam da joj MI ostanemo pastelna slika spokoja, sreće i radosti. Nisam htjela da nas pamti crno. Željela sam da nas pamti nasmijane. Usprkos životu, usprkos smrti. Koliko god odluka bila sebična, jebeno kukavna, odlučila sam u jednom trenutku malu više ne voditi sa sobom.


Alisa, mila, ja sam.

Dođeš?

Dođem.

Pričat ćeš mi?

Pričat ću ti. Uvijek ću ti pričati.



Znala sam je satima držati za ruku i gledati čekajući da otvori oči. Pitala sam se koje će boje ovaj put biti. Sjećam ih se zaneseno plavih, zabrinuto zelenih, depresivno sivih. Nekad bi bile boje pijeska i, kad bi sama to dopustila, u njihovim se dinama mogla pročitati sva povijest naših svjetova. Umorne i tamne. Takve su bile kad ih je konačno otvorila.


Primi me za ruku.

Držim te, mila.

Stisni me jače.

Plavi su nam prsti, ne mogu jače.

Neka, samo stisni.


Neka, rekla je… Ne tuguj. Imale smo skoro sve. Sve što smo mogle imati. Nema mjesta žaljenju. Imale smo godine topline i bliskosti. To nemaju mnogi. Imale smo i snagu. Gomilu snage. Ja tvoje, ti moje. Imale smo ruke, osmijeh, pljusku, zagrljaj. Imale smo zadnje ljeto, divne dane. Nikad neću zaboraviti, i ti pamti, molim te. Takvu me pamti. Sjeti se kako smo se budile ranom zorom i hvatale sat-dva mira na terasi uz kavu i napolitanke s nogama visoko na ogradi. Hvatale daha dok naša mala čeda još spavaju. Crna stopala u zraku. Raščupane glave. Hladni jogurt po izgorenim leđima. Nikad neću zaboraviti, i ti pamti, molim te. Obećaj mi. Šetnje sa psima po plaži, rano, dok još nema kupača. Prijepodnevna bevanda, pasta puttanesca za ručak, popodnevni bong, pistacio i lješnjak, uvijek pistacio i lješnjak. Noćna kupanja. Koju smo ono knjigu čitale naizmjence? Sjećaš se kako sam se smijala tvom čitanju? Moja spora čitačica. Koncentracija nula. Nikad neću zaboraviti zadnje ljeto, i ti ga pamti, molim te. Obećaj mi. Naše posljednje ljeto. Imam par rupa. Par malih rupica. Ne sjećam se kako smo došle na otok. Ne sjećam se kako si poderala koljena. Ne sjećam se kako smo se vratile kući. Ali, svega drugog se sjećam, svakog detalja. Svakog najmanjeg detaljčića. I nikad ništa neću zaboraviti. I ti pamti, molim te.


Kris, reci mi nešto.

Kaj?

Zar je tako loše?

Kako misliš?

Ne dovodiš više malu sa sobom.

Alisa…

Prestala si je dovoditi.

Alisa…

Reci mi, molim te.

Loše je, mila.


Kući sam se vraćala noćnim uvijek silazeći dvije stanice prije. Trebalo mi je zraka. Trebalo mi je da, hodajući teško kao kroz vodu novozagrebačkim smradom, ponovo i ponovo ponavljam u sebi svoja sjećanja. Da ne zaboravim. Da ne zaboravim kako je bilo. Da ne zaboravim užas tog vrućeg jutra kada sam shvatila da nikad nije stigla na otok.


Halo, teta Štefica, ja sam. Ona nije došla, nema je.

Znam zlato, znam da nije došla.

Kako mislite?

Nije dobro. Vratila se.

Kako mislite?

Dovezli su je noćas. Operiraju je.

Kako mislite?

Toni je jutros krenuo po pse, Ana po tebe i klinke.

Što se dogodilo?

Glava, zlato. Ovaj put glava. Nije dobro.








Oznake: vatra

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>