Ono što smo izgubili u vatri (Alisa V)

Ono moje je nekako prolazilo. Još uvijek je bilo straha, ali stvari su se zarolale, krenule dalje. Kao nezaustavljiva bujica. Svirke, veliki koncerti, tulumi, maskembali, kina i kazališta, tribine, radionice, roštilji, babinjaci, miješano meso, svega i svačega. Koji put bi iscrpljena zavapila – Dokle majke ti, ne moraš baš sve nadoknaditi odmah. Ali, morala sam.

Vikendi su bili obiteljski, a obitelj smo bile mi. Filmski maratoni i serije u jednoj sobi, maraton Smogovaca u drugoj, pizza za ručak, pizza za večeru, palačinke prema raspoloženju. Navečer društvo, zabava, ružiona. Ujutro bi mamurne planirale ljetovanje makar se zima tek počela pretvarati u proljeće. Otok, Alisa i ja, klinke i pesi. Mjesec dana uživancije, mora, sunca, bambusa i sladoleda. Raj. Bilo je uspona i padova, ali nisam dala da potone glava. Ni moja, ni njena.


E, a kaj veliš da se taj dan kad idemo ošišamo na kratko al ono skroz, skroz kratko? Ili možda na čelavo? Čekaj, kolko ono kosa naraste u mjesec dana? 2-3 centimetra? Mislim, ja bi se baš rado riješila te jebene crvene, a znaš kaj vele? Vele da se crvene nemreš riješit osim sa škarama. Ha?

Aha.

I mislim da je sad pravo vrijeme za one tetovaže. Tebi K, meni S. Taman će se do ljeta to sve oljuštiti i posušiti kak treba. Ja ću tebe smjestiti na unutarnju stranu podlaktice, glupo mi je na guzicu. Nije tvoje mjesto na mojoj guzici. A ti mene? Gdje ćeš ti mene smjestiti?

Ne znam, ne mogu sad o tome razmišljati.

I znaš kaj bi još mogle? Mogle bi ne jesti. Ili ono samo malo jesti. Očistiti se. Recimo jesti cijeli mjesec lubenice. Lubenice će tada biti u špici, ono... najbolje na svijetu.

Aha.

A da prestanemo pušiti? Ma ne, to je glupo. Recimo da nešto napravimo za sebe, za svoje zdravlje. Da se dižemo svako jutro u zoru i optrčimo otok. Dobro, ne baš cijeli otok, ali ono, do luke i natrag uzbrdo? Ili da uzmemo neki video za vježbanje? Cindy Crawford ili tak neku od tih fitnes faca?

Aha.

Razradit ćemo plan. Udariti temelje. Osmisliti strategiju. Podijeliti zadatke. Započeti projekt.

O Isuse, o čem' sad pričaš?

Pa o onom našem planu. Otok, nas dvije, mir, tišina, spokoj. Ma, znaš... planovi za penziju. Terasa, ležaljke, sunce, vino... pogled puca prema pučini. Nigdje nikog, bez stresa, bez problema. Cure odrasle, vode svoje živote, a mi same u miru Božjem.

Aha, budemo.

Koji ti je? Daj malo života, sudjeluj. Ko krepotina si. Sjediš tu i čkomiš sa tim zamišljenim pogledom u ništa i samo aha, aha, aha.

Jebote jel tebi ikada itko rekao koliko si dosadna kad se napušiš? Koja si nevjerojatna dosada, stjenica, uš? Daj više prestani trkeljat u prazno, spusti se na zemlju. Zaustavi se. Daj mi mira. Samo malo šuti. Umara me ta tvoja euforija, hiperaktiva. Daj se vrati natrag u stvarnost. Melješ li ga melješ i ne prestaješ. Nije te bez veze Trubač zvao svrdlo. Svrdlaš li ga svrdlaš. Ma, kurac svrdlo, ti si mlinski kamen. Kad se zalaufaš nemilosrdno melješ i nema kraja dok sve oko sebe ne samelješ u prašinu.

Alisa, ovo je bilo nisko. Ja se trudim, a ti...

A ja što? Pokušavam udahnuti. Razmišljati. Okrenuti se na drugi bok. Ali, ne... Nema zraka, nema mjesta, sve si ti zauzela sa svojom euforijom, srećom, optimizmom. Daj prestani više. Dobro znaš da od toga svega ništa, ali ne prestaješ. Ne zaustavljaš se. E, pa draga moja, koliko god ti to ignorirala to neće nestati. Ja nemam vremena za ta sranja. Te sulude planove, ta mahnitanja, tu jebenu penziju. Nemam vremena. Koliko puta to moram ponoviti? Ja za to nemam dovoljno vremena.

Dobro, prestat ću. Zašutjet ću.

Aha.

Želiš da odem?

Ne. Neka te kraj mene.



Dok sam je uplakanu šutke grlila, tu moju veliku ljudinu koja se raspadala, htjela sam joj reći puno toga. Htjela sam joj reći da se ne boji. Da, kad to dođe, ne spušta pogled, ne okreće glavu. Htjela sam joj reći da to dočeka uspravno. Bez grča. Raširenih ruku. Otvorenih očiju. Htjela sam joj reći da od ovog čekanja ništa ne može biti gore. Htjela sam joj reći puno toga, ali bilo je prevruće za govoriti. Činilo se da ću se ugušiti od dima koji je bio svuda, a od svih mojih užarenih zidova odbijalo se samo jedno pitanje. Ponovo i ponovo.

Nećeš valjda?