12

subota

prosinac

2015

Ono što smo izgubili u vatri (Alisa IV)

Nikad ne bih priznala da nisam izašla iz kuće 126 dana. Oni koji su svjedočili kunu se da je bilo tako. Ne vjerujem. Ne želim vjerovati. Trsila sam se da živim dan po dan, ali gadovi su prolazili prebrzo da bi ih stizala. Gubila sam ih uzaludno na slaganje niske natrag u cjelinu nakon što bi me mrak ko sitne perle rasuo po podu. Trošila sam ih na skupljanje snage za noćne bitke. Tamo iza ponoći, kada se život u našoj kući obično smirio i nakon što se ugasio i posljednji proizvođač buke, iz tišine su izlazili demoni. Pljuvali me i vrištali u lice. Umrijet ćeš. Tvoje će dijete umrijeti. Umrijet će svi koje voliš i koje si ikada voljela. Dogodit će se nešto tako strašno da to nitko od tvojih najmilijih neće preživjeti. Dijete će ti iz vrtića ugrabiti pedofil, majku će ti na zebri pregaziti pijani vozač, ubit će te grom, struja, zmija, zmaj, ako samo otvoriš usta progutat ćeš stršljana, strušit će se zgrada, možda i cijeli kvart propadne u zemlju, zagutit ćeš se u zalogaju žemlje, utopiti se u žlici vode, izgorjet ćeš i sve će tvoje izgorjeti s tobom.

Mali vojnici odrađivali su poslove oko djeteta, vrtića, ležeće babe, nabavke namirnica. Trudili su se svojski, potkupljivanjem, nagodbama, ucjenama ne bi li me izvukli iz kuće, upogonili, skinuli teret koji sam bila sa svojih leđa. Znam da je to za sve bio naporan period. Mučan. Svakako, u mojoj obitelji ni danas se o tome ne govori, a ako se i govori to je uvijek onako sa sramom, ispod glasa.

Alisa je dio sranja preuzela na sebe. Tjerala me riječima, zagrljajima, šamarima da se presvučem iz pidžame, da jedem, pijem, perem se. Tjerala me da govorim. One glupe stvare, obične, svakodnevne. A ja sam uporno tupila o bolima i strahovima i uvjeravala je da me ostavi na miru, da sam ja odsad takva i da to sve skupa nikada neće proći.

Međutim, kad je svima već bila puna kapa mene i moje nesreće, život je sam učinio da se stvar pokrene. U nekom čudnom smjeru, ne baš dobrom, ali gibajućem.



Slušaj, nećemo se vidjeti neko vrijeme.

Kako misliš?

Mene neće biti.

Kako misliš?

Idem sljedeći tjedan u bolnicu srediti ono sranje na leđima. Ležat ću par dana gore, a onda još par dana doma. Tako da... neće me biti neko vrijeme.

Hm...

Nećemo se vidjeti tjedan dva. Osim ako...

Kaj?

Osim ako ti ne odlučiš izaći iz kuće.

Hm...

Kaj?

Podlo.

Znam, al tako je kako je. Onda?

Vidjet ćemo.

Sjećaš se još uvijek kako doći do moje kuće? Ideš prema istoku i onda...

Ne seri.









Oznake: vatra

06

nedjelja

prosinac

2015

Ono što smo izgubili u vatri (Alisa III)

Alisa? Ej, ja sam.

Jebote idiotkinjo, dva dana te tražim, nitko mi se nigdje ne javlja. Gdje si?

Na Rebru.

Kaj?

Ma... Znaš onu moju noćnu moru, onu pizdariju kaj stalno sanjam?

Ono kad trčiš kroz šumu, a netko puca po tebi?

Baš tu. Pa, dogodilo se.

Kaj si počela trčat po šumama? Hehe

Ne zajebavam se.

Molim?

Danas me puštaju. Dođi popodne do mene.

Gdje te pogodilo?

Meko tkivo, ušlo i izašlo. Sve je ok.

Gdje je mala?

Kod Trubača.

Kaj on veli?

Ništa, proklinje mene i moju zlu kob tamo negdje do dvanaestog koljena. Pretresli su mu stan.

Haha, kaj su našli?

Pet sjemenki i rolicu rizli, haha.

Haha.

Kaže da konačno osjeća mržnju, haha.

A, ti?

Kaj ja?

Kaj ti osjećaš?

Ništa. Samo strah.


Ajde, vidimo se predvečer.

Pusa.




Bio je početak srpnja. A do nas je umjesto opojnog mirisa smilja i lavande dopirao samo smrad užarenog asfalta i paljevine. Ništa ti stara moja ne traje zauvijek. Pa čak ni sreća - našalila se otvarajući flašu crnog.



Lomljiv ja sam porculan





Oznake: vatra

04

petak

prosinac

2015

Ono što smo izgubili u vatri (Alisa II)

Nisam vjerovala u ženska prijateljstva. Bile su to uglavnom prljave igre, grube i natjecateljske. Debljina kečke, opseg vrtnje suknje, veličina grudi, sve se mjerilo. Od toga koja je od bekača Grge više šprihera dobila u guzicu do toga koju je prvu zažvalio u pothodniku. Koja je prva dala, a koju nitko nikad nije ni pitao. Koja je čijeg frajera maznula, više popila a ne rigala, ranije trip čvaknula i češće do jutra slinila na probama Trubačevog benda u Miletovoj garaži. Vremenom su igre postajale sve grublje, a onda sam nekom nesrećom ja bila ta koja se usrećila s Trubačem pa opet ni jednoj nisam valjala, kurvetina jedna obična.

Između Alise i mene otpočetka nije bilo suparništva, čak ni prevelikih osjećaja. Bilo je jednostavnije, praktičnije za obje imati to neko rame za plakanje i tu neku ruku za uhvatiti se kad padaš. Pune pukotina, slabe i sklone proklizavanju na strminama, nalazile smo život lakšim i ugodnijim ako se držimo zajedno.

Svakako, oporavljenog samopouzdanja, osnažena novostečenim prijateljstvom i ohrabrena njenom potporom te samo malo potaknuta jednim razbijanjem prozora vlastitom mi glavom, jednim cjelodnevnim vezivanjem za radijator i jednim noćenjem sa krive strane zaključanih balkonskih vrata, to sam ljeto napravila korak. Potrpala nekoliko stvari u ruksak, napunila kolica dječjom robicom i načetim paketom pelena pa stišćući to malo biće uz sebe naprosto odustala. Odustala i napustila. Otišla.

Zimu smo dočekale u iznajmljenom vlažnom i hladnom potkrovlju crvene kuće. I kad se činilo da neću moći, dobila sam priliku da se, preuzevši doživotnu brigu o staroj i nepokretnoj osobi, unaprijed dočepam svog dijela obiteljskog naslijeđa i kupim naš komadić mira.

Život nije postao bajka, ali se živjelo bolje. Učila sam puštati ljude bliže, izgovarati sebe, zaželjeti želje, pokazati potrebe. Počela sam disati dublje, bez straha, a ono što sam udisala mirisalo je dobro, na slobodu.

Alisa je uvijek bila tu negdje. Činilo se da je vatra spalila što je mislila i da su za nas loša vremena prošla.




Nastavit će se...

Hold On, We're Going Home

(Čini mi se da sam skoro falila)



Pa sam tada, a sve dok su mi se kosti lomile oko toga, rekla ovako.

Snovi su oduvijek bili nešto što sam od tebe brižno i sistematski skrivala. Nisam ti nikad pokazala kako sanjati, sva u strahu kuda bi te to moglo odvesti. Sva u strahu da snovi ne vode nikuda. A onda me prevarilo.

Nisam te pripremila na svoju lomljivost. Ostala si zapanjena mojim urušavanjem. Da sam tada mogla jasno vidjeti, vidjela bi da navlačiš maslinasti nemir na svoje tamnoputo dječje lice. Da sam te mogla jasno opipati, opipala bi da nestaje baršuna i da postaješ oštrija i grublja prema svijetu. Uvijek ću se pitati koliko je ta moja oduzetost tebe koštala. Ne znam zasigurno, ali mora da se tih dana dogodilo da je iskliznula iz mojih ruku mjera koraka kojima marširaš u odraslost. Ispustila sam te prerano i nespretno i bez da sam te prije, bijednica, naučila kako se na noge dočekati.

Može li se takva stvar oprostiti? Znam da si se bojala. Zavlačila bi se noću u moj krevet, pokušavajući zagrijati santu koja sam bila. I kad me ništa nije moglo natjerati na riječi, znajući da ću se tome bar pokušati nasmijati, rekla bi mi: „Pričaj mi još jednom kako si me rođavala.“

Pa sam tada, a sve savijajući se od bolnog osjećaja neuspjeha, rekla ovako.

Pričat ću ti još puno puta tu priču i, čim me vrijeme složi natrag u cjelinu, pokazat ću ti kako se sanja. Bez obzira koliko me to koštalo.


Danas se ništa ne lomi i ne savija. Nas smo dvije sazdane od malo čvršćeg materijala. I iako sam mislila da sam ja ta koja te treba naučiti sreći, pokazalo se da si ti sreća sama. Velika, čista, beskrajna. I da su sve istine o sreći u tebe utkane od samog začetka.





Oznake: Sv. Barbara

03

četvrtak

prosinac

2015

Ono što smo izgubili u vatri (Alisa)

Bio je nagrižen ratom, nervozno, slomljeno biće. Takvog ga se sjećam. Nije mogao zaboraviti stvari koje je vidio pa ih je nemoćno puštao da ulaze u našu kuću i žive s nama kao ravnopravni članovi obitelji. Bijes koji je uzrokovala moja dvogodišnja emocionalna ravnodušnost i odbijanje dodira liječio je njegujući čudne i nastrane običaje. Jedan od njih svakako je bio njegova navika da me upoznaje i sprijateljuje sa ženama s kojima me varao. Nezaboravan je bio njegov pogled pun razočaranja kada bi shvatio da me to u konačnici razonodi i zabavlja i da na svaku od tih ženica gledam blagonaklono i s razumijevanjem pokušavajući im ublažiti nelagodu i užas koji osjećaju pri susretu sa mnom. Ono što je mene zanimalo bilo je kakve je rupe i pukotine na njima ostavio i da li je i u kojoj mjeri šteta nepopravljiva.

Alisa je bila dvije godine starija. Rubnog životnog stila, nezdravih navika. Jedna od onih koje više nije briga. Inženjerka, situirana, useljiva, samohrana majka maloljetne djevojčice. Vječito napušena, sa neizostavnom čašom crnog vina u ruci.

Upoznale smo se jedne tužne godine u prosincu, u ožujku one sljedeće postale nerazdvojne.




nastavit će se...

Oznake: vatra

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>