Ono što smo izgubili u vatri (Alisa)

Bio je nagrižen ratom, nervozno, slomljeno biće. Takvog ga se sjećam. Nije mogao zaboraviti stvari koje je vidio pa ih je nemoćno puštao da ulaze u našu kuću i žive s nama kao ravnopravni članovi obitelji. Bijes koji je uzrokovala moja dvogodišnja emocionalna ravnodušnost i odbijanje dodira liječio je njegujući čudne i nastrane običaje. Jedan od njih svakako je bio njegova navika da me upoznaje i sprijateljuje sa ženama s kojima me varao. Nezaboravan je bio njegov pogled pun razočaranja kada bi shvatio da me to u konačnici razonodi i zabavlja i da na svaku od tih ženica gledam blagonaklono i s razumijevanjem pokušavajući im ublažiti nelagodu i užas koji osjećaju pri susretu sa mnom. Ono što je mene zanimalo bilo je kakve je rupe i pukotine na njima ostavio i da li je i u kojoj mjeri šteta nepopravljiva.

Alisa je bila dvije godine starija. Rubnog životnog stila, nezdravih navika. Jedna od onih koje više nije briga. Inženjerka, situirana, useljiva, samohrana majka maloljetne djevojčice. Vječito napušena, sa neizostavnom čašom crnog vina u ruci.

Upoznale smo se jedne tužne godine u prosincu, u ožujku one sljedeće postale nerazdvojne.




nastavit će se...