20

četvrtak

kolovoz

2015

Sve te vodilo k meni

Svi gorki porazi koje smo nekako morali preživjeti. Mučke izdaje koje smo progutali bez žvakanja. One koje su nam nekad dugo stajali u grlu. Ljubavi kojima smo se bez zadrške davali. Velike, male. One koje to uopće nisu bile. Zablude. Iznevjerena očekivanja. I ona nerealna. Od sebe, od drugih. Krivi ljudi. Jebeni prolaznici za koje smo zapinjali i gubili godine. Gubili snagu. Nadu. Vjeru. Sebe. Kukavički odlasci. Ponovni dolasci. Impulzivna putovanja bez karte i voznog reda. Usputna sretanja. I ona su te vodila meni. Sudaranja. Mimoilaženja. Posrtanja i padanja. Stranputice i slijepe ulice. I svaki put kad smo zalutali, i to te vodilo k meni.

Svaka sjeta koju smo sjetovali, svaka tuga, očaj i beznađe. Svaka glad i žeđ. Ispružene prazne ruke. Svaka suza halapljivo srknuta s mog obraza. Svako jebi se i pakiraj. Svaka tvoja posebnost i sve moje osobitosti. Svaka sitna laž. I one krupne isto. Svaki nedostatak i praznina koje smo zatrpavali besmislenim stvarima, lošim ljudima i ispraznim, površnim odnosima, umišljenim osjećajima, nadomjescima, premalim ljubavima, polovičnim rješenjima, nepravednim kompromisima nekako uvijek na našu štetu. Svaka samoća i svaka prehladna zima. Svaki put kad smo bili nijemi svjedoci ljubavi, slijepi očevici ljepote, goli i bosi prokletnici. Ledolomci i ledenjaci. Sve te to vodilo k meni.

I svaki tvoj bijeg. I moji bjegovi. Odustajanja. Ustrajnosti, tvrdoglavosti. Nemilosrdnosti. Svaka glupost koju smo ikad rekli. Svaka pametna koju smo prešutjeli. Svako pičkaranje i tepanje. Svaka nježnost. I grubosti isto. Svaki šamar i svaka okrenuta leđa. Svaka neprospavana noć. Svako pijanstvo. Svaki blud i bezobzirna prevara koju smo si dozvolili. Sve te to vodilo k meni. Svaki trenutak u kojem nisi znao da postojim. Svaki trenutak koji sam preživjela ne znajući za tebe. Svaki trenutak u kojem smo strpljivo čekali. Svako naše dobro djelo. Ona loša. I svaki onaj krivo protumačeni potez. Svaki zavoj, svako skretanje, svako promašeno raskršće. Sve te to vodilo k meni.

Svaka prilika koju smo propustili. Svako žaljenje. Kajanje. Grizodušje. Svaka depresivna epizoda. I ona anksiozna isto. Svaki panični napadaj, svako bjesnilo, očaj i svaka jedva dočekana zora nakon grozničave probdjevene noći. Svako hladno i strano tijelo u našim krevetima, svaki zid koji smo preskočili. I onaj najviši koji smo morali srušili. Svaka te prepreka vodila bliže. Svaka pjesma koja bi nam se bez nekog jasnog razloga zalijepila za sjećanje. Svaki pogled u kojem smo se pokušali ogledati. Svaki onaj u kojem se nismo prepoznavali. Svaka zbunjenost i svako bolno saznanje. Neodlučnost. Svaka odluka. One presijecajuće pogotovo. Sve te to vodilo k meni.

Svaki prekršaj, svako djelo i zlodjelo, tvoje, moje, tuđa. Svaka pretrpljena nepravda, i svaka ona zadana također. Svaka paralizirajuća slabost. Svaki nerazumljivi strah. Od ovoga ili onoga. Svako naše propadanje, potonuća, svi neskladi s kojima smo naučili živjeti. Svaki put kad smo iznevjerili sebe. I druge. Svako moje nikad više. Svako tvoje nikad više. Svaka naša ipak ponovljena greška. Svaka ona nepriznata. I one zaboravljene isto. Svako ludilo u koje je pobjeći bilo najsigurnije rješenje. Svaka ona suša i poplava koje su nas ogrubjele, očvrsnule, učinile odlučnijima i na neki način čovječnijima. I one su te vodile k meni.

I ono kako su mene nespretno voljeli drugi. I ono kako me nisu voljeli. I ono kako si ti bio voljen i kako si volio. I glupost. Njegova i njena. I to te vodilo k meni. I svaka glavobolja i žgaravica i visoki tlak i uganuća. Moja, tvoja. Svako besmisleno opraštanje i nezaslužena empatija koje smo jeftino davali. Sve te to vodilo k meni. I svaki put kad sam od srama od sebe okretala glavu. I svaki put kad si se gadio sam sebi. Svaki neuvjerljivo prošaptani volim te. Svaka povreda koju smo dali. Namjerno i promišljeno. Slučajno. Svaki i najmanji krivi korak, i on te ipak vodio k meni.

Sve skliske nizbrdice i varljivi prečaci. Primamljive stranputice i krivi smjerovi. Sve te to vodilo k meni. Svaka neoplakana ljubav. I one oplakane isto. One neuzvraćene. I one zanijekane. Svi oni koje smo ostavljali za sobom i oni od kojih smo bili ostavljani. Svaka opravdana nesigurnost i strepnja. I oni koje je izmislio naš strah. Svaki onaj varljivi iskričavi trenutak kad smo pomislili da možemo imati sve. Da imamo sve. I svaki bolni trenutak u kojem smo postajali svjesni da nemamo ništa.

I na kraju, svemu što te dovelo k meni zahvalna sam do neba. Ne vrijeđaju me više tuđe zlobe. Ne pogađaju mjesto gdje sam cijela i s kojeg te volim. Okrznu me ponekad tamo gdje sam mekano i sažaljivo stvorenje dirnuto tuđom nesrećom i patnjom. Razumijem zlobu koju rađa nemoć. Ne boli me, samo me rastužuje. Moja vjera i sva moja vjerovanja nisu poljuljani ispraznim trabunjanjima jer ja s tobom imam puno više negoli palačinke, psa i terasu. Ja imam tvoju toplu ruku na svom trbuhu. S tobom liježem i budim se. I nemam potrebu skrivati se ni od Boga ni od vraga. A to je puno ljepše mirno, spokojno i zadovoljno živjeti namjesto o tome očajnički maštati i grozničavo smještati u vazda jedne te iste rečenice pa hiperaktivno servirati gladnoj publici koja viče JOŠ. Ja sam potpuno sigurna, moja je pozicija čvrsta, znam gdje je moja kuća i znam da je moje korijenje ukopano duboko u zdravu i plodnu zemlju. Uživam živjeti to i samo ponekad osjetim potrebu pisati o tome. Eto... zato me nema.

Seek


Oznake: Arsen

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>